hamburger-icon

Kliker.info

Enes Ratkušić : Ahdnama 555 godina poslije

Enes Ratkušić : Ahdnama 555 godina poslije

Juni 05
04:09 2018

Svako prenaglašavanje, bez obzira o čemu je riječ, zapravo svjedoči odsustvo, a ne prisustvo onoga o čemu se govori. O slobodi se najiskrenije govori u zatvoru i u ambijentima u kojima vlada represija. Pravdu najviše spominju i zazivaju obespravljeni, ali i oni koji je narušavaju. I o toleranciji se najviše govori tamo gdje je ona ugrožena.

Piše : Enes Ratkušić (Stav)

Međutim, odražava li pojam tolerancija društveno najpoželjniji model na kojem se među različitostima grade odnosi? Tolerancija je, suštinski gledano, dobra osnova, ali ne i najpouzdaniji model koji garantira izgradnju stabilne društvene zajednice. Sam pojam tolerancija, podsjećanja radi, označava snošljivost, što u kontekstu društvenih relacija može značiti da ja, kao pripadnik jedne etničke grupacije ili konfesije, prisustvo drugog i drugačijeg podnosim, trpim, jer me zakon na to obavezuje, a nije mi baš to posebno muteber. Tolerancija je, suštinski gledano, čuvar društvenog mira i stabilnosti, ali je kao pouzdan čuvar preslaba u smislu garancija da će se takav život i nastaviti, ako takav model ne nađe još pouzdaniju formulu.

Ta formula odavno egzistira, ne predstavlja povijesni novum, a pronađena je u suživotu kao nadogradnji, višoj formi i najpouzdanijem čuvaru tolerancije, kao što je, promatrano iz perspektive islamske duhovnosti, sunnet najpouzdaniji čuvar farza.

U osmansko vrijeme o toleranciji se nije govorilo jer se ona praktički živjela. Uvažavanje drugog i drugačijeg bila je normalna društvena praksa, koja je svoje izvorište imala u islamu. Sultan Mehmed Fatih ne prihvata se pisanja Ahdname, koja ovih dana navršava 555 godina od svog nastanka, da bi se o njemu govorilo, da bi za vlastitu misiju pridobio i nemuslimane, da bi zaveo društveni red koji će se formalno poštovati.

Nije to činio ni iz straha od mogućih konfrontacija, s obzirom na to da bosanski kršćani, na koje se Ahdnama odnosila, nisu predstavljali silu s kojom bi se trebalo taktički dogovarati. Veliki vojskovođa i državnik samo je u zakon pretočio ono na što ga je obavezivao islam, ali ne samo u formalnom nego i u suštinskom smislu. Ahdnama je bila model njihovog zadržavanja u Bosni, ili, drugim riječima, svojevrsno sprečavanja njihovog odlaska iz Bosne. Formalno gledajući, mogao ih je pustiti da jednostavno iscure. Zbog čega ih je, dakle, nastojao zadržati? Učinio je to iz suštinskih, a ne formalnih pobuda.

Različitost je božanski oblikovana matrica stvaranja, zbog čega je svaka nasilna unifikacija protivna duhu Kur’ana. Iz kur'anskih ajeta koji o njoj govore slijedi razložno pitanje: Kako ćemo se upoznavati i kako ćemo se takmičiti u dobrim djelima, kako ćemo provoditi kur’anski imperative u takmičenju u dobrim djelima, ako ćemo živjeti u rezervatima, sredinama osiguranim za jedne i zabranjenim za druge? Ovaj, kao i mnoge druge probleme i pitanja nećemo domisliti, pogotovo ih nećemo riješiti, ukoliko ne promijenimo naš odnos spram islama, koji je na udaru formalista, onih kojima je sve jasno, koji osakaćeni za više spoznaje i dublja tumačenja ne uočavaju da su nastojanja izgradnje zajednica koje ne podrazumijevaju postojanje drugih i drugačijih u suprotnosti s kur’anskim uputama.

Ta “jasnoća”, koja ilmihalska znanja nastoji prikazati i predstaviti vrhuncem spoznaje, najopasniji je virus koji je zahvatio tzv. islamski svijet. Čemu duhovna nadgradnja pored “Jasne Knjige”, pitat će se takvi. Sintagma “jasnoće” bliska je formalistima, koji cjelokupan odnos čovjeka spram Stvoritelja nastoje svesti na pet temeljnih obaveza, držeći sve izvan toga bespotrebnim i suvišnim, zaboravljajući na prve kur’anske riječi: “Ikre bismi rabbike.”

Šarolikost svega stvorenog na udaru je dviju grupacija: jedna potiče iz islamskog civilizacijskog kruga, koja islam kao integralno uputstvo za život u svim njegovim manifestacijama i značenjima reducira na simplificirane forme. Ta grupacija u djelo želi provesti antiislamski koncept islamske države, rezervata koji uz upotrebu najsvirepijih metoda ima dokusuriti sve razlike utemeljene Božijom voljom. Snažnu podršku imaju u neoliberalnoj ideologiji koja djeluje po sličnom modelu.

Pažljivo se bira i promovira sve ono što je iz tradicionalne perspektive bilo dostojno samo prezira, kako bi se haos i smutnja što je moguće više produbili. Nakon toliko stoljeća povijesti, oni nastoje zgaziti sve tradicionalne i promovirati tzv. nove univerzalne vrijednosti i taj obrazac učiniti temeljnim orijentirom čovječanstva koji, uz ode slobodama i pravima, milom ili silom ima prihvatiti. Simboli suživota zato se bezrazložno nisu našli na udaru.

Bosna je bila na udaru krajem prošlog stoljeća; danas je to Sirija, jedan od najautentičnijih svjedočanstva kontinuiteta objave i kur’anski poželjnih interakcija različitih svjetonazora, kultura i tradicija. Na udaru je i Iran, koji ima drugu po snazi jevrejsku zajednicu na Bliskom istoku, što je malo poznato i što se, naravno, nastoji sakriti jer se konfrontira tezi o nemogućnosti zajedničkog života. I, naravno, Turska, koja za taj “demokratski svijet” u vrijeme vojne vlasti nije bila problem, ali danas to jeste, kada je dobila demokratski izabranu vlast i krenula stazama općeg prosperiteta.

Sve u svemu, svjetska pozornica, zbivanja na njoj, sazrela je za analizu koja bi poput Tome Akvinskog, odnosno njegovog djela O državi Božijoj, tretirala problem evidentnog prisustva dva koncepta – Božijeg, koji nam je milošću njegovom dostavljen u formi spasa, i eminentno satanskog, koji se vješto sakriva iza slatkorječivih priča o slobodama i pravima.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *