hamburger-icon

Kliker.info

Enes Ratkušić : Šta su nama Turska i Erdogan ?

Enes Ratkušić : Šta su nama Turska i Erdogan ?

09 Septembra
00:32 2014

Enesrat41Percipirajući reagiranja na tekst pod naslovom „Igra oko hodžinog jorgana: Ko želi instalirati novog bosanskog Vučića?“, koji sam prije dva mjeseca objavio na portalu Klix.ba, bio sam pomalo skeptičan, pitajući se nisam li malo pretjerao, lansirajući tezu da je cijela strka oko bošnjačkog člana Predsjedništva u najvećoj mjeri uvjetovana „nevidljivom“ konfrontacijom između turskih ambicija da svoj ekonomski i kulturni uticaj proširi prema Balkanu (posebno Srbiji i BiH) i Evropske unije koja, vodeći računa o vlastitim interesima, očito takvu vrstu najezde nastoji po svaku cijenu spriječiti.

Piše : Enes Ratkušić (Behar.hr)

Ali, kako sam nakon toga pročitao niz tekstova koji u manje ili više vidljivoj formi na sličan način problematiziraju zbivanja u ovom dijelu Evrope, pridružujući se navijačima jedne ili druge strane, danas ne ostavljam ni koliko je trun sumnji da na djelu nije upravo ono o čemu sam pisao.

Podjednako me u to uvjerava Bakir Izetbegović koji ne skriva svoju naklonost prema Erdoanovoj političkoj pojavnosti, s obzirom na bh društveno-političko okruženje primjećujemo da to čini na neoprezan način, kao i dio medija koji se polomiše u nastojanjima da bosanskohercegovačku javnost uvjere kako je Turska dekadentna zemlja i da je svako okretanje prema njoj velika opasnost po naš izbor, odnosno evropski put.

Šutnjom protiv optužbi?!

Zbog čega kažem da Izetbegović novom predsjedniku Turske naklonost pokazuje na neoprezan način? Iz prostog razloga što bi on morao znati da se svako oduševljenje turskom politikom na našim prostorima u jednom podužem kontinuitetu razumijevalo ili u kontekstu nekih prisutnih sanjarenja o reafirmaciji begovata i pašaluka ili na temelju postojećih balkanskih predrasuda i stereotipa prema Osmanlijama, odnosno, bojazni da bi moglo doći do stvaranja novog Osmanskog Carstva. Više je nego primjetno da brojni krititizeri, posebno oni koji infuziju sa nešto debljim cijevima primaju iz raznih evropskih (ne)vladinih asocijacija svaku vrstu identifikacije na toj relaciji doživljavaju kao pokušaj reinkarnacije odavno prevaziđenih formi političkog organiziranja društvene zajednice.

Upravo zato, Izetbegović bi na navedene opservacije morao energičnije reagirati, jer ih kao takve nije dovoljno samo ignorirati. Njegova šutnja ovako ostavlja prostor za razne špekulacije i zloupotrebe. Problem je, dakle, samo u prirodi identifikacije, a ne u njoj samoj. Na koncu, svako ko išta misli vlastitom glavom dobro zna da ni sam Erdogan nije sultan, paša, niti beg nego veliki državnik, koji je serijom mudrih poteza svoju zemlju, koja se nalazila u ekonomskom, geopolitičkom i kulturnom tavorenju, učinio jednom od najperspektivnijih u ovom dijelu svijeta. U čemu je onda problem kad je u pitanju takva vrsta identifikacije. Zar uzore ne treba tražiti u najboljim i najuspješnijim?!

Zbog čega bi bio problem ako osoba koja namjerava napraviti nešto značajno u politici za uzora odabere onoga ko je u tom domenu uistinu napravio čudo.

Činjenice su neumoljive. Turska se zahvaljujući politici te „sporne figure“ oslobodila vojnog upliva u sferi političkog kormilarenja zemljom i vanjskog duga, otvorila razumne osnove da se kurdsko pitanje ne rješava oružjem i ubijanjima, te za samo deceniju razmrsila brojna unutarnja pitanja, koja su državi otvorili snažne ekonomske perspektive. Uprkos svemu, svakodnevno smo obasuti tekstovima koji o Turskoj govore na bitno drugačiji način.

Erdogan je zaslužio priznanje

Naprijed navedeni fakti se, naravno, sračunato zaobilaze te se čitalac nastoji uvjeriti kako je Turska zahvaljujući Erdoganovoj politici na rubu ekonomskog, političkog i kulturno-civilizacijskog sunovrata. Da ne znam ono što znam, i što na koncu znaju svi, htjeli to javno iskazati ili ne, već bi počeo da pripremam kakav paket, kao lični doprinos svjetskoj akciji prikupljanja humanitarne pomoći za napaćeni i gladni turski narod.

