Kliker.info

"Knjiga o Uni", prvi je roman Faruka Šehića, sad već jednog od najvažnijih sarajevskih pjesnika, lirika i romanopisaca, strpanog u kategoriju pripadnika ili čak predvodnika "pregažene generacije" ljudi rođenih sedamdesetih, stasalih u "sretnim osamdesetima", pregaženih u devedesetima. Rijeka Una glavna je nit cijelog romana kroz koju se provlači magični realizam uspomena, moralnih dilema, režima i sistema, drugih svjetova poražene Jugoslavije, ljute i prezrene nostalgije. To je, prije svega, roman o nadilaženju mučnine od rata, brutalnosti i prelazak u neko novo stanje pomirenosti sa prošlim.

Da krenemo od početka, odakle drugo nego od rata, i vaše uloge u ratu u Bosni i Hercegovini. Na coverima svojih knjiga volite isticati da ste bili pripadnik Armije BiH. Koji ste čin imali u vojsci?

Bio sam običan vojnik, dobrovoljac. Kasnije sam postao komandir voda i čete, "čimbenik" koji je vodio 130 ljudi, imam i čin poručnika. Jednom sam teško ranjen u Rat je erotičan, svakako, zato je tu Gargano, mračna strana, zločinac zapravo, u ljudskom liku, jedan od nas, dio sviju nas, onaj dio preko kojeg ne smijemo preći. O zločinima se mora pričati lijevo stopalo, bio u bolnici, hodao na štakama pola godine i vratio se opet na frontu. Takve činjenice stavljam u biografiju zato što me nakon izlaska zbirke priča Pod pritiskom jedan stariji sarajevski pjesnik pitao jesam li stvarno bio u ratu, a ja jedino što još nisam poginuo u tom ratu. Zato sam isticao tu stavku u biografiji kako bih postigao jedinstvo autora i junaka u knjizi. Danas me takav realizam ne zanima.

U vašoj generaciji bilo je ljudi koji su bili do kraja antiratno nastrojeni, pokušavali biti mirovni aktivisti, dok današnje generacije imaju pravo na izbor tadašnje generacije da ratuje gledati kao na loš izbor kojem se moglo reći ne. Zanimljivo je da u knjizi često spominjete kako ste prije rata bili fascinirani španjolskim građanskim ratom, kako sad gledate na te vrijednosti?

Moj poriv za rat bila je ideja multietničke Bosne. U trenutku izbijanja rata imao sam dvadeset i dvije godine i svi smo bili prepuni nekog avanturističkog duha, rat je značio da se nešto događa, označavao je neki veliki događaj. Nismo mi imali vremena da budemo mirovni aktivisti, jer je miris baruta bio zastrašujući, jači od svih riječi koje su ikad postojale.Studirao sam tada u Zagrebu i "molio boga" da se zarati samo da više ne moram studirati nešto što me ne zanima i jer sam već počeo pisati i polako sam ulazio u taj svijet. Da, Španija tridesetih je facinantna, Ken Loach, Orwell, i Kiš su mi usadili ljubav prema kratkotrajnoj španjolskoj utopiji. Orwell smatra da je povijest stala 1936. godine.

Rat je, dakle, najveći kulturni događaj, ultimativno uzbuđenje?

Da, bili smo studenti, formirana politička bića, pratili smo političke tribine. Znali smo da će biti rata, samo nitko nije znao da će biti tako zajebano. Nisam čekao da me netko izvede na ulicu i strijelja nego sam radije uzeo pušku i stao iza svoje egzistencije. U tome nema nikakvog sistema ideja, radi se o čistoj egzistenciji, instinktu, borbi za opstanak. Vjerujem da smo bili revolucionari, jer smo se borili za opstanak, gonio nas je neki prkos. U suprotnom smo mogli samo čekati da nas netko odvede u logor. Rat je erotičan, svakako, zato je tu Gargano, mračna strana, zločinac zapravo, u ljudskom liku, jedan od nas, dio sviju nas, onaj dio preko kojeg ne smijemo preći. O zločinima se mora pričati.

Prije rata bili ste potpuno anacionalani, dapače, prezirali takve kategorije?

Da, i tim je moj bijes i srdžba još veća. Bio sam uvjereni ljevičar jer su mi svi preci bili zakleti komunisti i revolucionari, a kad se Jugoslavija raspala (a raspadala se godinama) pokazalo se da sistem očigledno nije valjao. Ne može se žaliti za nekim državnim uređenjem, jedino se može žaliti za zajedničkim kulturnim prostorom, sportskim, duhovnim.

Kad smo kod zajedničkog kulturnog prostora, imate li potrebu da vas publika u Srbiji ili Hrvatskoj čita, da nekako utječete na njihove percepcije rata, u smislu senzibiliziranja, otvaranja novih prostora i tema? Smatrate li prostor famozne regije/regiona zajedničkim kulturnim prostorom?

Na taj prostor gledam kao na prostor jednog jezika. Mislim da sam u Hrvatskoj samo malo manje popularan nego što sam tu, u Sarajevu. Ne zanima me politički sistem, radi se ipak o različitim državama, nacionalne granice su zacrtane, a duh nema granica.

Međutim, traume su zajedničke, i sami kažete da se u knjizi bavite detraumatizacijom, a prostor BiH se ne može izdvojiti iz tog prostora kontaminiranog traumom.

Slažem se da su traume zajedničke, ali ovo nije knjiga o identitetima. I kad bi se knjiga prevela na španjolski i oni bi razumjeli o čemu pišem. Stalno se pitam kako bi bilo da nije bilo rata i da još uvijek imam sve predmete iz djetinjstva i da mi se svijet nije uništio i da nisam bio prisiljen sav svoj svijet nositi na sebi, bukvalno. Kako sam se bavio rekonstrukcijom svega shvatio sam i da mi je super i da živim dalje, da sam jak i uspješno se borim protiv svih tih demona, ali da mi svejedno fale te neke stvari. Pitao sam se onda kako su sretni ljudi koji nisu izmaknuti iz svog ležišta, kuće ili bašte, onih stvari koje čine život. Ovo nije knjiga samo o ratu nego i o potrazi za melakolijom. Melankolija je možda i jedan od razloga za pisanje knjige. Zašto ja nemam svoje igračke i fotografije, zašto su izgorile, iako znam da su gorile i na onoj drugoj strani? Tražio sam materijalne dokaze da je moja prošlost postojala jer je to pitanje cjelovitosti, u smislu da su mi te stvari bile otete. To nije samo moj problem, to je problem na desetina hiljada ljudi koji su bili izbjeglice i koji su bili dislocirani. Izmješteni. Tako da je ova knjiga i o tome, a knjiga je trajnija od čovjeka, uvijek je bila.

Ljudi na ovim prostorima su često zamoreni, izmoždeni pričama o ratu. Na tom tragu, da li smo iscrpili sve priče o ratu ili biste se složili s nekim od autora/pripadnika nove generacije koji se, između ostalog, bave i detraumatizacijom ovih prostora i koji kažu da nismo niti započeli  priču o devedesetima?

Priče nisu iscrpljene, naravno. Još uvijek smo svi traumatizirani i zato se ja i bavim pisanjem, to je moj govor, želja da nam se ne dogodi ponovno ovo što nam se dogodilo. Jako puno knjiga koje su napisane o ratu su jednostavno dosadne ili su napisane po nekom šablonu, mislim da je u tome ključan problem zamora o kojem pričaš.

Kroz cijeli roman provlače se asocijacije toliko karakteristične za cijelu jednu generaciju koja je gledala iste filmove, čitala iste stripove, izrasla ne nekim vrlo opipljivim vrijednostima, u tom smislu važna je referenca na SF (sience fiction)?

Uvijek tražim neke zajedničke reference koje ljudi mogu prepoznati, inače pisanje Još uvijek smo svi traumatizirani i zato se ja i bavim pisanjem, to je moj govor, želja da nam se ne dogodi ponovno ovo što nam se dogodilo nema svrhe. Bowie, Black, Depeche mode, Blade Runner, sve su to i moje reference, pripadam generaciji koja se formatirala u osamdesetima, koja je imala sreću da, ipak, vidi nešto od tog sretnog života i drugačijeg sistema. SF je nešto čega se ljudi ovdje još uvijek boje, i doživljavaju ga kao nisku umjetnost, što svjedoči o kulturološkoj zatucanosti BiH. SF je prostor beskrajne slobode i mašte, zato ga volim.

Ne može se pričati sa sarajevskim piscem i pripadnikom te neke sretne generacije osamdesetih, a da ga se ne pita kako gleda na današnje Sarajevo i uopće na ideju multietničke Bosne i Hercegovine?

Danas više nema idealizma, izvan Sarajeva Bosna i Hercegovina i ne postoji. Postoji, ali to je neka druga Bosna u kojoj je Sarajevo za mene jedino moguće mjesto za život. U Banjaluci nikad ne bih živio jer je etnički očišćen grad, konačno je postao srpski grad.

Da li je i Sarajevo etnički homogen grad?

Nikad se ne bih složio s tim. Multietničko Sarajevo postoji, makar dijelom. Postoji i dalje taj neki sarajevski duh, što znači da nisu baš svi otišli. Današnje Sarajevo je u biti više sarajeva, a u nekim, svjesno, ne živim više.

U kojem?

U tom nacionalističkom, fundamentalističkom Sarajevu, gradu visoke klase i elite. Mi ostali imamo svoja mjesta susretanja, neke svoje ljude, svi se znamo, mali je ovo grad. Prije sam se u pisanju stalno bavio negativnim stranama, ali s vremenom prihvatiš da nemaš problema što je mrak svugdje i što smo osuđeni samo na oaze svjetla. To ne znači da sam sam mračan nego da ne mogu ići po gradu, paliti zgrade i ubijati ljude. Treba gledati u budućnost, boriti se, ako ništa, za osobnu, privatnu sreću.

Dakle, proživjeli ste svoje sretne dane i pomireni ste s mrakom oko sebe?

Ja i dalje živim svoje sretne dane. Ovo što ja radim je stvaranje žive memorije. Nisam Danas više nema idealizma, izvan Sarajeva Bosna i Hercegovina i ne postoji nostalgičan da bih se vraćao nazad, radi se o nekim detaljima koji se moraju zapisati, pozitivni ožiljci koji su dio tebe i u tom smislu sam pomiren sa prošlošću.

Današnje Sarajevo je vrlo netrpeljivo prema iskazivanjima različitosti, pogotovo seksualnim manjinama, neki dan smo na Filozofskom fakultetu opet imali priliku vidjeti kako to izgleda kad isplivaju fašizmi u smislu diskriminacije i negiranja drugog i drugačijeg.

Mislim da je fašizam ipak prejaka riječ. Kad sam bio mlađi često sam je koristio, bio sam kao neki ljevičar, furali smo se na to. Pisao sam stotine tekstova na tu i slične teme i umorio se od toga.

U tom smislu je i ova knjiga svojevrstan bijeg u vodu, od koje smo sazdani, kako kaže glavni lik?

Ne radi se o klasičnom ekskapizmu već prvenstveno o mojoj fascinaciji vodom iz koje sam izrastao. Voda je vezivno tkivo knjige, svugdje je prisutna. Voda je povratak prirodi, bijeg od užasa rata i post-ratnog života. Voda liječi, a ribe nemaju nacija.

Zanimljivo je i da je potpuno lišena seksualnosti?

Namjerno sam je lišio seksualnosti, u smislu tijela koje je u funkciji seksualnosti. Prije sam se bavio tim luzerskim pričama, neuspješnim seksualnim podvizima, erotskim nabojima alkohola i noći. U ovoj knjizi sam to svjesno izostavio jer ti neke stvari naprosto dosade. Tijelo i tjelesnost sad je prisutno u nekim drugim slojevima, ima drugu funkciju. Ipak, Knjiga o Uni sva je od čula i erosa na jedan dosta suptilniji način.

Možete li zamisliti biti išta drugo nego pisac?

Nažalost, ne mogu. Mislim da je svaki pasionirani čitalac potajni pisac. Oduvijek sam znao da sam drugačiji, moj splet živaca je jednostavno takav.

Taj specifičan splet živaca čini da u sebi ujedinjujete ratnika i pjesnika?

Pa da, to je idealno, Baudelaire je rekao da su to sveti ljudi. Jelena Svirčić (h-alter)