Kliker.info

Stanje u bosanskohercegovačkom javnom prostoru nepogodno je za bilo kakav dijaloški pristup problemima u zemlji. U javni prostor ubacuje se toliko dezinformacija da se u takvom ambijentu i upućenijima teško snaći.

Piše : Enes Ratkušić (Stav)

Najnovija se tiče povišice penzija po novom zakonu, koju nije pratilo adekvatno objašnjenje, da se povišice odnose isključivo na penzije stečene po osnovu redovnog, a ne povoljnog penzioniranja, zbog čega mediji koriste priliku i bruje da se povećanja izražavaju u feninzima?!

Taj će problem, naravno, trajati sve dok mu se ne priđe na najozbiljniji mogući način. Dovoljno je podsjetiti da ništa na normalan način nije prošlo parlamentarnu proceduru a da se o tome nisu čula ne oprečna nego isključiva mišljenja. Svaki zakon ili odluka predstavljani su ili kao dobri i prihvatljivi ili apsolutno neprihvatljivi. To je odnos opozicije i vlasti koji ih tako legitimira kao “neprijatelje”, a ne saradnike na istom poslu, na kreiranju države, kako bi trebalo u demokratskoj zemlji. Niti se posao vlasti smije odvijati po matrici njenog zadržavanja po svaku cijenu, niti je posao opozicije da se vlasti domogne po svaku cijenu.

Apriorističke glorifikacije, ali i osude brojnih odluka o kojima su na bazi totalne isključivosti trajale polemike nisu način koji bi osigurao normalan razvoj. Ne izgrade li se autoputevi i brze ceste u zemlji, za izvinjavanja će biti kasno, a u tako koncipiranoj atmosferi ne treba ih ni očekivati. Jedan od najilustrativnijih primjera oko kojeg su se dugo lomila koplja jeste novi Zakon o PIO-MIO u Federaciji BiH.

Kreator ga je predstavljao kao važan iskorak u pravičnom rješavanju pitanja penzionera; opozicija je u njemu vidjela neprihvatljiv okvir uperen protiv svih onih koji će jednog dana prestati biti radno aktivni. Gdje je istina? Kako se u tom stanju potpune isključivosti uopće snaći, doći do racionalnog odgovora? Istina je na sredini, naravno, jer radikalizam, kako god da je koncipiran, naoružan “argumentacijom”, u pravilu ne odražava istinu.

Ozbiljne, odgovorne i stručne osobe koje su izabrale da o zakonu progovore i na u politici neuobičajen način, dakle iz vrijednosno-moralne perspektive, saglasne su da je novi Zakon u najvećem dijelu pravičniji od prethodnog. Uz to, Zakon, znatno drugačije koncipiran, može osigurati stabilnost budžeta za navedenu namjenu. Dijelu kritičara on smeta jer ga tretiraju isključivo iz lične perspektive i kalkulacija, vješto upakiranih u navodno zalaganje za dobrobit svih. No, da ni pohvale ne bi bile shvaćene kao radikalizam druge vrste, treba naglasiti da Zakon ima i manjkavosti, “detalje” koje bi bilo nužno ispraviti, amandmanski doraditi i urediti. I to što je moguće prije.

Prva zamjerka dobronamjernih kritičara odnosi se na bodovne stimulacije koje je Zakon predvidio za one što žele nastaviti raditi i nakon stjecanja uvjeta za penziju, dakle, nakon 65 godina života. Zakonodavac se ovdje oslonio na “lažnu statistiku” kojom cijeli demokratski svijet manipulira prisiljavajući ljude da rade do smrti, uvjeravajući ih da je produžavanje radnog vijeka odraz produženja života, kao direktni produkt spektakularnog razvitka medicine, što je klasična obmana. Svako iole upućeni u demografska kretanja dobro zna da je to produživanje ljudskog vijeka rezultat smanjenja smrtnosti novorođenčadi i malodobne djece, gdje je medicina uistinu učinila snažan napredak.

Tu “demografsku smicalicu” koristit će isključivo dobro situirani službenici, spremni na posao dolaziti i s kateterima u jednoj i aktovkom u drugoj ruci. Teško da će neko ko se pentra po skelama ili kopa rudu odlučiti za korištenje takve beneficije. Da je ovakva vrsta benefita više nego apsurdna, dovoljno je reći da te iste doprinose mogu uplaćivati i mlađi, koje bi bilo pametnije zaposliti na njihove pozicije i tako riješiti dva problema.

Drugi detalj koji se odnosi na vrednovanje učešća u ratu jeste, također, problematičan i valjalo bi i njega što hitnije amandmanski poboljšati s obzirom na to da je riječ o klasičnoj diskriminaciji populacije koja je u ratu prednost dala patriotskim obavezama. Naime, osobi koja namjerava ostvariti prijevremeni odlazak u penziju vrijeme provedeno u odbrambenim snagama ne računa se u staž. Kako prestanak radnog odnosa, međutim, nije bio svojevoljan, nego je silom prilika bio visokomoralni čin iskazivanja patriotske odgovornosti spram odbrane zemlje, novi zakon ih na taj način suštinski kažnjava, dok dezertere,  koji su to vrijeme, posebno u inostranstvu, popunili na drugi način, nagrađuje!

Ovo su samo neki detalji o kojima bi valjalo razmišljati i na odgovarajući način djelovati. Posebno zbog činjenice da se na “adresu” novog Zakona o PIO/MIO delegiraju prigovori kao izraz neutažive sebičnosti pojedinaca i grupa koji na sve načine nastoje iznuditi promjene koje bi im omogućile penzije tek za nijansu niže od povisokih plaća koje primaju. Odgovoran odnos prema takvoj vrsti analiza i shodno tome i promjena izbit će svaku argumentaciju nesuvislih prigovora koji se na račun Zakona izriču samo zato što ih je donio neko drugi, a ne oni.