hamburger-icon

Kliker.info

Filozof i kulturni teroetičar Boris Buden tvrdi : Postjugoslovenske države su postkolonijalne države

Filozof i kulturni teroetičar Boris Buden tvrdi : Postjugoslovenske države su postkolonijalne države

16 Novembra
17:08 2017

Filozof i kulturni teroetičar Boris Buden, profesor na Sveučilištu Bauhaus u Weimaru, gostovao je protekle sedmice u Sarajevu, gdje je održao predavanja na Otvorenom univerzitetu i Pravo Ljudski Film Festivalu.

Prvo predavanje, održano 9. novembra u sali Kina Meeting Point, posvećeno je temi slobode. Za salu bi se prije moglo reći da je poluprazna, nego polupuna. Ipak, oni koji su tu svakako nisu svratili slučajno, predavanje prate sa zanimanjem. Buden govori energično, pravi široke lukove oko teme i opet se vraća na početak, držeći pažnju publike skoro dva sata. Diskusija nakon predavanja ne traje dugo. Vani je noć, i to kišna.

Ujutro se nalazimo u lobiju malog moderno namještenog hotela u Radićevoj. Jutro je teško, usporeno, nebo je propalo od težine tereta koji nosi, naleglo na planine i poklopilo kotlinu. Prolaznici su rijetki, svi šutljivi, zakopčani kao i njihovi kaputi, mantili, bunde i jakne. Još neprobuđeni, kroz izmaglicu snova započinjemo ovaj razgovor.

Na sinoćnjem predavanju (razgovor vođen 10. novembra) konstatovali ste da je sloboda ustajala. Zašto tako mislite?

– Mislim da je ona ideja slobode koja se na ovim prostorima pojavila neposredno nakon pada tzv. historijskog komunizma, bila formativna u stvaranju cijele atmosfere oslobođenja od diktature, totalitarizma itd, sloboda koje je nosila cijelu atmosferu, da je ta ideja potrošena. Ta sloboda je bila od početka shvaćena u veoma apstraktnom vidu. Ona je izgledala kao da dolazi iz kulturno i geopolitički partikularnog dijela svijeta, iz tzv. slobodnog svijeta, odnosno Zapada, na ovaj prostor kao nešto novo, kao da ovaj prostor nikad nije imao nikakvog iskustva sa slobodom. Dakle, ta sloboda, iako kulturno partikularna, odnosno zapadna, bila je nošena univerzalističkim zahtjevima, kao što su demokracija, ljudska prava, sloboda medija, odnosno sloboda javne sfere itd, ali je, zanimljivo, implicirala jednu ideju integracije – prelaska sa Istoka na Zapad. Ulaska u normativni identitetski blok zvan Zapad.

Šta je pokrenule ta ideja slobode?

– Ta ideja slobode je pokrenula ono što smo zvali tranzicija, postkumunistička tranzicija, koja je trebala nositi cijeli društveni prostor: institucije, ljude, političke aktere. Sve je trebala gurati u pravcu dovršenja integracije u Zapadni svijet kao svijet slobode. Na ovim našim prostorima se ta slobode pretvorila neposredno u slobodu u nacionalnom smislu, u slobodu koja se artikulirala prije svega u konačnoj nacionalizaciji ovih prostora u političkom smislu, u kulturnom smislu, u ekonomskom smislu, jezičnom itd. I pretvorila se u realnost jedne socijalne političke katastrofe. Ja bih to tako rekao.

Osiguravanje pozicija

Međutim, kada kažem da je ona ustajala, to je taj hegelovski termin, poput istine, da je ona potrošena, znači da danas više ne možemo vjerovati u čistu apstraktnu ideju slobode kao nečega što je potrebno samo realizirati pa ćemo preći u svijet sreće i raja. Danas znamo, i to je ono glavno, da je ta sloboda također, u formi demokracije, donijela na ove prostore neoliberalni globalni kapitalizam, odnosno da je pod pokrovom te slobode obavljena brutalna kriminalna integracija ovih prostora u neolibaralni globalni kapitalizam, koja uključuje kriminalnu privatizaciju, pljačku nekadašnje društvene imovine i destrukciju materijalnih uvjeta bilo koje buduće izgradnje političkog suverenog sistema slobode na ovim prostorima.

