Kliker.info

Kako je samo naš Zuko Džumhur znao lijepo svoja hodoljubja ispisati.
Kako je lijepo zemaljska prostranstva, ljude I istoriju znao dočarati.
Pa još i crtežom obogatiti.
Koliko li sam puta u dječijoj mašti, sa Zukom u pohode išao.
Poželih da imam Zukin dar, pa da vam moje nedavno putovanje opišem.
Poželih da vam ispričam priču, ne o mjestima koje sam vidio, već o ljudima koje sam sreo.
Poželih da vam ispričam priču o KISMETU(sudbini).
Poželih da je Zuko ovdje pa da moju priču u slova pretoči, pożelih nemoguće, ali ipak priču moram ispričati.

I tako, Esina priča ide ovako:

Poslije uspješne BHAAAS (Bosnian –Hercegovinian American Academy of Art and Science) konferencije u Charlotte, North Carolina, krenuh sa svojom hanumom na jugo-istok Amerike u jedan od najstarijih i najljepših gradova u USA, Charleston ( South Carolina).
Nakon tri sata vożnje shvatišmo da ne treba previse vjerovati u “google maps” a ni našem znanju geografije.
Trebaše nam tri sata da naučimo da postoji još jedan Charleston i to glavni grad u West Virginia i da nas “google” vodi tamo.
I tako put koji je trebao trajati četiri sata meni i mojoj Ajši uze desetak sati.

Vozeći se nazad prema Charlston u South Carolini imali smo dovoljno vremena da se prisjetimo dragih prijatelja sa kojima smo se ponovo vidjeli i družili za vrijeme BHAAAS konferencije. Posebnu zahvalnost dugujemo našim dragim prijateljima Mirzeti i Mirsadu Hadžikadiću kao I njihovoj kćerki Lejli za sav trud i vrijeme u organizovanju veoma uspiješnih dana akademije.

Charleston, grad je poznat po lijepoj arhitekturi, viktorijanskim kućama, muzejima, galerijama, prelijepim plantažama nastalim još u robovlasničko doba.
Charleston, grad je poznat i po zemljotresima, požarima i hurikanima koji su ga obrušavali kroz istoriju.
Nažalost Charleston je poznat i kao najveća Američka luka po uvozu robova iz Afrike i njihovoj prodaji na Market Street-u.
Prošlo je dosta godina od tada I sada se, hvala Bogu, umjesto robova na toj ulici prodaju suveniri. Hodamo Market street-om a Ajša reče: ”Hajdemo sa ovo ulice tuge, nesreće i suza.” Pred očima mi titraju slike majki odvojenih od dijeteta, slike straha u dječijim očima, slike bičevanja, slike izmučenih afričkih duša, uništenih. Tu mi se slike iz naših 90-tih pomješaše.
Ne poželišmo da ponovo tom ulicom prodjemo.

Naš vodič koji nam kazuje burnu istoriju ovog grada, dok użivamo u vożnji kočijama każe: ”Nije ni čudo kakve nepogode su rušile ovaj grad, kad je poznat kao najveća prometnica robova.”Složišmo se sa njim ali ipak pożelišmo da ovaj grad nikad ponovo ne dożivi kakvu nepogodu i da nikad ništa ne uništi ljepotu njegove arhitekture.

Hodamo King Street-om i pażnju nam privuče izlog prelijepih šalova, orijentalnog nakita i šarenih ćilima, kao da je najljepši dućan iz Stambola prenešen na King Street.
Udjemo. Pridje nam gazda, lijepo pozdravi i kako samo pravi trgovac znade, poče svoju robu hvaliti.
Każem mu: ”VI mi izgledate kao da ste iz Konje, grada moga omiljenig pijesnika –sufije Rumija.”
Oči miu zasjaše, nasmija se se i reče: ”Dragi prijatelju, promašio si stotinjak kilometera.”
Rekoh mu: “Merhaba, onda mora da imaš čaj spreman da skupa popijemo .”Mi smo iz Bosne.”
I tako pijuckajući čaj, priča se razveza. Ulaze mušterije u dućan a gazda ih i ne primjećuje, pa se Ajša par puta moraše u ulogu prodavačice staviti.
Każe zove se Recep Dinli, (Redžep), otvorio dućan nedavno i mašalah krenulo dobro. Ima żenu i troje dijece. Stariji sin završio škole i radi sa njim. Otišao na put da ćilime mušterijama odnese. Kćerka na fakultetu,a mladji sin tek u osnovnu krenuo. Każe brat mu u Stambolu ima istu radnju, tačno pored Aja Sofije.
Pita nas o ratu u Bosni, kako smo predeverali i jesmo li nedaj boże koga od bliżnjih izgubili.

Dodje vrijeme da se dućan zatvori a Recep će: ”A sad ćete kod mene kući i moji musafiri biti..”
Jedva se odbranišmo da na konak nećemo ali na večeru może. Prepade se Aiša kako ćemo źeni iznenada na večeru bahnuti pa mu napomenu da joj bar javi da gosti dolaze. Nazva Recep i u jednoj rečenici razgovor završi. Razumili smo riječ “musafir”. I tako, dva sahata kasnije nakon što smo se upoznali, sjedimo ispunjenih duša i punih stomaka u kući naših domaćina, ispijamo čaj i pričamo. Supruga Asya, lijepa zgodna žena kao da je tri dana trpezu pripremala a ne iznenadne goste dobila. Nadje se tu i čorba I pilav i meso i salata i jogurt domaći …. pa čak i kolač. Kakva li je njena trpeza kad dogovorene goste dočekuje?

A sin Efe radost u kući. Moradošmo sa njim i školsku zadaću raditi kad bi večera završena. Dobio Efe zadaću da rečenice napiše ali valjda dijete raslo u šarenilu ćilima pa neće zadaću crnom olovkom da piše. Uzeo Efe kreone pa svako slovo drugom bojom ko da ćilim tka. Jedno slovo pa spusti kreon na sto, prodje minuta da izabere novu boju, pa opet slovo pa opet kreon, pa slovo…pa kreon…Oteglo se a Efe ne odustaje…bogami nam lahnu kad posljednje slovo izveze.
Srećom kod matematike trgovački geni proradiše pa Efe sve izračuna za pet minuta.

Dodje vrijeme i za rastank I dogovorišmo da ćemo se akobogda ponovo vidjeti. Na kraju Recep reče:
“Ovo nas je KISMET spojio i da ništa nije slučajno”.