Kliker.info

“Sklonite se ljudi pobogu. Pucaće opet, sigurno!”, pokušavao je čovjek srednjih godina u vatrogasnoj uniformi upozoriti nekolicinu zaleđenih lica koja su virila sa prozora zgrada u neposrednoj blizini najljepše biblioteke na svijetu.Vatrogasci su pokušavali obuzdati vatru koja je kišom zapaljive municije te 1992. godine počela da guta postojanje, u noći sa 25. na 26. august. Iako je protiv sebe imala najhrabrije koji su pod granatama i mecima pokušavali spasiti što se spasiti da, vatra se nije predavala. Hranila se raritetnim primjercima papirnatog znamenja koje se godinama skupljalo i čuvalo u jednoj od najljepših i arhitektonski “najnemogućijih” zgrada u gradu koji je samo nekoliko mjeseci ranije imao sve. A onda je gotovo preko noći počeo gubiti slovo po slovo, red po red, stranicu po stranicu, život po život. Ubicama nije bilo dovoljno masakrirati ljude. Trebalo im je i ubijanje uspomena, uništenje znanja, spaljivanje postojanja.Vijećnica je gorila danima. Razbuktali oganj i crni dim su maglili pogled. Vatra koja je spaljivala stotine godina, tih je avgustovskih dana ledila krv u žilama. “Baš ništa im nije sveto”, vrištala su nijema lica Sarajlija u nevjerici.U noći sa 25. na 26. august 1992. godine četnici su zapalili sarajevsku Vijećnicu. U požaru koji je uslijedio nakon granatiranja unutrašnjost je potpuno uništena.

U vatrenoj stihiji je zauvijek nestao Katalog Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine, većina knjižnog fonda i dokumenata koji svjedoče o istoriji Bosne i Hercegovine.Bilo je to svjesno rušenje. Svjesno je ubijana nada. Svjesno se sravnjivala vrijednost. Svjesno i, kako danas vidimo, potpuno uspješno. Iako se tokom narednih nekoliko godina činilo da Sarajevo uspjeva ne predati se, zatim “kad je stalo” ne dozvoliti svemu što ga je ubijalo da nadvlada, danas svjedočimo da je tada samo započeto rušenje koje danas na nekim novim neprimjerenim temeljima stvara neke “nove vrijednosti” koje sa zdravim razumom nemaju vezTišinom e. Tadašnja krajnost neshvaćenih kulminirala je i pretvorila se u drugu krajnost uvjerenih u ispravnost besmisla.Osamnaest godina nakon tada spaljene sadašnjosti, danas tek dijelom obnovljena Vijećnica spomenik je aktuelnoj bezvrijednoj sadašnjosti koju niko neće pamtiti. Nakon što smo prije 18 godina spaljeni, danas smo prevareni i poniženi. U vlastitom gradu smo građani petog reda. Uče nas kako se hoda po asfaltu oni koji se netom s asfaltom upoznaše.Danas se tišinom sjećamo noći 25. na 26. august 1992. godine, noći kada je izgorilo naše postojanje. Ne kukamo. se ne kuka. Tišinom se trpi. Dok konačno, neprilagođeni, prsnemo.  Nermin Čengić (E-novine)