Gojko Berić : Osvrni se u gnjevu
Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)
Svakog proljeća, od aprila do juna, Bosna i Hercegovina se ukazuje kao zemlja koja je uzduž i poprijeko posijana toponimima smrti. U ta tri ili četiri mjeseca, prije dvadeset godina, počinjeno je najviše ratnih zločina. Etničko čišćenje i masovna likvidacija civila i zarobljenika nastavljeni su i kasnije, ali su vojne, paravojne i policijske snage Republike Srpske već u prvoj polovini prve ratne godine praktično ostvarile glavni strateški cilj.
Tada i kasnije, zaključno s padom Srebrenice i Žepe, žrtve su stradale na širokom prostoru, na različite, najčešće surove načine. Muškarci, žene i djeca, mladi i stari, ubijani su gdje god ih je stigla ruka krvnika – na kućnom pragu, u selima i gradovima, u logorima i zbjegovima, završavajući u bezdanima, jamama, napuštenim rudnicima i tajno iskopanim masovnim grobnicama. Njihovi preživjeli rođaci još tragaju za mnogim kostima, bacaju ruže u Drinu i Savu, u Korićanske stijene i druge bezdane, u očajničkoj nadi da će pronaći tijela pobijenih i dostojanstveno ih sahraniti. Sahrana je običajni kult u svim balkanskim kulturama, moralna ljudska dužnost prvog reda.
Civilizacijsko načelo nalaže da se o svim žrtvama mora reći istina. Njihova imena su bila različita, njihova nacionalna i vjerska pripadnost takođe. Reći kako su Srbi bili zločinci, ali ne i žrtve zločina, ili kako su Hrvati, makar u znatno manjoj mjeri, činili slična zlodjela prošavši nekažnjeno, te kako su samo Bošnjaci teško stradali a da ni mrava nisu zgazili, bilo bi licemjerno. Niko ne može reći da je u proteklom ratu bio nevin, o čemu svjedoči lista haških optuženika. Kad je riječ o ratnim zločinima, Evropi je, sviđalo se to nekome ili ne, svejedno da li su oni počinjeni u agresiji ili odbrambenom ratu. Ali, to ne znači da treba da zažmirim pred činjenicama i preskočim vlastiti moralni zid. Nekakav civilizacijski red valjda nalaže da se svako osvrne (Osvrni se u gnjevu!) na zločine počinjene u ime vlastitog naroda. A tu su stvari više nego jasne – najviše ostrašćenih ubica regrutovali su Srbi, a najveće žrtve etnički motiviranih zločina bili su Bošnjaci.
Što se, dakle, moje malenkosti tiče, nemam s tim niti sam ikada imao nikakvih problema. Živim u jednom te istom filmu, po cijenu sve veće usamljenosti. Uzalud osluškujem, ali ne čujem ništa novo među Srbima ni s ove ni s one strane Drine, ništa što bi ih moglo spasiti od nacionalističkog zaglupljivanja i sličnih budalaština. Uzalud osluškujem ne bi li se s te strane začuli glasovi pijeteta prema žrtvama vlastitih zločina. Srbi ne shvataju da će Srebrenica u kolektivnoj memoriji bosanskih i evropskih muslimana ostati ono što je Auschwitz u kolektivnoj memoriji Jevreja. Srbi su jedini Evropljani koji ne priznaju da je u Srebrenici počinjen genocid. Nevjerovatna je bešćutnost njihovih lidera, bilo da je riječ o Koštunici, Tadiću ili Dodiku. Umjesto da se pridruže rodbini Bošnjaka koji su prije dvadeset godina pobijeni na Višegradskoj ćupriji i bačeni u Drinu, i bace u rijeku nekoliko ruža, lokalni vladari su tog istog dana priredili "svečanu smotru" tzv. Višegradske brigade, čiji pripadnici, bar neki od njih, sigurno nisu čistih ruku.
Mnogi od paćenika koji su ubijeni iz čistog mira poznavali su svoje krvnike. Kako su se bezbrojna poznanstva, čak i višegodišnja prijateljstva, preko noći pretvorila u krvoločnu šovinističku mržnju – jedna je od misterija pokolja iz 90-ih. U tekstu objavljenom početkom prošlog mjeseca u Bosanskoj pošti, dr. Šaćir Filandra ističe da se to ne može pravdati neumitnošću povijesti, svetošću vlastite nacije, niti stvaranjem vlastite države i sličnim determinističkim glupostima. "Posljednjih dvadeset bosanskohercegovačkih godina, piše Filandra, specifično je posebno po tome što je skinulo veliku masku s lica takozvanog malog čovjeka. Karakteristika ovoga doba je da su se mali ljudi, susjedi, kolege s posla, iz škole, iz sportskog kluba, raja iz kafića pokazali bezobzirnim zločincima. To je karakteristika nekog novog modernog vremena, i to što se nama Bosancima i Hercegovcima desilo da su zločini bili najbrutalniji tamo gdje su se zločinac i žrtva najbolje poznavali, nije postalo tema ozbiljnijih znanstvenih istraživanja izvan zemlje, budući da se mi u zemlji tim odnosima slabo bavimo, ali to smatram važnim antropološkim otkrićem i zlokobnim znakom duha vremena u kome živimo." Za žrtve mržnje, smatra dr. Filandra, uopće nije bitno da li je etnička mržnja i nepodnošljivost samo proključala ili su je nove nacionalne elite stvorile. Činjenica je da se ona u svoj žestini iskazala.
Podrazumijeva se da je u raščišćavanju poslijeratnih računa sudsko procesuiranje konkretnih počinilaca ratnih zločina prioritetna stvar. Dugoročno gledano, još je važnije da se objasni kako je došlo do toga da se ogroman broj nekad mirnih, neupadljivih građana preobrati u bestijalne zlikovce? "Svi su znali da je zlo grijeh i da ništa dobro ne može doći iz zla. Ali, više skoro da i nije bila vještina okrenuti porok u vrlinu i klevetu u istinu, nemoć u umjerenost, aroganciju u poniznost, pljačku u čovjekoljublje, lopovluk u čast, huljenje u mudrost, brutalnost u domoljublje i sadizam u pravdu. To je mogao učiniti bilo ko; to uopšte nije zahtijevalo nikakvu pamet. Jedino što je to zahtijevalo je da čovjek nema karaktera", piše američki novinar Peter Maas u svojoj izvanrednoj, mnogo puta citiranoj knjizi "Ljubi bližnjega svoga".
Međutim, neko je širom otvorio vrata tom "malom čovjeku", lišenom karaktera. A to je učinila država i njene institucije. U Nürnbergu je suđeno ne samo nacističkim glavešinama već i njemačkoj državi zbog političke i moralne odgovornosti za rat. Haški tribunal nije razmatrao takvu odgovornost, pa je Srbija ostala nekažnjena.
Komentari