hamburger-icon

Kliker.info

Gojko Berić : Gdje si, lave… gdje si, brate

Gojko Berić : Gdje si, lave… gdje si, brate

02 Decembra
06:06 2022

Mogu li ljudi i narodi različitih vjera i nacija živjeti zajedno? Takvo pitanje u zemlji koja je na njega stoljećima davala potvrdan odgovor zvuči prilično banalno, ako ne i neinteligentno. Međutim, stvar nije baš tako jednostavna. U Bosni i Hercegovini je skoro četiri godine vođen rat protiv same ideje njenog postojanja, užasan rat sa nepopravljivim posljedicama i više nikad neće biti isto kao što je bilo prije tog rata.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

ZAJEDNIČKA SUDBINA

Pa tako, recimo, Milorad Dodik smatra da Srbi i Bošnjaci (on ih tendenciozno naziva muslimanima) ne mogu živjeti zajedno u istoj državi, te da ih treba razdvojiti tako što će Republika Srpska “otići” sa svojih 49 procenata teritorije. Pa neka se onda i Bošnjaci i Hrvati dogovore o svom razlazu. I mirna Bosna, tj. ono što od nje ostane! Stara je to i dobro poznata priča koja je bila uvod u ratni sukob devedesetih.Ne znam kako je Dodik podnio medijski spektakularan susret dvojice velikih sportista, Novaka Đokovića i Zlatana Ibrahimovića koji se dogodio neposredno po završetku finalnog Masters turnira osmorice trenutno najboljih tenisera svijeta u Torinu na kojem je Đoković pobijedio po šesti put? Ibrahimović i njegova partnerka dočekali su ga u hodniku velikog teniskog zdanja kojim se vraćao u svlačionicu.

Ibrahimović mu je sa osmijehom na licu pružio ruku i pozdravio ga riječima: “Gdje si, lave”, a dobro raspoloženi Đoković mu je uzvratio: “Gdje si, brate”. Potom su se zagrlili i poljubili i zajedno slikali sa Đokovićevim peharom. Ibrahimović je sin Bošnjaka iz Bijeljine i Hrvatice iz Zadra, rođen je u Švedskoj i postao jedan od najboljih fudbalera Evrope, a Đoković je Beograđanin, jedan od najboljih tenisera svih vremena. Njihov nekonvencionalan susret bio je više od medijske atrakcije – dokaz da normalni Srbi i Bošnjaci mogu ne samo živjeti zajedno već biti i prijatelji i braća. Samo ne, kako to tvrdi Dodik, u Bosni i Hercegovini, gdje su stotinama godina dijelili zajedničku sudbinu.

Teza prema kojoj je zajednički život Srba sa drugim narodima nekadašnje Jugoslavije imao loš istorijski ishod po srpski narod došla je iz glava koje je pokrivao šešir velikosrpskog nacionalizma. Biljana Plavšić, u Haagu osuđena kao ratni zločinac, bila je univerzitetska profesorica biologije u Sarajevu. To joj nije smetalo da zloupotrijebi svoje akademsko zvanje i objavi vlastitu nacističku teoriju o “genetskoj inferiornosti” Bošnjaka u odnosu na Srbe. Praktična primjena ove nakazne teorije našla je svoj izraz u etničkom čišćenju i masovnim ratnim zločinima nad civilima, na kraju i u genocidu u Srebrenici. Radomir Konstantinović i Miladin Životić, eminentni članovi Beogradskog kruga, došli su u jeku rata u Sarajevo. Putovali su preko Mađarske da bi stigli u grad pod opsadom i u njemu potražili nadu u pobjedu razuma. Profesor Životić je tada izrekao poučnu misao: “Ako je zajednički život nemoguć, onda je i sam život nemoguć”. Međutim, posljedice rata bile su tako teške da je predratno kosmopolitsko Sarajevo postalo epicentar kampanje protiv etnički miješanih brakova. Sa stanovišta njenih protagonista, ona je bila veoma uspješna. Od tada do danas broj takvih brakova na svim stranama drastično je smanjen. Mnogi od njih su razoreni tokom rata, pošto su podlegli etnonacionalističkom zovu “U jato, golube”.

