hamburger-icon

Kliker.info

Emir Imamović : Kako nas je premijer Novalić poveo u treći svijet

Emir Imamović : Kako nas je premijer Novalić poveo u treći svijet

01 Avgusta
07:03 2015

Pirkefadil3Krajem devetnaestog vijeka britanski su se parlamentarci ozbiljno natezli o, jezikom današnjeg vremena rečeno, zakonu o radu, tačnije onim njegovim dijelovima kojima se propisuju prava i obaveze maloljetnih zaposlenika.

Piše :  Emir Imamović (N1)

Nakon, kako se već kaže, duge i teške rasprave, tijesnom je većinom odlučeno da mlađi od devet godina ne mogu raditi nikako, a oni od devet do četrnaest mogu, ali ne i koliko hoće. Radno im je vrijeme propisano na nekih dvanaest sati, naravno dnevno. Protivnici ograničenja pozivali su se na jednostavan princip obostranog interesa radnika i poslodavaca. U prijevodu, ako neki petogodišnjak hoće da radi, a poslodavac da ga zaposli, šta tu ima da se miješa država i usvaja zakon protivan izboru djeteta da siđe u rudnik i vlasnika rudnika da istom tom djetetu nađe radno mjesto i isplati nadoknadu za lopatanje.

Puno godina kasnije, južnokorejski ekonomist i britanski profesor Ha-Joon Chang je napisao cijelu jednu knjigu o tome zašto njegov šestogodišnji sin, ipak, mora ići u obdanište umjesto da se zaposli i popravi kućni budžet. Chang je, zapravo, i tom i kasnijim knjigama dokazao da slobodno tržište bilo čega, pa i radne snage, ne postoji, već da postoji samo skup ograničenja na koje smo se toliko navikli da ih prihvatamo bez zadrške, te da se principi koji se prodaju pod etiketom tog, takozvanog i nepostojećeg slobodnog tržišta, ne primjenjuju jednako kako na ljudima, tako i na državama.

Bogate zemlje, prosto, mogu ne privatizirati kompanije od nacionalnog značaja i mogu svoje radnike štiti kao bijele medvjede, dok siromašne moraju prodati obiteljsko srebro i obezvrijediti rad do one mjere koja ih čini povoljnim za investiranje.

Predsjednik Vlade Federacije Fadil Novalić izgleda ne voli historiju, bit će da mu je dosadna, a čini se kako za Changa, u gorem slučaju, nije čuo, dok ga, u tek mrvicu boljem, nije čitao. I to je, da se razumijemo, skoro pa u redu. Ima, uostalom, drugih primjera, ovovremenih, iz kojih se o radu i njegovoj vrijednosti, stvaranju te čuvene, povoljne investicijske klime, konkurentnosti i sličnim stvarima, može puno toga naučiti. A učiti treba, ne samo zato što je tako kazao Vladimir Ilič Lenjin, već zato što se Bosna i Hercegovina, prema rezultatima istraživanja Predstavništva njemačke privrede, smatra zemljom u koju se najviše isplati ulagati zbog radne snage.

Sve je drugo ili klimavo ili kilavo: procedura je spora, administracija glomazna, korupcija kapilarna, politička klima nesigurna, poreska opterećenja prevelika, zakoni o radu još uvijek kruti, ali su, eto, radnici ocijenjeni pozitivno. Upravo tako, što je inače lijep način da se kaže kako znaju raditi, jeftini su i ima ih nezaposlenih kao u priči – skoro bajci, kapitalističkoj i izrabljivačkoj, u kojoj njemački pregalac radi za minimalno osam eura po satu, dok, recimo, mučenik u Bangladešu prima trideset mjesečno. Ukoliko kraj mjeseca dočeka žive glave.

Upravo se Bangladeš smatra investicijskim rajem, posebno u tekstilnoj industriji. Politička klima je stabilna, administracija jednostavna i brza, nema nekih zakeranja oko zaštite okoliša ili pretvaranja javnog u građevinsko zemljište, korupcija je brižljivo odnjegovana i ako treba nešto potrošiti sa strane, zna se gdje se i kod koga ide, radne snage ima na izvoz, pa oni koji uopće dobiju posao pristaju raditi i za tridest eura mjesečno.

E sada, mali je problem što ni u Bangladešu oko dvije marke dnevno nisu dovoljne za preživjeti, pa su radnici prisiljeni krasti majice, bermude, košulje, potkošulje, nešto već od onoga što su proizveli. Uglavnom, skontali su upravnici kako njima podređeni idu s posla kroz izlaze u slučaju požara – inače česte u tekstilnoj industriji – shvatili da im je tako lakše iznijeti otuđenu robu i onda su, je li, sva ta vrata lijepo zavarili.

Tako, eto, preko hiljadu ljudi godišnje izgori zatočeno na radnom mjestu, jer ne mogu pobjeći od vatre. Oni što prežive nastavljaju kao da ništa nije bilo, sve za malo, samo malo manje od šezdeset maraka za mjesec dana crnčenja. Rezultati rada njihovih ruku za više se para prodaju čak i na onim sniženjima od sedamdeset posto.

Predsjednik Vlade Federacije i njegovi ministri kreirali su i usvojili Zakon o radu – usput pokazujući hroničnu penisobolju za mišljenje socijalnih partnera i klackajući se između vazalskog i vazelinskog odnosa spram MMF-a – koji je takav da je lako pogoditi na čijoj bi strani bili da su rođeni u Engleskoj hiljadu osamsto i neke i da su se dokopali parlamenta.

Njime, tim Zakonom, politički su konzervativci i ekonomski neoliberali radnicima Bosne i Hercegovine otvorili vrata onoga što smo i mi nekada zvali trećim svijetom. U njega su, ako se neko ne sjeća, a teško da se više sjeća, davno je to bilo, spadale siromašne, nerazvijene zemlje u kojima su radnička prava bila manja od prava tuka za Dan zahvalnosti u Americi, a najveća prednost – jeftina radna snaga.

Stranka demokratske akcije kao da ima fabriku za proizvodnju kadrova koji predanim radom pokazuju kako su u nas izbori proces zamjene loših još gorim. Fadil Novalić je, istini za volju, već u prvim intervjuima iskazao spremnost da vodi Federaciju mimo svijeta i u još veći ponor od onoga kojeg je zatekao. Njegove su reforme, naime, zbir promašaja u kojem je teško odrediti šta je gore, to što, recimo, fakat misli prodati BH Telecom, što pred predstavnicima Međunarodnog monetarnog fonda stoji pokorno ili što veze nema da je došlo vrijeme u kojem američki nobelovci poput Krugmana ili Stiglitza, odnosno francuski ljubitelj privatnog vlasništva poput Toma Pickettyija, najčešće preko tekstova u „The New York Timesu“, dakle ne u nekakvom ljevičarskom biltenu, kritiziraju i MMF i i Evropsku komisiju i ekonomske odnose koji povećavaju kako klasne razlike unutar nekih država, tako, pa i više, nejednakost između država; dok, recimo, ozbiljni i utjecajni njemački intelektualci u jednako ozbiljnim novinama upozoravaju na preveliku ovisnost svoje zemlje o izvozu, te traže i izbacivanje Njemačke iz eurozone!

Dok se, dakle, na Zapadu govori o onome što bi, uz određene intervencije, potpisao i posljednji, iskreni socijalista starog kova, pokojni Stipe Šuvar – federalna Vlada usvaja novi Zakon o radu koji ne regulira, već deregulira tržište radne snage i kreira klimu u kojoj vlasnik rada vrijedi onoliko koliko mu je mala konkurencija. A ona je kod nas ogromna: armija nezaposlenih nudi bezbroj mogućnosti zamjene nezadovoljnih radnim uslovima, platom, neplaćanjem prekovremenog, dužinom godišnjeg odmora ili dovoljno nesretnih da obole od nečega što se ne može preležati za dva-tri dana.

U prednosti aktuelnog premijera upisivano je, prije nego je zasjeo u kabinet, i to što dolazi iz takozvanog realnog sektora, što ne živi od javnih para, već zarađuje svoje u vlastitoj, uspješnoj firmi. Izgleda, ma ne izgleda, tako je, da je problem to što Novalića niko nije upitao misli li i Federaciju voditi kao privatnu kompaniju. Odgovor bi, sada je već očito, bio da misli – i to je ono što ga ne čini dobrim, odgovornim premijerom. Interesi kompanije, njegove ili bilo čije, ne moraju, najčešće i nisu, biti podudarni sa interesom društva i države. Jednostavno, interes uprave neke firme je da prodajna cijena ča
kalica, cipela, mobitela, kisele vode, eksera, svejedno, bude što je moguće veća od proizvodne, one u koju je uračunata i vrijednost uloženog rada.

Interes države, entiteta, čega god, je da ima što više zaposlenih sa što je moguće većim prihodima. U prijevodu, ne postoji država da bi omogućila pojedincima da se enormno bogate i, uz ostalo, tako što će pojeftiniti tuđi rad, već postoji kako bi što većem broju građana omogućila da kupuju automobile na lizing i ne popravljaju ih kod majstora bez fiskalne kase; da umjesto u naslijeđenim stanovima stanuju u vlastitim ili iznajmljenim; da se ne misle hoće li upaliti klimu iako je u stanu plus trideset; da godišnje odmore ne koriste za rad na crno; da, bez obzira na visinu rashoda, mogu otići u kino, pozorište, kupiti knjigu, obnoviti garderobu ali ne na pijaci; da im odlazak u zasluženu penziju ne znači i trajnu bezmesnu dijetu; da umjesto na izlete ne idu kod doktora zbog nesanice uzrokovane egzistencijalnom nesigurnošću i svakodnevnom mogućnošću dobijanja otkaza jer su predugo bolovali, skupi su, navodno neučinkoviti, ima boljih a jeftinijih…

Istina, države koje se tako ponašaju MMF bi, da ima čime, sravnio sa zemljom i one uglavnom nisu na spisku zemalja sa povoljnom investicijskom klimom i jeftinom radnom snagom. Mi, međutim, jesmo. I to blizu Bangladeša, kako po abecednom redu, tako i po omjeru cijene rada i kvalitete života od njega.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku