Kliker.info

Fra Drago Bojić danas živi u Jajcu, mnogi će reći “po kazni” zbog vlastitog izbora da “svoje dostojanstvo i slobodu ne žrtvuje za ekonomske koristi, službe, funkcije, počasti”.

Možda nije primjereno da nas dvojica o tome pričamo, ali moram početi s pitanjem kako je Vama živjeti u društvu u kojem je sasvim normalna i legitimna teza, izrečena u javnom prostoru, da je 13. SS Handžar-divizija, mislilo se, bila put ka uspostavljanju bošnjačke autonomije?

– Ovdašnje nacionalističke politike iz kolektivne prošlosti uzimaju ono najgore. I to je slučaj i sa srpskom i s hrvatskom i s bošnjačkom stranom. Ta divizija je bila na strani nacizma i počinila zastrašujuće zločine. Bošnjačka politika osuđuje hrvatsko ustaštvo, ali ne i vlastito, iako je ono dio mračne povijesti toga kolektiva iz Drugog svjetskog rata. Na jednoj strani se opravdano protivite da se ulice nazivaju po imenima Jure Francetića ili Mile Budaka, a istodobno odobravate Mustafu Busuladžića. Naši nacionalizmi su šizofreni.

Pitam Vas to zato što mi se čini da je bh. društvo, ako uopšte postoji, danas već toliko potonulo da se više ne poštuje ni onaj minimum civilizacijskih vrijednosti, ako hoćete, postavljen najkasnije 1945?

– Ovdje nikad nije ni postojao minimum civilizacijskih vrijednosti. Ako je i postojalo nešto od toga u socijalističkoj Jugoslaviji, to je više bilo nametnuto odozgor, dakle, politički i policijski iznuđeno i kontrolirano. Onoga trenutka kad je ta vlast izgubila svoju moć i kad više nije bila u stanju kontrolirati društvo, ljudi su pokazali svoje pravo lice – necivilizirano, militantno i krvničko lice koje je dovelo do ratova.

Prijenos traume

Ratovi, mržnje, neprijateljstva, želja za osvetom su mnoge ljude posve ispraznili od svake vrste etike i moralnosti. Koliko god gorka i mučna bila ova konstatacija, moramo priznati da su naša društva duboko ispod minimuma civilizacijskih vrijednosti. Ovo su vulgarna, primitivna, prostačka društva, stiješnjena u državice-garsonijere, što dodatno pojačava osjećaj odvratnosti i nepodnošljivosti.

Jesmo li mi zaista genetski četnici, ustaše, balije…? Ili smo naprosto mazohisti koji se prime na svaku što je moguće crnju priču najglasnijih na sceni?

– Ljudi na ovim prostorima su posljednjih sto godina stalno ratovali. Na svim stranama su snažna i bolna iskustva poraza i stradanja, povijesnih i sadašnjih. Ta iskustva se prenose na nove generacije kao zlo pamćenje koje je isključivo i osvetničko. Psiholozi to nazivaju “prijenosom traume”. Ako je njihovo zapažanje točno, onda se na ovim prostorima taj “prijenos traume” događa stoljećima. Traumatizirani ljudi stalno oplakuju svoje rane, uplašeni su i očajni, jer im druga strana ne priznaje njihova stradanja. A iz straha i očaja proizlaze najveće ljudske nesreće, ali i ljudska zla. Iako se kod nas dosta govori o suočavanju s prošlošću, o žrtvama i zločincima, o kulturi sjećanja i pamćenja, činjenica je da se ne uspijevamo osloboditi balasta sjećanja koje nas stalno podsjeća na mrskog neprijatelja i zlo koje smo doživjeli. To, naravno, nije ni jednostavno i treba biti oprezan kad se govori o opraštanju i pomirenju. Ljudi imaju pravo da ne oproste, pa i da mrze, kako god to užasno zvučalo. Ne može se nikog na silu natjerati da oprosti, ali to dugoročno psihički ubija žrtve i priziva nova zla. Mi se i kolektivno i individualno bavimo samo svojim stradanjem i žrtvama, umanjujemo i opravdavamo žrtve i stradanja drugih, svoja zla zaboravljamo, a tuđa preuveličavamo kako bismo imali što više razloga da ostanemo u poziciji žrtve i da zadržimo pravo na osvetu kad se steknu “povoljne okolnosti”.