Ideju slobode u postjugoslovenskim republikama obilježava konstruisanje narativa koji bi trebali potvrditi da je Jugoslavija bila totalitarna država, da se živjelo u diktatorskom režimu. Jak argument u tom smislu predstavlja tvrdnja da je Jugoslavija bila radikalna sekularistička država, ali Vi primjećujete da se tek nakon pada socijalizma i dolaskom demokratije počinju rušiti bogomolje. Da li nam to pokazuje da je danas u krizi ideja sekularizma kao nositelja prosvjetiteljstva?

– Već početkom 90-ih John Rawls i Jürgen Habermas pišu o tzv. postsekularnoj transformaciju, o prelazu u postselkularni oblik društvenih uređenja, i navode da taj proces počinje, što je po sebi veoma zanimljivo, sa Iranskom revolucijom, odnosno sa uspostavljenjem vlasti mula u Iranu. Ta antišahovska revolucija je u prvom redu bila demokratska, u rušenju šahovog režima sudjelovali su i liberali, demokrate, ljevičari, i zabranjena Komunistička partija Tudeh, da bi odmah poslije toga mule preuzele kompletnu vlast. Ali to nije bilo ograničeno na Iran.

U tom trenutku, jedan Amerikanac i jedan Nijemac, vodeći liberalni teoretičari Zapadnog svijeta, govore o postesekularnom razdoblju također i u Americi, dakle, u samom srcu tog Zapadnog svijeta. To je ono što se danas zove fundamentalizam, nešto što meni ne odgovara kao pojam. Kada se kaže fundamentalizam, onda se misli da je tu riječ o ljudima koji puno više vjeruju nego inače, da je njihova vjera dublja, fundamentalnija, radikalnija itd. Ja mislim da je vjera u boga slabija nego ikad prije, ali da religija preuzima funkcije koje također prije nije imala. Dakle, taj postsekularizam se mora staviti u kontekst globalnog razaranja onoga što se zove industrijska moderna.

Koju ulogu danas ima religija?

– Ono što mi zapravo vidimo je da religija preuzima ulogu društvene integracije, koju je nekad imalo društvo unutar države, unutar koje se mogla artikulirati sekularizacija. I da ne zaboravimo, sekularizacija je u liberalnoj teoriji pitanje jezika. Odnosno, religijska uvjerenja se tretiraju sa stajališta moderne demokratske države kao strani jezici u odnosu na državu, na jezik institucija, politike itd. Kao privatni jezici u odnosu na javno. To je odnos između privatnog i javnog. Cijela ta priča je već početkom 90-ih završena, i u Jugoslaviji se ne događa ništa bitno različito, ali ono što je važno su specifične okolnosti.

Pogotovo u Bosni i Hercegovini, gdje zapravo religijska afilijacija igra ulogu nacionalizacije, gdje ona historijski uspostavlja religijski subjekt kao nacionalni politički subjekt itd, sa svim naslijeđem koje ima na ovim prostorima, iz Drugog svjetskog rata itd. Što je potpuno specifično. Moj odgovor na to je slijedeći: u boga se nikada nije manje vjerovalo nego danas, vjera u boga je najčešće izgovor za osiguravanje određenih društvenih pozicija, odnosno za restrukturiranje odnosa moći i subordinacije unutar društva. Religija je medij unutar kojeg se upostavljaju privilegirane elite, odnosi i jedan tip klasnog odnosa i klasne dominacije na ovim prostorima.

Kada ste govorili o dolasku globalnog neoliberaizma na ove prostore, naglasili ste da imovina u Jugoslaviji nije bila državna, nego društvena. Nakon formiranja etnonacionalnih postjugoslvenskih republika, države su prvo morale etatizirati društvenu imovinu, pa tek onda provesti privatizaciju. Tako, naizgled paradoksalno, nacionalne demokratije žive od eksploatacije naroda kojeg su oslobađale od državnog terora Komunističke partije Jugoslavije. Ali, ako smo još u 80-im u Jugoslaviji imali klasni sukob, zašto se on realizirao kao međunacionalni sukob?

