Kliker.info

Slučaj Predraga Kojovića, koji se nakon neprimjerenih kvalifikacija izrečenih na njegov račun odlučio u određenom smislu biografski predstaviti, višestruko je zanimljiv. On, prije svega, odražava stanje u skupštinskim klupama, retoriku koja očito jednom takvom ambijentu ne priliči.

Piše : Enes Ratkušić (Stav)

Predrag Kojović, dakako, nije četnik niti je to kvalifikacija kojom bi ga bilo ko kao takvog argumentirano mogao identificirati. Sasvim je prirodno da mu teško pada to što njegov otac, kojeg su četnici po njegovim tvrdnjama osudili na dvanaest godina zatvora, po stare dane ima priliku slušati razne pogrde na račun sina i zasigurno se neugodno osjećati.

Ako se, međutim, udaljimo od emocija i zagrebemo po razlozima spomenutih animoziteta koji se demonstriraju po raznim sjednicama, sastancima ili skupštinskim hodnicima, Kojović bi se s pravom morao zapitati i proanalizirati koliko sam podgrijava takvu vrstu animoziteta! Javno reći da problema s kojima se susreće ne bi imao da se kojim slučajem zove Asim ili Rasim i da je kao takav mogao otići u München i ukrasti iz budžeta milion, i da u tom slučaju njegov patriotizam niko ne bi dovodio u pitanje, može značiti samo jedno – Bošnjaci u BiH nesmetano kradu, dok se drugi konstitutivni narodi bave plemenitijim poslovima. Sad bi samo još u pravdanjima njegovog nastupa trebalo reći kako mu je neko riječi izvukao iz konteksta.

Ukoliko istinski u javnom prostoru hoće biti odgovoran, znao je upozoriti profesor Kasim Korjenić, čovjek ne bi smio govoriti šta misli nego bi trebao misliti šta govori. S druge strane, također, tvrdokornost Kojovićevog stajališta o identičnoj krivici, koji isključuju postojanje agresora, s jedne, i patriote, s druge strane, te olahko identificiranje pojedinih stranaka kao neupitno nacionalističkih, bilo to njemu jasno ili ne, jeste kamen spoticanja i uzrok svih nesporazuma na toj relaciji. Kada Kojović kaže da nacionalisti “vjeruju da će nakon izbora 2018. dovršiti ono što su bezuspješno pokušali puškama i tenkovima devedesetih, a to je podjela BiH na tri mini etničke države”, jasno je da se niti jedan bosanski patriota s takvom vrstom viđenja zbivanja na tlu BiH neće složiti. I ne samo patrioti nego ni najveći broj političkih lidera, bez obzira na stranačku orijentaciju, domaći, ali i inostrani znanstvenici, na koncu ni Haški tribunal, koji je izrečenim presudama jasno okvalificirao karakter sukoba u BiH.

Nema sumnje da je ocu Predraga Kojovića teško slušati ili čitati, sasvim svejedno, neprimjerene kvalifikacije na račun sina. Ali, isto tako nije baš prijatno ni devedesetogodišnjoj sestri Mustafe Busuladžića slušati da joj mjesecima svirepo likvidiranog brata nazivaju fašistom, ustašom i antisemitom, silujući javnost neuvjerljivom argumentacijom o njegovoj krivici, u čemu su najviše prednjačili Kojović i Segmedina Srna, što je, na koncu, pokrenulo niz nesporazuma u Skupštini KS.

Njihovim opservacijama teško da bi se nešto moglo zamjeriti da su iste, kojim slučajem, utemeljene na ozbiljnim znanstvenim studijama. Njihovi su stavovi, nažalost, utemeljeni na odlukama komunističkog prijekog suda zahvaljujući kojem su po “kratkom postupku” skinute mnoge glave samo zbog činjenice da njihovo mišljenje nije bilo u skladu s novoustoličenim ideološkim matricama. Prihvatati takvu vrstu presuda kao bezuvjetno pravedan i nepogrješiv akt, koji bi još trebao determinirati stajališta zastupnika u jednoj kantonalnoj skupštini, nema baš nikakve veze s logikom promišljanja, još manje s demokratskom praksom.

Ne treba zaboraviti da su iste komunističke vlasti i Derviša Korkuta, spasitelja Hagade i potpisnika čuvene Sarajevske deklaracije, kojom su sarajevski intelektualci stali, prkoseći teroru koji je u ime NDH provodio Maks Luburić, u zaštitu Srba, proglasile saradnikom okupatora i poslale na višegodišnju robiju. I ne samo njega nego i jednog od autora rezolucije Kasima Dobraču i mnoge druge. Uzimati zato te presude kao “dokaz” o nečijoj krivici, uzgredno potkrijepljene uobičajenim čaršijskim kvalifikacijama o trgovačkim malverzacijama i lihvarenjima kojima su se, kako je zapisao Busuladžić, bavili kako jevrejski, tako i muslimanski trgovci, samo je sakrivanje prave istine. Mustafa Busuladžić strijeljan je jer se odvažio spisateljski objelodaniti zločine za komuniste do 1948. nedodirljivog vođe druga J. V. Staljina, jednog od najvećih zlikovaca u povijesti ljudskog roda.

Segmedina Srna, koja je, uz već spomenutog Kojovića, najviše istrajavala na legalizaciji takvog stajališta o Busuladžiću, bez sumnje je u pravu kada kaže: “Nikada neću prihvatiti da Sarajevo nije kosmopolitski grad, a da se u Skupštini KS koriste Goebbelsove metode!” Problem je samo što je zastala u pola rečenice?! Trebala se distancirati i od Staljinovih, koje su po zlu, uvažavajući bitne razlike u ideološkim ciljevima, katkada bile i svirepije. I Srna i Kojović, i mnogi koji se očituju u javnom prostoru, morali bi zbog svega navedenog konsultirati dodatnu literaturu ne bi li bili u stanju izricati sudove o jednom vremenu.

Busuladžićevu sestru, kao ni zastupnike u Skupštini KS, zato ne treba opterećivati bilo kakvim daljim maltretiranjima, jednako kao ni Kojovićevog oca. Ako gospoda koja se više nego očito nisu baš družila s ozbiljnijom literaturom uistinu hoće čuti nešto više, neka pozovu profesora Šaćira Filandru, koji se, slijedeći znanstvene metode, bavio Busuladžićem. Začuđuje da se predsjedavajuća Ana Babić u toj višemjesečnoj gunguli tako nečega nije dosjetila, rasteretila i sebe i Skupštinu suvišnih polemika.

Barem ona zna šta je stručno mišljenje i svjesna je da svako, kad je muzika u pitanju, uvažava njene opservacije, bile one izrečene na Muzičkoj akademiji ili u TV emisijama Zvijezda možeš biti ti. Ali, i društvene znanosti imaju eksperte čija bi znanja, također, trebalo uvažavati. Ako to neće nekome povrijediti sujetu pothranjenu sveznalačkim uvjerenjima, a kao što je poznato ni Babić ni Kojović ni Srna ni Halilović nisu uvažili stručno mišljenje Instituta za historiju Sarajevo, a vlastito ignoriranje struke bezobrazno su označili kao ideološko mišljenje Instituta kojem je Kanton osnivač.

Nažalost, trebalo, ali se očito stručna mišljenja ne uvažavaju. Ranije je “prijeki sud” bio mjera historijskih istina, danas ga određuju ambasade, konzularna predstavništva i razne asocijacije koje pod zastavama sloboda razvijaju duh podaništva novim “božanstvima”. Kad će akademske institucije doći na red, samo Bog dragi zna.