Nama u Danima ovi novembarski brojevi uvijek su posebno važni jer ih spremamo pokušavajući podsjetiti na vrijeme kad su se u BiH, na zasjedanjima ZAVNOBiH-a, definisale zajedničke vrijednosti i utvrđivale civilizacijske granice, koje su pokazivale da se može drugačije. Vjerujete li Vi da je danas, sedam i po decenija kasnije, moguće okupiti predstavnike svih dijelova bh. društva za isti sto da pokušaju tražiti neki sličan društveni konsenzus?

– Vjerujem da je to moguće i danas iako nam politički odnosi u našoj zemlji, u susjedstvu, pa i diljem svijeta, govore da je sve teže definirati zajedničke vrijednosti. U našem bosanskohercegovačkom slučaju, nisam baš siguran je li to moguće na modelima iz prošlosti, jer su oni iscrpljeni i ideološki opterećeni i politički posve odbačeni. Time ne želim reći da se iz prošlosti ne može i ne treba učiti, od tradicije ZAVNOBiH-a svakako, ali mislim da treba tražiti nove modele za novo vrijeme.

Kad se danas čita Deklaracija o pravima građana Bosne i Hercegovine koju je ZAVNOBiH usvojio na II zasjedanju u Sanskom Mostu u ljeto 1944, čini se da su sve svjetske povelje o ljudskim pravima koje su danas dio Ustava BiH i bh. zakona zakasnile. Zašto mi sami zaboravljamo i taj i druge dokumente koji definišu i humano, dobro društvo i zdravu sredinu za živjeti i razvijati se?

– Jugoslavensko društvo nije bilo uređeno na ljudskim i građanskim pravima kako se danas ponekad govori, pa se nije držalo ni do deklaracije koju spominjete. To je ipak bilo totalitarno društvo koliko god se danas pokušava umanjiti tu činjenicu, društvo jednopartijskog sistema, koji je ograničavao i gušio individualna i kolektivna prava i slobode. Pada mi na pamet bosanski franjevac Ivan Frano Jukić koji je još polovicom 19. stoljeća pisao o ljudskim pravima i slobodama. Njegove Želje i molbe bosanskih krstjana, sto godina prije povelja o ljudskim pravima, bile su krik poniženih i potčinjenih ljudi u turskom carstvu. Zbog tog spisa su ga turske vlasti proglasile opasnim i protjerale ga u progonstvo, nakon čega se nikad nije vratio u Bosnu.

SBK je incident u ovom društvu

Dakle, bilo je i u našoj daljnjoj prošlosti prosvijećenih, samosvjesnih i socijalno osviještenih ljudi koji su se borili za prava i slobode svih ljudi, ali to se zaboravlja, kao što se danas ignorira i umanjuje značaj deklaracije ZAVNOBiH-a. Nacionalne politike su, odbacujući ono negativno iz prošlog sistema, odbacile i puno toga pozitivnoga. Danas je naglasak na kolektivnim pravima, a ona su posve istisnula govor o individualnim pravima i slobodama ljudi. Jukića sam spomenuo i zbog toga što bošnjačka nacionalistička ideologija često zloupotrebljava Jukića, kad ga koristi u svoje nacionalne svrhe, i istodobno hvali osmansku i tursku vlast koja je tog istog Jukića progonila. Eto još jednog primjera selektivnog tumačenja prošlosti i njezinih aktera.

Vi živite u Jajcu. Srećete li onu djecu kojoj je OSCE prošle godine dodijelio nagradu Max van der Stoel za izuzetnu hrabrost i inspirativni aktivizam, što je dovelo do sprečavanja dalje segregacije u školama u Jajcu, kao i u cijeloj državi. Jesu li oni to zaista uspjeli?