– Prvo, da bismo shvatili realnost danas, moramo rekonstruirati stanovitu genealogiju i u klasnom i u nacionalnom pitanju. Usuprot općem uvjerenju da su ovi naši narodi opsjednuti prošlošću, da govore samo o partizanima, ustašama, četnicima, balijama itd, umjesto da se okrenu razvoju, budućnosti i sl, moja je teza da je ova naša stvarnost obilježena radikalnim brisanjem historijskog iskustva, odnosno zaboravom. Taj zaborav je temeljni preduvjet uspostave ovih odnosa dominacije kakve imamo sada na ovim prostorima. Kad je riječ o klasnim odnosima, onda se kaže Jugoslavija je bila totalitarna, to je bio komunistički totalitarizam, to je bio sistem neslobode itd.

Crvena buržoazija

Zaboravlja se da je Jugoslavija bila cijelo vrijeme poprište klasnih sukoba, kako unutar same Komunističke partije, tako i unutar sistema samoupravljanja, odnosno unutar cijelog tog odnosa u procesu jugoslavenske modernizacije. Zaboravlja se niz štrajkova koji su postojali. Klasna borba je postojala. Jugoslavenski socijalistički sistem je, s jedne strane, nudio rješenje, odnosno, osnažio je u određenoj točki radničku klasu, na razini pojedinih proizvodnih organizacija, gdje su radnici dobili doista mogućnost da ovladaju jednim dijelom viška vrijednosti koji su proizvodili. Ali je, sa druge strane, na općedruštvenom, na državnom nivou, razbijeno jedinstvo radničke klase. Dakle, u Jugoslaviji već 80-ih godina postoje potpuno fragmentirani štrajkovi i borbe radničke klase. Protiv koga? Pa, postojala je tržišna ekonomija…

Da li je crvena buržoazija bila realna klasa ili danas na njeno postojanje možemo gledati kao na mit?

– To je apsolutno realno. Naravno, ne u ovim razmjerima u kojima mi sada govorimo. U razmjernima enormne rastuće razlike između ekstremno bogatih i ekstremno siromašnih. To nije bila stvar. Crvena buržoazija je, iz perspektive današnjih bogataša, nešto potpuno smiješno. Eliti se, recimo, prigovaralo da je gradila kuće sa bakarnim olucima umjesto sa pocinčanim.

To je danas potpuno smiješno. Također su i korupcija i kriminal smiješni prema ovome što se danas zbiva, prema ekstremno bogatim kriminalcima, poput Todorića, gomilanju bogatstva, ovoj eliti koja se vozi jahtama po Jadranu. A sa druge strane su potpuno pauperizirane mase bez ikakve šanse za preživljavanje, koje bježe odavde. Crvene buržoazije nema u tom smislu. Ali postojala je crvena buržoazija kao jedan tehnokratski dio, koji je bio duboko ukorijenjen u samoj partiji, Savezu komunista, i koji je zahtijevao privatizaciju. Ima jedna sjajna priča. Već početkom 70-ih Vladimir Bakarić, koji je bio šef Saveza komunista Hrvatske, otprilike govori ovim riječima: “Danas, u našoj partiji, vlast su preuzeli tehnokrati iz velikih poduzeća, trgovinskih i bankarskih sistema. Mi, komunisti, u partiji smo u manjini. Većinu je preuzeo taj sloj koji ima smo jedan cilj – privatizacija, privatizacija i privatizacija!”.

Dakle, ono o čemu mi trebamo sada govoriti su rekonstrukcija i genealogija klasne borbe, koja se, kao što vidimo, odvijala na svim razinama u bivšoj Jugoslaviji. Odvijala se i unutar same partije. Jugoslovenska socijalistička modernizacija stvorila je, između ostaloga, tu klasu. Klasu koja je imala za cilj ograničiti prava radnika i preuzeti vlast. Postati buržoazija. Međutim, to joj nije uspjelo. Na ovim prostorima se ta tehnokratska elita, elita financijskog i trgovačkog kapitala iz bivše Jugoslavije, upravljačka elita, nije uspjela pretvoriti u buržoaziju prema klasičnom kapitalističkom modelu, koja bi mogla preuzeti i odgovornost za razvoj.

