Kliker.info

Ima punih 27 godina kako vladajuće nacionalističke stranke na mnogo načina lome Bosnu i Hercegovinu u pokušajima da se dogovore o tome kako bi ona trebalo da izgleda. U anale njihovog nepomirljivog dijaloga uknjižen je i brutalni rat koji je trajao 44 mjeseca, sa posljedicama od kojih neke nikada neće biti sanirane i koje su odredile neveselu sudbinu zemlje.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Iza ove duge, preduge vladavine nacionalističkih oligarhija stoje sve sami poražavajući neuspjesi – krah države kao institucije i civilizacijski sunovrat bh. naroda, društva i građana. Nejasno je kako im je uopće uspjelo da naprave tolike nepopravljive štete? Trebalo je za to i previše neodgovornosti, neznanja i skorojevićevske pohlepe, previše ideoloških zabluda, nacionalističke ksenofobije, isključivosti i mržnje.

“Kratak pregled raspadanja”, kako glasi naslov čuvene Cioranove knjige, savršena je metafora naše političke scene, naših ekonomskih i socijalnih prilika i našeg moralno posrnulog društva. Kakav težak brodolom! Predstojeći oktobarski izbori samo uvećavaju postojeći košmar. Bespoštedna borba za vlast već je počela i uzima se kao razlog što je ova godina proglašena izgubljenom. Ali, zar nisu izgubljene i tolike ranije godine, kao što će, po svoj prilici, biti izgubljene i ove koje dolaze. Predrag Kojović, meta bošnjačkih ekstremista regrutovanih u Stranku demokratske akcije, ovih je dana BiH uporedio sa draguljem bačenim u blato! Je li to kraj jedne tragične priče?

Lideri propale stvari, vlasnici brodolomnih mandata, učinili su ovu prelijepu zemlju “crnom rupom” i faktorom nesigurnosti u regionu. Njen rejting je u opadanju, a njeno zaostajanje na putu evropskih integracija je sve veće. Naše trik-karte, kojima pokušavamo da svoje zaostajanje nekako opravdamo i iznudimo nekakve povlastice, ne prolaze. Najodgovorniji ljudi EU, bez mnogo pardona nas upozoravaju da na briselskom meniju nema besplatnog ručka. Međutim, vlasti ne samo što nemaju hrabrosti da krenu u provođenje najvažnijih reformi, već nisu u stanju ni da popune gomilu raznih formulara.

Famozni evropski upitnik predale su sa rekordnim zakašnjenjem od čitavih godinu dana i taj čin proglasili svečanim?! Ali, ako je sve to stvar nesposobnosti ljudi kojima je povjeren mandat da vode ovu zemlju, ako se sve to može objasniti i njihovim antievropskim raspoloženjem i njihovom opstrukcijom ciljeva u koje su se deklarativno više puta zakleli, kako objasniti tragikomičan manir lidera propale stvari da katastrofalne neuspjehe prikazuju kao uspjehe i pritom obećavaju još bolju budućnost?

Politički uzdrman svojim vlastitim gafovima i ideološkim i drugim zabludama, Bakir Izetbegović je u posljednje vrijeme spreman govoriti razne nebuloze kako bi izbjegao da se suoči sa otužnom stvarnošću. Gostujući nedavno na TV N1 otišao je tako daleko da je na pitanje voditelja Amira Zukića “zna li koliko je narod razočaran i ogorčen i šta sve priča”, mrtav-hladan odgovorio: “Znam, narod je zadovoljan.”

Odgovarajući na jedno drugo Zukićevo provokativno pitanje, Izetbegović je rekao da stranku kojoj je on na čelu međunarodna zajednica vidi kao kičmu političkog života u BiH. Mora da je, što se toga tiče, loše obaviješten. SDA je to mogla biti da je radila na svojoj korjenitoj demokratizaciji. Ali, kako ovih dana primjećuje jedan sarajevski politolog, njena kičma je slomljena, pukla je pod teretom niza afera, korupcije, nepotizma i rigidne političke filozofije.

Ni Dragan Čović ne voli da ima mnogo posla sa realnim životom građana i gorućim problemima zemlje u kojoj obavlja najodgovorniju državnu funkciju – ne pominje masovno iseljavanje Hrvata iz BiH, koji kao i prije 60 godina odlaze trbuhom za kruhom, ne tiču ga se siromaštvo i nezaposlenost. On igra na kartu neispunjenih obećanja, okrenut je “budućnosti” koja nam sve više izmiče, sve u svemu, trudi se da ostane nepokolebani optimista – u Mostaru glede njegovog promoviranja u hrvatski “stolni grad”, a u Sarajevu glede puta ka NATO-u i EU. Previše je licemjerja u našim vladajućim etnostrukturama, previše oligarhijskih interesa i previše međusobnog nepovjerenja da bi se zemlja mogla nadati ičemu dobrom. Po logici stvari, jedini spas je u njihovom odlasku sa političke scene.

Oni koji su sve te čudne likove doveli na vlast, mogu da im je i oduzmu. Ne znam hoće li se to za nekoliko mjeseci desiti. Emir Suljagić, predsjednik Političkog savjeta Građanskog saveza, vidi u oktobarskim izborima istorijsku šansu i za ljevicu. “Ako sad nismo u stanju da izađemo zajedno na izbore i uzmemo vlast, onda ne samo da ne zaslužujemo pobjedu, već ne zaslužujemo Bosnu i Hercegovinu”, poručuje Suljagić sa ekrana TV1. Ali čak ako tako i bude, novi pobjednici će se naći u položaju čovjeka koji je stekao pravo da s porodicom useli u polurazrušenu kuću. A ta polurazrušena kuća je metafora za današnju BiH. Krečiti samo zidove takve kuće, a zanemariti njeno temeljito renoviranje, predstavljalo bi uzaludan posao. Međutim, još smo daleko od te priče.

Imamo državu koja ne pokazuje da je jača od onih koji na razne načine podrivaju njenu moć. Zvuči paradoksalno, ali takvom su je, velikim dijelom, učinili njeni građani sa biračkih spiskova, oni koji između prosperiteta i nacionalizma sve ove godine biraju nacionalizam, između vladavine prava i bezakonja – bezakonje, između prosvjetiteljstva i zatucanosti – zatucanost, a između akcije i tromosti – tromost, jer je s njom život jednostavniji.

Sada se vraćam desetak godina unazad kada je odlazeći šef Misije OSCE-a Douglas Davidson, nakon četverogodišnjeg boravka u BiH dao pomalo neočekivanu izjavu: “Nije međunarodna zajednica željela odvojene škole, to je želio ovaj narod. Ja sam nekad okrivljavao isključivo političare, a sada ih krivim samo djelimično.”

Gostujući na TV Hayat početkom novembra 2008., Richard Holbrooke je rekao: “Odluku da se država podijeli na etničkoj osnovi donijeli su građani vaše zemlje, a ne SAD. To mi se u Daytonu nije svidjelo. Rekao sam predsjedniku Izetbegoviću da mi se to ne sviđa. Rekao sam i Harisu Silajdžiću, predsjednicima Tuđmanu i Miloševiću da mi se to ne sviđa. Narod je insistirao na tome.”

Tada sam bio sklon da ovu Holbrookeovu tvrdnju dovodim u pitanje. Danas više nisam.