– Važnost njihove inicijative je u tome što su za svoj problem uspjeli zainteresirati širu društvenu zajednicu i predstavnike međunarodne zajednice koji su im dali podršku. Paradoksalno je pritom i to da je upravo međunarodna zajednica prije dvadesetak godina uspostavila koncept dvije škole pod jednim krovom. Zasad se odustalo od podjele škole, uvedena je nacionalna grupa predmeta za djecu bošnjačke nacionalnosti i strasti su se privremeno smirile. Ovdje se apostrofira zahtjeve bošnjačke strane, a zaboravlja se pritom da je hrvatska strana tu školu od početka privatizirala za sebe i da se godinama nastava izvodila po hrvatskom planu i programu, što nije pravedno.

Djecu srpske nacionalnosti i djecu iz mješovitih brakova nitko i ne spominje. Mislim da će se taj problem i u budućnosti ponovno otvarati, možda već sljedeće godine kad nam dođu lokalni izbori. Nije slučajno taj problem izazvan upravo u Jajcu, odnosno Srednjobosanskom kantonu. Svi ostali kantoni su ili većinski bošnjački ili hrvatski. Srednjobosanski kanton je ostao praktično jedini kanton i jedini dio ove zemlje koji je istodobno i bošnjački i hrvatski, odnosno multietnički. Drugi kantoni, pa i veliki gradovi, dominantno su kantoni i gradovi jedne vjere i jedne nacije. Zato je ovaj kanton posljednjih godina u centru političkih interesa dviju najvećih nacionalnih stranaka Hrvata i Bošnjaka, jer treba podijeliti i to malo što je ostalo zajedničko. Izmiješani Srednjobosanski kanton je incident u ovom društvu, on je trn u oku nacionalista, poraz njihovih ratnih politika koje su ga htjele etnički podijeliti.

Te škole već su proizvele generacije mladih koje ne znaju da se može drugačije. Ima li vremena da se to ispravlja?

– Te škole su odgojile generacije djece koja naprosto ništa ne znaju o drugoj strani. Ako i uče nešto o drugoj strani, onda je to uvijek kroz etničke i vjerske naočale, s puno stereotipa, isključivosti i straha. Užasne su to posljedice. U takozvanim školama po hrvatskom planu i programu izučava se uglavnom ono što se tiče Republike Hrvatske, pa se o vlastitoj zemlji ne zna gotovo ništa.

Djeca hrvatske nacionalnosti koja žive primjerice u Jajcu i većinskim hrvatskim sredinama, u školama uče o povijesti, zemljopisu i kulturi susjedne Hrvatske, o Zagrebu, Dubrovniku, Splitu i drugim gradovima, a ne znaju gotovo ništa o vlastitoj povijesti i povijesti grada Jajca. Upitate li ih o bilo kojem spomeniku kulture u Jajcu, mnogi od njih neće znati praktično ništa, ali idu na takmičenja i osvajaju prva mjesta u znanju o Hrvatskoj. Zato, naravno, nisu kriva djeca, nego obrazovna politika u ovoj zemlji.

Živite u istom mjestu, gradu, a nemate kontakt s osobama druge vjere i nacije. Branite djeci da se druže, da se igraju, da prijateljuju i da se vole. Srećom, mladi ljudi u Jajcu, a vjerujem i u drugim gradovima, uvijek nađu način da podrivaju taj sistem, da se povezuju i druže i protiv volje svojih roditelja i s onu stranu nacionalnih i vjerskih isključivosti. Ali oni koji krenu tim putem imaju puno muke u životu, često su usamljeni, prezreni i ostavljeni i od svojih najbližih.

Je li dovoljno promijeniti samo političke-nacionalne-kakve god vođe da bi se stanje mijenjalo? Koliko je u tome bitan stav, izbor, akcija svakog od nas ko se osjeća dijelom ovog što bi nekad moglo postati društvo?

– Ako kažem da bi svatko osobno morao biti politički svjestan i odgovoran, pa da vođen tim odbaci sadašnje dominantne politike, svjestan sam da to nije nimalo jednostavno jer je povezano s mnogim rizicima. Mnogi su se razočarali i u takozvane političke alternative, mislim pritom na nenacionalne i građanske stranke, koje se često kompromitiraju i koje također lešinare na općem dobru i tako izdaju svoje principe, posebno one koji se tiču socijalnih pitanja, pitanja radnika, manjina. Manje su zlo od ovih drugih, ali nedovoljno dobre da pokrenu promjene.

Uz rijetke iznimke, naša je velika nevolja u tome što nam je i alternativa slaba alternativa. Koliko god su nam se ogadili sadašnji političari u BiH, pogotovo oni koji zagovaraju nacionalne politike, ne bi se ništa bitno promijenilo ni kad bi oni sišli s vlasti. Nešto bi se svakako promijenilo, ali put promjena je težak i dug. Došli bi drugi koji bi samo nastavili na tim politikama. To smo u ovih dvadeset i nešto godina već više puta doživjeli. Mora se mijenjati percepcija politike koja je ovdje posve obesmišljena i u koju ljudi gotovo isključivo ulaze iz osobnih interesa pod egidom borbe za vitalne nacionalne interese ili građanska prava.

Koliko je sloboda opasna?

Budući da ne funkcionira pravosuđe i da vlada opće bezakonje, političare i njihov (ne)rad nitko ne kontrolira i stalno smo u začaranom krugu političkih spletki, afera, korupcije i kriminala.

Vi ste jedan od onih koji stvari u svojim javnim nastupima poslože jasno, glasno, bez previše cifranja. No, zašto je takvih kao Vi premalo u odnosu na, s jedne strane, uvjerene tumače vizija SS divizija, a s druge na trgovce koji bukvalno dobro unovčavaju svoju trgovinu ljudskim dušama?

– Lakše je živjeti ako se priklonite većini, ako se ugnijezdite u kolektivnu sigurnost, ako oko sebe podignete identitetske zidove i utvrde. Ako pritom od toga imate i konkretne koristi, tim bolje. Ovo je vrijeme oportunista i kompromisera, trgovaca vlastitim životom i životima drugih ljudi. Iskustvo pokazuje da takvi bolje prolaze u životu, ali ja mislim da je život puno bolji ako u njemu niste tek poslušni prolaznik koji svoje dostojanstvo i slobodu žrtvuje za ekonomske koristi, službe, funkcije, počasti.

Koliko u šutnji tih priklonjenih većini ima straha od cijene koju čovjek mora platiti za svoju slobodu? Pogledajte sebe: Udaraju Vas sa svih strana…

– Za slobodu se mora boriti i izboriti. Rijetko se događa da vam netko slobodu pokloni, jer je sloboda dragocjena, skupa, neukrotiva, nepredvidljiva, može se u konačnici okrenuti i protiv vas. Oni koji žive u neslobodi ili druge drže u strahu i neslobodi znaju koliko je sloboda “opasna” i ona osobna, a pogotovo koliko je “opasna” sloboda drugih. Zato se ovdje sve čini da što manje ima slobode. Općenito, naši ljudi nisu ni naučili što znači živjeti u slobodi, ne znaju se nositi s vlastitom slobodom i radije prepuštaju drugima da za njih misle i o njima odlučuju. Mnogi su devedesetih godina pomislili kako su konačno dobili slobodu, a zapravo su upali u nove oblike ropstva.

Ima li u ovakvom svijetu imalo nade za male zemlje, za mala društva koja nisu odmakla od začetaka, za male narode kakvi su BiH i u BiH?

– Mislim da čovjek ne može živjeti bez nade i bez utopija. Sve je u konačnici položeno u nadu, sve je utopija, i ljubavi, i prijateljstva, svi čovjekovi odnosi i sav njegov život. Ništa se do kraja ne može izračunati, nikad nema apsolutne sigurnosti, život se ne može svesti na kalkulaciju, bilance i salda. Čovjek i njegov život su uvijek više od onoga što sada jest i što sada ima, zato što se taj život ne sastoji samo od prošlosti i sadašnjosti nego i od budućnosti o kojoj ne znamo ništa ili možemo tek slutiti, ali kojoj se ipak nadamo.

Ljudi koji se nadaju, ne odustaju od sebe, od svojih odnosa i od svoje budućnosti. Iako veliko iseljavanje iz naše zemlje i s ovih prostora posljednjih godina ukazuje na to da su se ljudi prestali nadati da ovdje može biti bolje, mislim da ima smisla i ostati, pa makar da u konačnici ostane samo jedan čovjek. Naravno, to je stvar osobne odluke i što god ljudi odlučili, to treba poštivati.

Saša Rukavina (Dani)