hamburger-icon

Kliker.info

Gojko Berić : Kome je važno što je Konaković vjernik?

Gojko Berić : Kome je važno što je Konaković vjernik?

06 Februara
16:28 2020

Fenomen tzv. preletača, koji je posljednjih godina uzeo maha na političkoj sceni Bosne i Hercegovine, kao da je tu da nas podsjeti na staro pravilo prema kojem su u politici samo interesi vječni, dok i najčvršća prijateljstva imaju rok upotrebe. Elmedin Konaković godinama je bio miljenik i politički favorit Sebije i Bakira Izetbegovića.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

O tome je govorio gostujući prošlog četvrtka na N1. Ponovo je optužio SDA kao stranku u kojoj se kralo šakom i kapom, a kako je on vjernik, te nije bio kadar krasti, a ni gledati kako to drugi beskrupulozno čine, napustio je svoju političku familiju i uoči oktobarskih izbora 2018. zasnovao novu pod imenom Narod i pravda. To je bio okidač političkog rata između dvojice dojučerašnjih prijatelja. Uprkos raširenom mišljenju da će SDA doživjeti poraz na izborima, ona je postala relativni pobjednik. Međutim, Kanton Sarajevo, sa budžetom većim od državnog, pada u ruke koalicione “šestorke”, a Konaković postaje personifikacija nove kantonalne vlasti.

Krhka građanska Bastilla

Osjetivši da je jači nego što je mislio, Izetbegović kreće u rušenje ideološki heterogene Vlade, iako je protiv sebe imao međunarodnu zajednicu. Visoki predstavnik i ambasadori vodećih zapadnih zemalja nisu mogli da krhku građansku Bastillu spase od samopotapanja.

Jabuka je izjedena iznutra. Nastavak priče je poznat. Ali ne i njen kraj. U Čaršiji je, tvrde upućeni, počelo “političko brujanje”. Niko među bošnjačkim političarima ne razaznaje to brujanje tako dobro kao Ibrahim Hadžibajrić. Kako pišu Dani, sadašnje “političko brujanje” Čaršije Hadžibajrić vidi kao znak da će ceh ove partije političkog pokera na narednim oktobarskim izborima platiti Komšićev DF i Radončićev SBB.

Vraćam se naslovu današnje kolumne. Konaković ima potrebu da stalno ističe kako je on posvećen vjeri. Ali, on je političar i morao bi imati u vidu da je to isključivo njegova privatna stvar koja se nikog drugog ne tiče. Valjda kao praktičan dokaz svoje privrženosti vjeri, Konaković uzima iz budžeta sto hiljada KM za kupovinu stana jednom imamu.

Zar ne bi bilo svrsishodnije da je, umjesto toga, kupio garsonijere dvojici mladih i talentovanih umjetnika? Gostujući nešto ranije na istoj televiziji, Bakir Izetbegović je otišao korak dalje, rekavši da su za njega vjerski i Božji zakoni iznad svih drugih zakona!? Još jedan u nizu njegovih brzopoteznih gafova! Izetbegović je lider najbrojnijeg naroda u BiH, obavljao je najvišu državnu dužnost, i nije primjereno da, koristeći televiziju, na javnu pijacu, kao svoje uvjerenje, iznosi jednu jako problematičnu tezu.

Demokratski svijet nije uređen prema vjerskim načelima, već prema ovozemaljskim zakonima koji obavezuju svakog čovjeka. Državni kodeks je državni, a religijski kodeks je religijski. Nije slučajno Crkva odvojena od države, što je jedna od najvećih civilizacijskih tekovina Francuske revolucije iz 1789. godine. Vjerovanje da su religijski zakoni superiorni u odnosu na ovozemaljske proizišlo je iz crkvene dogme prema kojoj nema morala izvan religije, što je život davno demantovao.

Jedan od najvećih bosova sicilijanske mafije bio je poznat po tome što je sa sobom uvijek nosio Bibliju. Na velikom suđenju mafiji 1986. u Palermu izjavio je, s rukom položenom na Bibliju, da on nikada nikoga nije ubio, pljačkao i činio slične stvari, jer mu to ne dozvoljava njegova katolička vjera. Osuđen je na doživotnu robiju.

U Sloveniji su danas crkve poluprazne, crkveni vrh nema gotovo nikakvog utjecaja na državnu politiku, ali je u nekim postkomunističkim zemljama, uključujući i Bosnu i Hercegovinu, religija dostigla vrhunce masovnosti i utjecaja na ljudske živote, egzistirajući u sprezi sa desnim političkim strankama. Srpska pravoslavna crkva u Srbiji i Katolička crkva u Hrvatskoj ponašaju se kao države u državi, gdje god je dnevna politika prisutna, i one su tu, sa zahtjevom da budu pitane kako za ono što ih se po prirodi stvari tiče, tako i za ono što ih se ne bi trebalo ticati.

Međutim, vjerski autoriteti imaju jedan ozbiljan problem – nisu u stanju da objasne kako to da su crkve i džamije pune vjernika, dok se izvan bogomolja nezaustavljivo širi korov nasilja, kriminala i drugog zla. Mi nemamo tu moć da zavirujemo u dušu svakog čovjeka koji ulazi u crkvu, kaže kardinal Vinko Puljić.

Biti na vlasti a ne biti nacionalista i vjernik, postalo je skoro nezamislivo. Izuzetak je Željko Komšić, koji se ne ustručava reći da je ateist. Ali, Komšić je čovjek kojem Bošnjaci opraštaju i ono što ne bi oprostili nijednom Bošnjaku. Oni u njemu vide nepokolebanog čuvara države, kakva god ona bila. Sve u svemu, iako u ustavima sve tri pomenute države piše da su sekularne, one to u suštini nisu. Religija je, naprosto, postala substitucija nacionalističke ideologije. Međutim, BiH neće biti primljena u EU bude li pred njenu kapiju dovukla svoj nacionalistički prtljag i svoj obezvrijeđeni sekularizam.

Nemušti razgovor

U “Travničkoj hronici” Andrić opisuje razgovor dvojice velikih prijatelja, pisara u Francuskom konzulatu Defosea i fra Julijana, vođen u manastiru u Gučoj Gori, “jednog toplog dana kad je voće već zrelo a lišće još zeleno”. Raspravljali su i o sudbini bosanskog svijeta svih vjera. Bili su mladi i školovani, ali ljuti protivnici u mišljenju.

Defose, koji će nekoliko dana kasnije napustiti Bosnu, izražavao je čuđenje što fratri, kao jedini školovani ljudi u tadašnjoj Bosni, ništa ne čine da svoj narod prosvijetle: “Vi vidite da je narod u Bosni podeljen na tri ili čak četiri vere, podeljene i zakrvljene među sobom, a svi zajedno odvojeni neprelaznim zidom od Evrope, to jest od sveta i života.

Vi vidite da nijedan narod, nijedna zemlja u Evropi ne zasnivaju svoj napredak na verskoj osnovi. Nesreća je živeti ovako. Vi ste ovde bez škola, bez ičega, i kad jednog dana civilizacija stigne do vas, vi nećete više moći da je primite i ostaćete rasparčani, zbunjeni, bezoblična masa, bez pravca i cilja…” Ali, fra Julijan se nije dao smesti: “Nesreća je živeti bez Boga… Ta prosveta će u Evropi donositi samo nemir i nesreću”. Obojica su bili uvereni, zaključuje Andrić, u ono što tvrde, nijedan se nije jasno izražavao ni dobro slušao ono što drugi kaže.

Danas, dvjesta godina kasnije, Defose i fra Julijan, prvi kao personifikacija moderne Evrope, a drugi našeg fatalno nepromjenjivog mentaliteta, vode isti nemušti razgovor, ne slušajući i ne shvatajući jedan drugog.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *