Gojko Berić : Bosansko društvo je “slabog karaktera” i totalno korumpirano
Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)
Postoji više načina da se kao pojedinac izložite preziru, pa i otvorenim prijetnjama vlasti, a jedan od najsigurnijih je da je javno i dokumentovano optužite za kriminal i korupciju. Nedavno je u jednom dnevnom listu objavljen zanimljiv članak o tome kako takvi misionari građanske svijesti prolaze u susjednoj Crnoj Gori, koju je Milo Đukanović, obilježen kao kralj balkanske duhanske mafije, pretvorio u carstvo šverca i kriminala.
Na jednoj strani je jedna usamljena žena po imenu Vanja Ćalović (34), a na drugoj grupa opasnih moćnika. Ona je predsjednica Mreže za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) i sa te pozicije žestoko kritikuje stanje u svojoj zemlji, prepunoj sirotinje i nezaposlenih, uhvaćenoj u mrežu tajkuna i obezakonjenoj spregom vlasti i organizovanog kriminala. Vanja Ćalović to ne čini kancelarijskim saopštenjima i povremenim izjavama za medije. Njena aktivnost je mnogo životnija. Kako se navodi u tekstu "Borac protiv vlastodržaca", ova Podgoričanka, koja je diplomirala ekonomiju, "često gostuje na televiziji, ima je među omladinom u kafićima, na platou ispred studentskih domova, predvodi radnike i nezadovoljne građane koji protestuju pred zgradom Vlade i Skupštine Crne Gore… Ona je na naslovnim stranama podgoričkih dnevnih novina, s njom počinju udarne informativne emisije i radio i televizijski dnevnici". Kada posumnja da su članovi Vlade, sudije i tužioci lažno prijavili svoju imovinu, ili dođe do tajnih dokumenata koji ukazuju na korupciju ili organizovani kriminal, ona to objavi.
Kao svaka pobuna u životu, i ova ima svoju cijenu. Mnogi političari su se okomili na Vanju Ćalović – izriču joj psihijatrijske dijagnoze, optužuju da je "strani špijun", te da "djeluje protiv države i naroda", dok joj je iz Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) saopšteno da je "predmet njenog interesovanja". Uprkos tome, ili baš zato, ona je najpopularnija žena u Crnoj Gori. Nema vile, ni kuće, ni poslovne prostorije. Na primjedbu vlasti da njenu organizaciju finansiraju inostrane službe, Ćalović je odgovorila: "Ne družimo se i ne srećemo sa narko-bosovima, licima sa Interpolovih potjernica, ni pojedincima koje gone druge države zbog mafijaškog udruživanja. Nismo učestvovali u ratnim zločinima, švercu cigareta, droge, ljudi ili oružja. Nismo prodavali pasoše ni ostrva da spašavamo svoje privatne biznise."
Ne treba nikoga uvjeravati da stanje u Bosni i Hercegovini nije ništa bolje nego u Crnoj Gori. Zemlje u tranziciji su kao rođene sestre koje su se, sve do jedne, prokurvale. Korupcija, udruženi kriminal, legalizovana pljačka svega što su svojim radom sticale prethodne generacije, gaženje ljudskih prava, nepotizam – samo su neke od zajedničkih "karakternih" crta ovih zemalja. Ne vidim nikoga u Bosni i Hercegovini ko bi svojim građanskim angažmanom ličio na gospođu Ćalović. Bio je jedan u Banjaluci, ali kad je stao brbljati više nego što je Dodik mogao podnijeti, morao je pobjeći iz Republike Srpske. Nije mu pomogao ni naziv poznate i respektabilne međunarodne organizacije za koju je radio. Ovi ostali, a sve sa titulom analitičara, pojave se na televiziji ili u novinama kad građanima treba saopštiti još jednu katastrofičnu političko-ekonomsko-socijalnu prognozu. Bilo bi korisnije da uzmu crvenu zastavu, kakve se u buketima mogu vidjeti na radničkim demonstracijama u velikim evropskim gradovima, i krenu na čelu radničkih, građanskih ili studentskih kolona.
Stefan Zweig, pisac besmrtne novele "Partija šaha", u biografiji Marie Antoinette ovako opisuje korupciju koja se razbuktala poslije Francuske revolucije – podignute upravo protiv korupcije: "S političkom moći dobili su revolucionari položaje u državnoj službi, a uz sve te položaje lijepi se i novac, to opasno korozivno sredstvo koje se hvata za ljudsku dušu kao hrđa za čelik. Proleterske egzistencije, mali ljudi koji nikad nisu imali posla s većim svotama novca, zanatlije, imaju sada priliku da rukuju ogromnim svotama novca, bez ikakve kontrole, a nema ih baš suviše mnogo s katonskom skromnošću da bi tom golemom iskušenju odoljeli. Između uvjerenja i posla stvaraju se mračne veze, po svojim zaslugama za republikom najveći revolucionari hoće sada da na njoj najviše zarade." To i na ovim prostorima zvuči nekako poznato. Od Francuske revolucije prošlo je više od 220 godina, a o korupciji se raspravlja i piše širom svijeta, čak više nego ikad. Bosna i Hercegovina je zahvaćena korupcijom više nego ijedna druga zemlja u Evropi. Stranci upozoravaju ovdašnje političke lidere da je krajnje vrijeme da progovore o korupciji i otvore front protiv nje, ali ta upozorenja odlaze niz vjetar. Razlog je poznat: cijela naša politička klasa smatra se korumpiranom i sklonom mitu.
Istraživanja pokazuju da su u našoj zemlji zdravstvo i obrazovanje najkorumpiranije oblasti. Bilo bi ipak ljekovitije reći da je cijelo društvo korumpirano. Najprije su političke partije, svaka za svoj račun, korumpirale građane (podjela bezvrijednih papira u vidu certifikata ili davanje socijalnih povlastica lažnim borcima i lažnim ratnim vojnim invalidima), a onda su građani korumpirali političare, prihvatajući mito kao jedan od obrazaca egzistencije. Tako smo dobili društvo "slabog karaktera", koje je veoma teško liječiti. Evo primjera. Ljekari koji primaju mito krše Hipokratovu zakletvu. Ali kako da im sude sudije koje su takođe korumpirane, a plaćeni su da štite moral i zakone? Mladi ljudi su danas pred velikom dilemom: krenuti za "moralno prilagodljivim", koji čine nadmoćnu većinu, ili odabrati suprotan put? Lično poštenje uvijek je imalo visoku cijenu. I ovdje i u svijetu.
Komentari