Izuzev ruske oligarhije, u postsocijalističkim republikama nije se formirala visoka kapitalistička klasa…

– Da, to je teza Rastka Močnika s kojom se ja u potpunosti slažem, a to je da se na prostoru Jugoistočne Evrope, osim putinovske oligarhije, nije dogodilo ono što se u klasičnom marksističkom diskursu zove klassenbildung. Formiranje klase. Ta se klasa nije uspostavila, tako da na svim tim prostorima imamo apsolutnu fragmentaciju onoga što se zove radnička klasa, odnosno tzv. svijet najamnog rada, koji je politički potpuno dezintegriran i ne pojavljuje se politički kao klasa.

Sa druge strane, imamo elite koje imaju karakter kompradorskih elita. To su elite kao u kolonijalnim državama, koje služe, prije svega, transmisiji interesa imperijalnih gospodara, a koje su u današnjem postkolonijalnom svijetu na razinama transnacionalnih globalnih finansijskih korporativnih institucija, sa jedne strane, odnosno, političkih konglomerata kao što su Evropska Unija ili NATO. NATO je, također, prije svega, politička organizacija.

To nas dovodi do današnje političke ljevice u Evropi. Da li se nakon otkrića gulaga ljevica počela stidjeti svoje tradicije? Da li smo zbog gulaga morali zaboraviti na komunizam? Danas u Evropi ne postoje komunističke partije, bar ne kao ozbiljni politički subjekti.

– Da. To se sve dovršava 70-ih godina. U Francuskoj je to sasvim konkretno. Početkom 70-ih je Komunistička partija Francuske još bila stranka koja je kingmaker, koja sudjeluje u ozbiljnom smislu u reprodukciji vlasti u francuskoj demokratskoj državi. Na kraju te dekade, ona je potpuno irelevantna. Slično, postoji jedan trenutak tzv. evrokmunizma, koji je zabljesnuo kao nešto novo, kao zapadni oblik komunizma. Međutim, to se 70-ih završilo.

Grcanje u dugovima

Kraj 70-ih su godine koje su daleko važnije za sve što se sa nama dogodilo, nego recimo 80-e. Krajem 70-ih, 1979, Margaret Thatcher dolazi na vlast u Velikoj Britaniji i odmah uvodi neoliberalnu politiku. To je politika klasne borbe. Borbe vladajućih klasa protiv onoga što je radnička klasa izborila nakon Drugog svjetskog rata, odnosno protiv tzv. socijalne welfare drževe – države blagostanja. Počinje napad na sindikate. Istodobno, u Kini 1979. godine Deng Xiaoping dolazi na vlast, eliminira Gang of Four i uvodi neoliberalnu politiku. Slijedeće godine u SAD-u na vlast dolazi Regan i uvodi se monetaristička politika. Prije toga je to sve iskušano u Čileu. I mi imamo uvođenje neolibrealnog sistema upravo u Britaniji, sa torijevcima.

Šta se u tom trenutku događa u Jugoslaviji?

– To je, zapravo, trenutak kada bivša Jugoslavija grca u dugovima. Prva naftna kriza je 1973. Nakon toga su cijene nafte enormno porasle. Jugoslavija je već tada dio međunarodnog kapitalističkog poretka. Ona je već intergrirana, i u Svjetsku banku, i u Međunarodni monetarni fond. Uslijed enormnog porasta cijena nafte rastu finansijske rezerve, koje se onda nude kao jeftini krediti na tržište. To je taj keder, ona ješka, zamka koju je bivša Jugoslavija progutala i upustila se u gomilanje dugova. I dakle, od jedne milijarde duga 1970/71, 20 milijardi duga je bilo početkom 80-ih. U Jugoslaviju je došao Međunarodni monetarni fond, što je slična situacija kao u današnjoj Grčkoj. O tome je riječ. Cijela ova priča o komunističkom totalitarizmu, koji je bio potpuno razrijeđen…