Da su takvi pamfleti utemeljeni na klasičnom evropskom licemjerju nema nikakve sumnje. Ali, da ovakav zaključak kojim slučajem ne bude protumačen kao navijački, nekakva vrsta proturske ode, želim cijeli slučaj elaborirati jednim razložnim pitanjem. Dakle, živo me zanima kako to da Evropi, kao kolijevci demokratije, nije smetala višedecenijska vladavina vojne hunte u Turskoj koju je dokinuo Erdogan? Ili, ako se već nisu htjeli petljati u njihova unutrašnja pitanja, zbog čega po eliminiranju vojnog faktora iz političkog života Turske, kao zemlje zainteresirane za evropske integracije, nisu razmišljali da Erdoganu uruče priznanje za doprinos u razvoju demokratskog društva, najviših standarda iz domena ljudskih prava i sloboda?!

Takvih pitanja, kad je riječ o odnosima na navedenoj relaciji, moglo bi se postaviti napretek. No, dovoljno je izdvojiti još jedno, koje uistinu puno toga govori, otvara suštinu cijelog problema. Kako to da su se protesti u Turskoj, u kojima sami akteri za izlazak na ulice svjetskoj javnosti nisu ponudili neko posebno razložno objašnjenje, dogodili odmah po objelodanjivanju informacije da je ta zemlja sav posao oko duga MMF-u uredno regulirala?! Čudna neka koincidencija!

Evropsko-turske razmirice, naravno, nisu niti mogu biti prioritetna pitanja za građane BiH. Ali, kako su isuviše su karakteristična iz njih valja izvući pouku. Jer, Evropa šalje jasne poruke. Drugim riječima, Evropa nam hoće poručiti da su najbolji garant našeg mira jesu pozajmice od MMF-a, koje nikako ne smiju prestati. Na koncu one se dodijeljuju pod određenim okolnostima – najčešće u zakonskim izmjenama, povećanjima akciza i sličnim projektima koje će evropskim firmama omogućiti bolju zaradu, a nama čast da pare stavljamo u džepove evropskih institucija.

Pomozite nam da odložimo Krležu

Nažalost, Stara dama nas svojim ponašanjem i dalje uvjerava da je ona upravo ono što je Krleža davno zapisao: „Evropa putuje u gvozdenom oklopljenom tenku, službeno uvjerena o božanskom porijeklu, svake minute spremna da ponovo zakolje dvadeset milijuna svojih stanovnika. Stojeći do koljena u krvi svoje vlastite klaonice Evropa posvećuje neobično veliku pažnju pravilnom vezivanju ovratnika, prostiranju stolnjaka, pitanjima ubrusa itd. Ali, ona danas, ipak ne zna misli li vlastitom glavom ili ne… Još uvijek sklona da vjeruje kako je njen način mišljenja božanskog, nadzemaljskog porijekla. Koketirajući tako, na jednoj strani, još uvijek s nebom i božanskim tajnama ona uopće neće da vjeruje da je sestra majmunska, ali nikako ne sumnja u svoje nadzemaljske dividende, i svoje „Bogom blagoslovljene mitraljeze i podmornice”.

Šta bi za nas u BiH bila najpovoljnija varijanta? Utakmica između Evropske unije i Turske! Ali kakva? Neka se takmiče ko će više i što efikasnije investirati u ovu zemlju. Ako je neko devedesetih bio neodlučan, mirno promatrajući rušenja i ubijanja, sad je vrijeme da pokaže više odlučnosti. Ako je, opet, još uvijek neodlučan neka se barem ostavi rabota koje neodgovorne „domaće snage“ željne vlasti stimuliraju i podstiču da blate državu raspoloženu da investira u BiH. Samo tako ću, uz dužno uvažavanje, Krležu odložiti na policu, ali i reducirati interes spram čitanja Domagoja Sajtera, hrvatskog ekonomiste i eksperta za stečajeve, koji na vrlo uvjerljiv način objašnjava kako nas pljačkaju lihvarske institucije koje se diče poslovnim uspjesima.

Po kojoj to logici otvorenost spram Turske može smetati Briselu, pogotovo što naše ambicije da se priključimo evropskoj porodici ne smetaju Ankari. I na koncu hoće li konačno neko u ovoj zemlji zaustaviti taj sitnošićardžijski stampedo, klasično antiustavno djelovanje, morbidnu gradnju najobičnije predizborne kampanje na rušenju dobrih međudržavnih odnosa sa jednom ekonomski prosperitetnom članicom NATO-saveza i najozbiljnijim kandidatom za članstvo u Evropskoj uniji.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *