Kliker.info

Neupitno je da će haške presude, kojima je ozvaničen kraj djelovanja ove ustanove, u mnogim segmentima biti obavezujući okvir političkog djelovanja u Bosni i Hercegovini. No, samo političko ponašanje tražit će zasigurno veći stepen ozbiljnosti i pronicljivosti.

Piše : Enes Ratkušić (Stav)

Nedavno postavljeni zahtjev SDP BiH usmjeren na eliminaciju naziva Herceg-Bosne kao privjeska brojnih državnih ustanova, ma koliko bio motiviran svojevrsnom implementacijom presude, ishitren je i preambiciozan u pogledu efekata. Taj čin najpouzdanije je svjedočanstvo da baš ništa neće biti moguće “preko noći”.

Otpor takvoj inicijativi bio je za očekivati. Pored Dragana Čovića, od koga se takva reakcija mogla očekivati, i predsjednica Hrvatske u tom znakovlju želi prepoznati garancije ravnopravnosti Hrvata, a ne program koji je u kontekstu podjele Bosne i poštu i telekom i medije i sve drugo, pa čak i svako šumsko stablo imao identificirati kao dio narodnog identiteta.

Istovremeno, podsjećanja radi, bošnjačka politika samo je kulturnoj zajednici “Preporod” podarila bošnjački prefiks. Sve druge podređivala je državi, a ne nekakvim “muslimanijama” i sličnim izmišljotinama za koje je morbidno optuživana. Ipak, novi vjetrovi iz Evrope, u značajnoj mjeri uzrokovani i haškim epilogom i definicijama, političarima ne daju za pravo da budu neozbiljni jer takva vrsta insistiranja može više utjecati na poremećaj odnosa negoli na njihovu relaksaciju. A politika je, ne zaboravimo, vještina mogućeg, a ne nemogućeg.

U pogledu razumijevanja uzroka i karaktera rata sve je, neposredno po njegovom završetku, izgledalo drugačije. Rijetko ko je, osim njenih vinovnika, podstrekača i izvršilaca, dovodio u pitanje očiglednost agresije izvršene na Bosnu i Hercegovinu. Ali, kako je vrijeme prolazilo, na scenu su stupili razni mešetari koji su, iako lišeni uvjerljive argumentacije, do iznemoglosti javnom mnijenju naturali koncept razumijevanja prema kojem su za rat svi podjednako krivi, da su rat suštinski vodile nekakve nacionalne političke elite koje su, kao takve, ujedno i prepreka pomirenju bez kojeg, opet, nema napretka, i da ne nabrajamo dalje.

Tu su bila i svjedočenja najupućenijih u cijeli taj posao oko podjele Bosne, poput Stjepana Mesića, koji je smogao snage da, preuzimajući funkciju predsjedavajućeg Predsjedništva SFRJ, javno obznani i javnosti se predstavi kao “posljednji predsjednik Jugoslavije”. Njegova i Kljuićeva svjedočenja nisu, međutim, spriječila “tumače” koji su uporno razbijačkom dvojcu Miloševiću i Tuđmanu po svaku cijenu nastojali pridružiti i Aliju Izetbegovića. Nedostaju činjenice, stenogrami, potpisi, ali, eto, oni znaju šta je on mislio te im se taj njihov pohod po Izetbegovićevim mentalnim kartotekama učinio dovoljno uvjerljivom argumentacijom za razne optužbe.

Pojedinci su u tim silovanjima javnog mnijenja išli toliko daleko da bi neupućen u zbivanja mogao pomisliti kako je Izetbegović od 1992. do 1995. godine prošlog stoljeća bio oličenje političke “svemoći”, odlučivao o najbitnijim pitanjima ne samo u BiH nego na cijelom Starom kontinentu. Priča o identičnoj krivici, kao starom receptu za održavanje društvenog poretka, nakon zvaničnog izricanja haških presuda, u dobroj je mjeri splasnula.

Čini se da su haške kvalifikacije ratnih sukoba u BiH iznenadile ne samo privržene konceptu njene podjele nego i one druge, sklone da i žrtvu proglase akterom agresije. Njihov glas skoro da je utihnuo nakon što je Haški sud cijeli taj projekt predočio kao posljedicu srpskohrvatskog sporazuma o podjeli BiH. Tim falangama, koje su zatečene i angažirane, trebat će vremena i da se priberu i odgovore “preuzetim” obavezama i zadaćama, prljavim poslovima na obmanjivanju javnosti.

Evidentno je, i to je trebalo očekivati, da će se posljednje haško oglašavanje reflektirati ne samo u domenu razumijevanja nego i na karakter političkih zbivanja i odnosa na svim razinama u Bosni i Hercegovini, pogotovo u institucijama vlasti. Ništa, međutim, ekspresno i spektakularno ne treba očekivati kad je riječ o dinamici političkih procesa, pogotovo u domenu evropskih integracija i pomirenja među narodima, koje bi zasigurno ubrzalo taj proces. Ovakva kvalifikacija ne djeluje baš optimistički, ali nju treba prihvatiti kao realnost.

Naravno, ukoliko međunarodni faktor ne pokaže više odlučnosti i inicijative u tom smislu, a bilo bi krajnje vrijeme. Jer, ako je Haškom tribunalu trebalo gotovo četvrt stoljeća da uđe u prirodu zbivanja na prostorima bivše Jugoslavije, poglavito BiH, više je nego iluzorno očekivati da će njihove kvalifikacije biti ekspresno prihvaćene, bez političkih iskrenja kojima svakodnevno svjedočimo. Istinski iskorak u bolju budućnost tražit će mudrost, strpljenje i odlučnost, ali i vrijeme. Istina, i građansku nestrpljivost, koja može biti puno snažnija od one političke s obzirom na to da se karakteri njihovih kalkulacija i motiva rijetko poklapaju.