U cijeloj toj priči nitko ne spominje ni kapitalizam, niti klasnu borbu u bivšoj Jugoslaviji. Veoma dramatičnu klasnu borbu. Dakle, cijela ta priča onemogućava nam da prepoznajemo današnju stvarnost, ne samo u rekonstrukciji te genealogije, nego u neposrednom odnosu sa onim što se zbiva u Grčkoj. Dakle, mi smo svi u onom što se zove death crisis, u krizi dugova. Ali to nije od danas, nego je ono kroz što prolazi Grčka, bivša Jugoslavija prošla 80-ih. Da ne zaboravimo, Jugoslavija je uspjela, manje-više, vratit te dugove, ali je standard pao 40% i stvorio te silne socijalne napetosti i štrajkove. Zato mislim da je uopće pogrešno svoditi cijelu priču na priču između totalitarizma i slobode, jer ona nam onemogućava da gledamo u stvarnost sa historijskom sviješću i da kritički reflektiramo vlastito historijsko iskustvo. Onemogućava nam i da se prepoznamo u odnosu na našu prošlost, da ispričamo priču kako smo došli tu gdje smo sada, i da shvatimo koja je naša današnja pozicija.

Koja je naša današnja pozicija?

– Po mome sudu, naša današnja pozicija se ne može razumjeti bez tematiziranja pitanja kolonijalnih odnosa unutar Evrope. Da to skratim, moja je teza da su potjugoslovenske države postkolonijalne države. Kad kažem postkolonijalne države, onda ne mislim naprosto da su prije bile kolonije, a sad više nisu, nego je riječ o tome da je, baš kao i u cijelom postkolonijalnom svijetu, ostvarena nacionalna državnost, u smislu nacionalne suverenosti, međutim, odnosi ovisnosti, odnosno eksploatacije, ne samo da nisu time uklonjeni, nego su produbljeni.

Evropa dviju brzina

Drugim riječima, moramo početi govoriti o Evropi kao prostoru koji je duboko determiniram unutarevropskim kolonijalnim odnosima. Tako da su ove zemlje danas u biti kolonije u neokolonijalnom smislu, koje imaju paradne suverenosti, koje se svode na identitetske politike, dok u ekonomskom materijanom smislu, u smislu političkog odlučivanja, u smislu geopolitičke slobode to više uopće ne postoji. Danas to svima dolazi do svijesti onog trenutka kada se počne govoriti o Evropi dviju brzina, dakle, o tome kako postoji jedna brza Evropa koja kao živi u normalnoj historijskoj temporalnosti, i ova druga koja zaostaje. To samo govori da su ovi naši prostori postali resursi za ekstrakciju globalnog neoliberalnog kapitalizma.

Kada govorimo o identitetskim politikama, ljevica je, historijski gledano, oduvijek govorila avangardnim jezikom, jezikom emancipacije. Da li su danas jezik emancipacije eksproprirali desničari, skrivajući pod krikom emancipacije rasistički diskurs?

– Dobro je da si spomenuo identitetsku politiku. Identitetska politika nije nešto po sebi ni dobro ni loše. Ona ima svoju emancipacijsku fazu, fazu u kojoj su identiteti rasistički podjarmljeni, kao što su recimo crnci u SAD-u, ili cijeli problem feminizma u kojem se kroz identitetsku politiku artikuliraju emancipacijski interesi potlačenih itd. To je jedna stvar. Međutim, u današnjem svijetu je sa emancipacijskim sadržajima identitetskih politika očigledno završeno.

One više nisu u stanju artikulirati i proizvesti emancipacijske efekte. To što danas vidimo je da se identitetska politika svodi na jedan kompletni defanzivni stav. To nije avangarda u smislu otvaranja prostora nekakvoj budućnosti, nego odbrane privilegija, kako geopolitički, tako i u smislu klasnih odnosa, u kojim se dominacija reproducira koristeći se identitetskim politikama. I druga stvar što se tiče ljevice, ljevica mora danas pogledati toj istini u oči.

Šta bi u tom smislu bio njen zadatak?

– Ona mora odgovorit na temeljno pitanje i temeljni izazov, na koji nema odgovor: Da li je još uvijek moguće povezivati demokraciju i naciju? Da li je ta veza između demokracije i nacije još uvijek moguća? Da li je moguće reartikulirati lijevu politiku upisivanjem lijevog sadržaja u nacionalne formate, nacionalne države, nacionalne kulturne institucije, uključujući i tzv. nacionalne standardne jezike. Da li je moguće, dakle, reformirati iznutra te nacionalne formate u demokratkskom smislu ili je to nemoguće. Po mome sudu, došli smo do točke u kojoj ljevica, da bi otvorila nekakve prostore budućnosti, mora pupčanu vrpcu između demokracije i nacije radikalno presjeći, u prvom redu u svojim glavama, i ne očekivati da će ponoviti nekakav uspjeh koji je imala socijaldemokracija u nacionalnim državama poslije Drugog svjetskog rata, kada je izborila za radničku klasu i za većinu građa tih država jedan sistem dostojnog društvenog života.

Znači li to da je država-nacija danas u krizi i šta joj može biti alternativa?

– Puno me pitaš. Ali, ne postoje nacije koje bi bile objektivno u ovom svijetu, svaka na svoj način, jednake. To je fantazija o apsolutnoj komenzurabilnosti, sumjerljvosti. Pa onda Nijemci imaju naciju, pa Hrvati imaju naciju, pa Srbi imaju naciju, Kamerunci imaju naciju, i one su sve na jednoj razini sumjerljive i usporedljive. Neke nacije su nacije koje artikuliraju ka poziciji moći u svojim nacionalnim državama. Nije ista, unutar Evropske unije, pozicija Njemačke i Hrvatske, odnosno Grčke. Nacija u Grčkoj i nacija u Njemačkoj su dvije različite nacije. Ne u smislu identiteta, nego u smislu pozicije, u smislu klasnih odnosa, odnosa moći. Jedna dominira, druga je donirana, subordinirana itd. Prva stvar koju treba osvijestiti po mome sudu jest kriza tog koncepta, odnosno kriza nacije kao jednog univerzalnog koncepta koji omogućuje da se demokracija bilo gdje na svijetu ostvari unutar te institucionalne forme, forme nacionalne države i njenih institucija.

Po mome sudu, na ovim prostorima je to potrošeno. Mi govorimo ovdje o postkolonijalnim etatističkim tvorbama. Da ne kažem nacionalne države. To su postkolonijale etatističke tvorbe, koje su potpuno integrirane, ne naravno kao profiteri, nego kao gubitnici, u sistem globalnog kapitalizma i u transnacionalnim političkim institucijama kao što su, recimo, Evropska unija i NATO. Da to prevedemo na nekakvu općerazumljivu razinu, one su gubitnici te integracije i imaju poziciju služinčadi.

Ovi prostori su, dakle, prostori ekstrakcije, prostori koji su izvor jeftine radne snage, odnosno akumulacije kapitala iz pozicije dominacije. Drugim riječima, i to je zadatak ove naše ljevice, po mome sudu, da pogleda u oči toj terminalnoj, završnoj fazi, nacionalne priče u suvremenoj historiji i da, barem u kritičkom smislu, počne artikulirati politiku koja je postnacionalna i, upravo u toj postnacionalnosti, demokratskija od one demokracije koja je danas, unutar okvira nacionalne države, u krizi, potpuno ispražnjena, u kome su tzv. partijska demokracija, odnosno partijske elite, potpuno odvojene od svojih elektorata, što je, dakle, prostor za tzv. populizam.

Eldin Salčinović (Oslobođenje)

Podijeli

Jedan komentar

  1. jovan
    jovan 04 Aprila, 12:14

    Procitaj ovo

    Odgovori

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku