Kliker.info

Nacionalisti su pobijedili, njihova je i čast i mast. Sada im se pruža prilika da, ne ratujući, ostvare svoju zajedničku parolu, prema kojoj u Bosni i Hercegovini svako treba da vlada “svojim” narodom. Dragan Čović i Mladen Ivanić već šire optimizam u manje-više malodušnoj javnosti, tvrdeći kako će oni, zajedno s Bakirom Izetbegovićem, relaksirati političku situaciju u zemlji.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Problem  je, međutim, u tome što oni, najavljujući bolje dane, u isti mah sami sebe demantuju. Tako, recimo, Mladen Ivanić stavlja svima na znanje da će njegov glavni zadatak kao člana Predsjedništva BiH biti da štiti interes Republike Srpske, isključuje svaku promjenu Ustava i smatra da moramo živjeti “unutar onoga što imamo, a to je Dejtonski sporazum”. Nije li to autentično Dodikova pozicija? Ivanić je zanimljivija i simpatičnija politička pojava od Dodikovog političkog megafona Nebojše Radmanovića, ali to je sva razlika koja među njima postoji. Lider opozicionog PDP-a nije pobijedio Željku Cvijanović zato što njegove pristalice žele sređeniju i snažniju državu ili zato što žude za Evropom, već zato što su siti Dodikove despotske vladavine. Ista biračka psihologija vlada i među Bošnjacima i Hrvatima – svi će oni glasati protiv nekoga, a u korist njegovog protivnika, makar taj bio i crni đavo. Komunizam je srušen upravo po toj formuli.

A šta tek reći za stavove Dragana  Čovića, koje smo ovih dana ponovo čuli u njihovom izvornom obliku. Lider HDZ-a BiH, superiorni vlasnik mandata hrvatskih birača, uvjeren je da Federacija BiH prije ili kasnije mora nestati, jer je postojeće stanje “neodrživo”, te da je federalizacija Bosne i Hercegovine nužna ako se želi opstanak zemlje. Čović pritom odbija sve optužbe prema kojima to znači razbijanje države, a njenim “stvarnim razbijačima” naziva one “koji su u protekle četiri godine željeli uništiti Hrvate kao politički narod”, sa jasnom aluzijom na Lagumdžijin SDP. Što se tiče Mostara, Čović ga u najskorije vrijeme vidi kao institucionalno političko i kulturno središte Hrvata, kao grasd koji će prestati biti grad-slučaj i u kojem će se, kao i u svim drugim gradovima u BiH, glasati po principu: jedan čovjek, jedan glas. Podrazumijeva se da Čović promjenu Ustava “u korist Hrvata” smatra neizbježnom.

Sve je to Dragan Čović rekao stotinu puta, a ovog utorka ponovio u intervjuu za BHT. Treći entitet ili treća federalna jedinica, to mu dođe jedno te isto. Hrvati  i Srbi smatraju da bi to ojačalo Bosnu i Hercegovinu i spasilo je od “kliničke smrti” koja joj prijeti, dok Bošnjaci u tome vide stvaranje tri nacionalne države. U svakom slučaju, bio bi to najriskantniji politički eksperiment nakon Daytona. Kakva je tu pozicija Bakira Izetbegovića? Na jednoj strani ima Mladena Ivanića, novog čuvara pečata Republike Srpske u Sarajevu, a na drugoj iskusnog i upornog Dragana Čovića, koji u svakoj prilici naglašava da je BiH njegova domovina , ali koji ne odustaje od već pomenutih hrvatskih zahtjeva. Ako su Hrvati “jedini koji mogu spasiti BiH”, ako su oni taj magični lijepak koji će pomoći da se održi država, onda neka bude tako.

Ali, kako u to biti siguran? Koliko je poznato, Bakir Izetbegović nije sklon takvom eksperimentu. Pokojni Sulejman Tihić imao je razumijevanja za politički položaj Hrvata, naročito kad je riječ o njihovom preglasavanju u Vijeću ministara, ali ni on nije imao hrabrosti da skoči u hladnu i mutnu vodu. I Bakir Izetbegović je znao reći da “tu stvar treba nekako riješiti”, ali se SDA generalno nikada nije izjasnila o tzv. hrvatskom pitanju. Pri čemu je SDP, lažni baštinik ljevičarskih ideja i multietničkog društva, imao boljševički odnos prema vodećoj stranci najmalobrojnijeg naroda. Ako se ima u vidu da su sva sporenja etničkih političkih garnitura u proteklim godinama bila izazvana dubokim neslaganjima o pomenutim i sličnim temama, poput slučaja Sejdić – Finci, teško je povjerovati da će sada sve to preko noći biti riješeno i ustupiti mjesto onome od čega se živi.

Da dolaze teški dani, bolje rečeno nastavljaju se ovi koje živimo, uvjerili smo se ovog ponedjeljka gledajući emisiju Federalne televizije “Pošteno”, u kojoj su gostovale istaknute figure pobjedničkih stranaka – SDA, SNSD-a i HDZ-a BiH. Voditeljica Duška Jurišić otvorila je emisiju koliko aktuelnim, toliko i provokativnim pitanjem Šefiku Džaferoviću: Zašto je SDA na mjesto direktora Razvojne banke FBiH imenovala svog potpredsjednika Salku Selmana? Učinjeno je to ne samo neobjašnjivo hitro, nego je prekršen i Zakon o pomenutoj banci, prema kojem njen direktor ne može imati nikakvu političku funkciju. A Selman obavlja ni više ni manje nego pet stranačkih funkcija, između ostalog, i njen je kadrovik. O Selmanu i njegovim sposobnostima šira javnost ne zna gotovo ništa, osim da je godinama bio vladar Srednjobosanskog kantona, sa Bugojnom kao epicentrom etničke diskriminacije Hrvata. Džaferović je pravnik, ozbiljan čovjek i stari parlamentarac. Objasnio je da je pomenuto imenovanje učinjeno zato što “život ne može stati i čekati da se formira nova vlast”. A što se tiče kršenja Zakona, gospodin Selman će, veli Džaferović, “ispoštovati sve zakone”. Naravno, ostao je neuvjerljiv, kao i uvijek kad brani ono što se nikako ne da odbraniti. Marinko Čavara, eksponirani tumač stranačke politike, ljutito je reagirao na Džaferovićevo samospašavanje, stavivši mu do znanja da HDZBiH vidi u Selmanovom imenovanju eklatantno kršenje zakona.

Ako se već Džaferovića željelo istjerati na čistac, trebalo mu je postaviti pitanje zašto dotični Selman nije najprije podnio ostavke na pomenute funkcije, pa tek onda bio imenovan za direktora jedne kompromitovane, ali ipak važne banke? I zašto na to mjesto nije postavljen neki sposoban bankar, umjesto čovjeka koji s bankarstvom nema nikakve veze. Život neće stati ni sa Selmanom ni bez njega, ni s Razvojnom bankom ni bez nje. Od te banke bila je mala društvena korist, ali veliki hair za pojedince. Stižu hladne, vlažne i teške jesenje magle. Kako je počelo, sva je prilika da će u njima, kao i ranijih godina, biti političkih sudara, a najviše političkog krivolova.