Kliker.info

Mediji u Bosni i Hercegovini gotovo su jednoglasno primijetili da se nakon objelodanjivanja američkih sankcija Miloradu Dodiku prvi čovjek HDZ-a Dragan Čović naglo povukao sa scene. No, samo zakratko, jer već dogovoreni sastanak na kojem će tematizirati ustavne promjene uslijedio je uz najave da taj proces treba otpočeti, da strane sudije iz Ustavnog suda BiH treba “nogirati” kako bi država konačno, kako to Čović voli reći, normalno profunkcionirala.

Piše : Enes Ratkušić (Stav)

Više nego dirljiva briga o BiH i njenom funkcioniranju, ali briga koju svako iole upućeniji može tretirati samo kao plan njene razgradnje. Uostalom, reagiranje Wigemarka, SDA, SDP-a i drugih nedvosmisleno govore da baš niko njihov naum ne doživljava konstruktivnim, pogotovo u pogledu doprinosa jačanju države.

Sve su prilike, međutim, da je banjalučki razgovor lidera SNSD-a i HDZ-a bio jedna vrsta radne pripreme zasjedanja Hrvatskog narodnog sabora. Poruke s HNS-a o nužnosti federalizacije BiH, koju je Čović vješto umotao, a razmotao Božo Ljubić, govoreći da je krajnji cilj tog nauma stvaranje federalne jedinice s hrvatskom većinom, jasno svjedoče da je u Banjoj Luci pao dogovor o nastavku opstrukcija po sistemu “gdje ja stadoh, ti produži”. Kako je Dodik zbog sankcija u svojevrsnoj blokadi, njegove poslove oko daljih osporavanja same mogućnosti opstanka BiH kao države preuzet će predsjednik HDZ-a, koji u toj vrsti posla ima ne samo konsultanta već i ogromno iskustvo. I na koncu, nije opterećen sankcijama.

Ipak, Čovićeve već odavno olinjale ideje, čiji je krajnji cilj zadržavanje glasačkog povjerenja, prokužene su od strane predstavnika međunarodne zajednice, posebno Lars-Gunnara Wigemarka, kao i značajnog broja bh. političkih stranaka. Ni zasjedanje HNS-a ovoga puta nije proteklo u atmosferi općeg slaganja i oduševljenja svakim prijedlogom prvog čovjeka najjače hrvatske stranke u BiH. Po prvi put bilo je i disonantnih tonova koji zasigurno nisu godili uhu predsjednika HDZ-a.

Dianu Zeleniku, zastupnicu HDZ 1990 u HNS-u, zanimale su refleksije banjalučkih razgovora između Dodika i Čovića, zbog čega se odlučila jasno postaviti pitanje da li je HDZ odustao od tužbe prema Srbiji i da li je HNS saglasan “da nije bilo genocida u Srebrenici”. “Poglavito me zanima da li smo kao HNS zauzeli ikakav stav prema nužnosti promjene Ustava BiH, kakav nam je stav prema potrebi mijenjana Daytonskih odredbi, prema Republici Srpskoj kao nedodirljivom entitetu, koliko su realne izjave ili koji je stav prema pravljenju trećeg hrvatskog entiteta i koje su mu granice”, pitanje je na koje niko nije imao razložan odgovor.

Zastupnica Zelenika suštinski je pitala ono što se u okolnostima apsolutističke dominacije jedne partije, preciznije rečeno jednog čovjeka, drugi samo ustručavaju, ali o čemu se u neformalnim razgovorima itekako govori. Najveći broj sudionika takvih razgovora drži da su sve Čovićeve igrarije uglavnom predizborna kampanja. No, kako ta priča, kako to slikovito kaže Zelenika, traje već dvadeset dvije godine, pitanje je koliko priča o potrebi teritorijalne reorganizacije BiH odnosno “trećem entitetu” ima smisla.

Što se Čovića tiče, kao i njegovog političkog saputnika Milorada Dodika, jasno je da je u pitanju početak predizborne kampanje. Njih dvojica, naravno, u toj vrsti priče nisu usamljeni. Političke stranke već se utrkuju ko će u tom pogledu koga preduhitriti i optužiti da je Čovićev saučesnik, da kani pristati na njegove zahtjeve i slično. To je pitanje slasti vlasti. No, kontinuirano potenciranje priče o Ustavnom sudu BiH, iz kojeg bi trebalo potjerati strane sudije, nešto je drugo. Ustavni sud, za razliku od CIK-a, ali i drugih važnih institucija, pojavljuje se kao brana njihovim manipulacijama, koalicionim preglasavanjima.

Baš zato Ustavni sud u cijeloj priči zauzima posebno mjesto kad je očuvanje BiH kao cjelovite države u pitanju. Legalizacija i normalizacija nepoštivanja i neuvažavanja odluka takve institucije predstavljalo bi nedopustivu, u politici nepoznatu praksu. Da sudstvo u svakoj zemlji ima ne važnu nego najvažniju ulogu, na najbolji način posvjedočio je i najnoviji američki primjer. Deportacije osoba iz tzv. muslimanskih zemalja, koje su već ušli na teritorij SAD ili su bili u tranzitu, neće biti, uprkos zahtjevima novoustoličenog predsjednika. Ministarstvo državne sigurnosti oglasilo se da će djelovati po odredbama suda, a ne prema odredbama američkog predsjednika.