Ali, inata je u narodu bilo vazda, pa ga ima i na današnjem vaktu i zemanu. Ljubav je ipak jača od svega. Za novine više nije vijest da je neki policijski inspektor sarađivao sa kriminalnom grupom koja je rasturala drogu, ali je zabranjena ljubav poželjna vijest. Ne postoji tabloid koji neće objaviti informaciju da se, recimo, kćerka nekog pravoslavnog popa udala za mladog muslimana. Ili da se na Kosovu jedna Srpkinja udala za Albanca, pa su uskoro morali pobjeći daleko od zavičaja. Pobjegli su tamo gdje se niko neće čuditi što su Albanac i Srpkinja muž i žena. Navijam za takve parove zato što su se oduprli kanonima koji su u potpunoj suprotnosti sa ljudskom prirodom. Znam da na mnogim mjestima svijet nije tako uređen i da je čovjek pristao da bude pokoran religijskim, ideološkim, običajnim i drugim dogmama. Balkan je primjer tog pokornog mentaliteta koji se teško i sporo mijenja. Postoji i veselija verzija te priče. O njoj novine pišu nadugačko i naširoko. To su ljubavne i bračne veze estradnih pjevača, manekenki, sportskih zvijezda, glumaca, biznismena… Njihova etnička pripadnost u tom kontekstu nije stvar koja bi frustrirala dežurne brojače krvnih zrnaca. Ono što je dozvoljeno slavnima i bogatima, nije običnom puku. Tako je oduvijek.

LJUDI IZ DIVLJINE

Bosna i Hercegovina je savršen primjer zemlje u kojoj su ljudi i narodi stoljećima živjeli u autohtonoj multikulturi i na koju su devedesetih godina nasrnule tri etnonacionalističke politike. I gotovo da su je uništile, u čemu im je izdašno pomogao famozni Dejtonski sporazum. Razaranje tog kulturnog modela i njime uspostavljenih vrijednosti bio je jedan od ciljeva nacionalističkih stranaka, način da se Srbi, Hrvati i Bošnjaci razdvoje i smjeste svako u svoj etnički tor. U tom vraćanju točka istorije unatrag učestvovali su mnogi, uključujući i vjerske zajednice. Baš kao i u insistiranju na različitostima i afirmaciji zatvorenog srpstva, hrvatstva i bošnjaštva. A zajednički život bi morao svugdje biti ne samo moguć već i jedino prihvatljiv. Kad god čujem glasove koji ga negiraju, sjetim se jedne epizode TV serije “Ljudi iz divljine” koju sam gledao na HRT-u. Djevojka po imenu Caren, rođena u Londonu, putuje svijetom tragajući za domom iz svoje mašte.

I onda, u srcu marokanske pustinje, nailazi na jedno mjesto i odlučuje da baš tu gradi svoj dom. Kuću u obliku tvrđave pravi od pustinjskog blata, buši bunar, stvara vrt… Zbližava se sa muslimankama koje žive u malom selu u njenom susjedstvu. Upoznaje Jusufa koji živi u selu udaljenom dva sata hoda. I njegov san je sličan. Jusuf govori engleski, pomaže joj u svemu i postaju jako bliski. Uvijek je nosio crveni turban. Jednom je došao kod nje uprkos jakom pustinjskom vjetru. “Zašto si išao po ovakvom nevremenu?”, pitala ga je zabrinuta Caren. “Zato što sam ti obećao da ću doći”, rekao je Jusuf. Poginuo je idući svojim automobilom na svadbu svog rođaka. Caren je bila očajna. “Ni sa kim nisam imala tako prisan odnos kao s njim”, kazivala je TV reporteru. Ali, Caren nije ostala sama. Mještani malog sela zavoljeli su je i doživljavaju je kao člana svoje zajednice. Caren to smatra svojom velikom povlasticom.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku