Kliker.info

Hrvatska i Srbija za tri, četiri ili sedam, možda za deset, ali možda i za godinu dana bit će u istoj državi. Da domoljubi ne bi pomislili na Jugoslaviju, od koje se boje kao od crnog vraga, naglašavam, ne, nije o njoj riječ. Riječ je o EU.

Piše: Emil Karamatić (Neznase.ba)

Godinama su se vodili ratovi za uspostavu granica, carinskih prelaza, te da se uposli na stotine pripadnika samo jedne podvrste lunpenproleterijata – državnih, stranačkih ljubimaca, koji iz malih kućica, sumnjajući u razloge svog postojanja, sa smiješkom na licu traže da pokažete putovnicu, kao dokaz da ste uredno s druge strane granice pelcovani. Uz pokoju tihu psovku redovno dajete dokumenta.

S druge strane, čujete udar pačeta i mahanje rukom. Desnom, pritišćete po gasu, ohrabreni u svojoj samoći, počinjete glasnije psovati. Najčešće državu u koju dolazite, malo poslije i onu iz koje ste došli, a to sve zbog jebene granice.

Godinama iz praktičnih razloga, ljudi shvate da su granice poštenu čovjeku višak. Grance su za prevarante , lupeže i ostalu bandu. One su jedan od elemenata njihovog postojanja. Uostalom, što bi prevaranti bez granica? One potiču njihov rad, nadahnjuju ih u „stvaralačkim podvizima“. A danas za razliku od domoljubno – švercerskih razloga, kad se razmišljalo o kilometarskim zidovima i bodljikavoj žici, dvadesetak godina poslije uzeli bismo buldožer i očistili granične prelaze.

Tako je to na Balkanu. Prije dvadesetak godina kao stoka smo trunuli u rovovima da napravimo državne granice. Sada nas ko’ stoku tretiraju dok ih prelazimo.
Država, šta se može. Pravila. Ali i nadahnuće, kako rekoh.

I onda se poslije svih ti zajeba u životu pojavi Zoran Milanović i počne pričati o Srbima ko srednjovjekovni kočijaš. I sve što je ovih dana izgovorio, pa još i potvrdio o Srbima napravio je dvostruki ili trostruki opis naroda. To je inače nenamjerno„uspješna“ tvorba stilski figura kada loš političar i čovjek svoj skromni jezik upotrebi u neronovskom pjesničkom stvaralaštvu, kako to političari sa svih strana na Balkanu i urade, kad pričaju o drugima.

Što je uradio Milanovć ?

Reklo bi se, ništa što nisu radili prije njega. Toliko se trudio da opiše Srbiju i BiH. I dok je izvodio mahalašku predstavu u nekom vlažnom podrumu uspješno je opisao i Hrvatsku. Dok god pričate o Srbima slobodno možete razmišljati o Hrvatima i Bošnjacima. Onda pređete na Bošnjake i slobodno razmišljate o Srbima i Hrvatima. Kad pričate o Hrvatima vidjet ćete Srbe i Bošnjake.

Nedavno reče jedan australijski sportski komentator na Olimpijskim igrama u Riju: „Znate, svi su oni isti samo im to ne smijete na glas reći“.

I koji je smisao zaoštravanja odnosa između država, kad će na kraju svaki od tih, koji zaoštrava pa čak i da se krv prolije, na kraju morati sjesti za stol i razgovarati.

Milianoviću se u cijeloj ovoj priči ne može reći, recimo, Milanoviću koji ti je kurac. Ili recimo Milanović je otišao u desno. Najprikladnije bi bilo izgovoriti upravo u njegovom stilu, jezikom koji Milanović dobro razumije. Milanović nije otišao u desno, naprosto je čovjek otišao u tamo negdje u neku stvar. A to u Bosni i Hercegovini najčešće u prevedu znači kako je poludio.

A,  je li Milanović poludio ? Naravno da nije.

On je samo pokvaren i bezobrazan. Poigrao bi se sa tuđom djecom u rovovima. Pokušao je odglumiti ustašu. Na kraju je izgledao kao pijani Vrdoljakov domobran koji nema gdje drugo nego ponovo u partizane (ko’ nije gledao neka pogleda film„U gori raste zelen bor“)
Zoran bi gradio neke nove granice, zidao bi zidove, koje bi opet neko pametniji od njega, morao za dvadeset godina ili puno manje razbijati.

Zato Milanoviću, stani ispred ogledala i sam sebi reci, jebem ti sunce koja si budala ispao.

I Zoran, kao prosječni balkanski odron, nije toliko problematičan, barem meni, koliko postanu problematični takozvani facebok intelektualci poput  Velmra Vskovića , koji vjerojatno pod utjecajem Tuduma napisa ovako:

U čisto pragmatičnom smislu, ako mu je cilj isključivo osvajanje vlasti, Milanović nije pogriješio. Birači ljevice nemaju drugu opciju nego glasati za SDP jer glas za Plenkovića je i glas za Hasanbegovića. A činjenica je većina Hrvata sklona tvrđoj nacionalističkoj retorici……….Čak i ono s ‘mamom vojnom lekarkom’ ce vjerojatno duboko zaparati srca ustašofila iz HDZ-a i destabilizirati Plenkovića među njegovim glasačima……….. Cilj je ipak da dugoročno dobijemo etičniju politiku i političku elitu.

Gospodine Viskoviću, mislio sam da ste ko biva malo pobudalili samo kad ste onomad dolazili u Mostar, međutim, Vašim budalaštinama nema kraja. Želudac i crijevni trakt Vam vještije progovaraju od pameti. U što ste zbili toliko pročitanih knjiga? Nemojte više čitati, ni ove pročitane Vam nisu doprle dalje od dupeta. Krleža bi se ubio da vas čuje. Za kraj nešto od Andrića: „I tako je govorio čovek koji je kritizirao mržnju“. (I tako je završio čovek koji je pobegao od mržnje.)

Tako bi izgledao moj facebook odgovor, ali čisto iz praktičnih razloga, znam da starom Brešanovom partizanu ne treba ništa odgovarati, Međutim, uvijek se navučem na budalu. Nikada na pametna čovjeka. U svakom slučaju, da Krleža zna što ovih dana Visković piše, u obranu pohmanitalog Milanovića, ponavljam, ubio bi se ko’ siroče.

I danima bi moja kritika bila uperena prema Zoranu Milanoviću da nisam imao svetu zadaću da novinarski popratim dolazak predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića u Mostar. Dočekao ga je, pretpostavljate, predsjednik HDZ-a BiH. Znani junak.

Stotinjak članova hadezea u koloni, po pet u redu, prošetali su gradom Mostarom. Bio je to prizor iz starih vremena, kad su se ispraćali mrtvaci na vječni počinaka. Slika seoskog hercegovačkog sprovoda ili posmrtne povorke.Generacjsk svi su prisutni . Oni olinjali, što su ih tek pustili iz kazamata i oni što se spremaju u njih, oni osrednjih godina i mladež stranke gaze, ali prestići „poglavnika“ ne smije nitko ni u ludilu. Dobro, pravila.

Najzanimljiviji su mi bili oni koji poskakujući ustežu gaće i traže najbolju poziciju da ih kamera ukači blizu „poglavnika“. Na mjestu događaja bile su čak i tri kategorije novinara: oni koji prate svaki događaj, oni što su tu po stranačkoj dužnosti i oni koji prate samo službene skokove „predsjednika svih Hrvata u BiH“.

Pred spomenikom palim braniteljima, prisutni se počeše krstiti i moliti. Nije tu bilo vele molitve tek toliko da bi se dobio osjećaj koncelebrirane mise, koju je ovaj put umjesto lokalnog biskupa predvodio sveštenik iz HDZ-a BiH

Na trenutak sam pomislio, jesam, šta mogu, i to baš ovako. Jadan ti si Bože ko ti se moli.

Plenković je desetine minuta potrošio objašnjavajući, kao Ničeov šaman, kako treba jačati hrvatsku konstitutivnost u BiH. Na moj upit, je li moguće jačati konstitutivnost, dok se pokušava od bosanskohercegovačkih Hrvata napraviti dijaspora kako bi kao svaki hercegovački švercer dućandžija ušićario dva tri zastupnička mjesta iz dijaspore a koja nije dijaspora, jasan odgovor je izostao.

Ako smo konstitutivni onda nismo dijaspora, velim Plenkoviću. Brzo sam odustao, jer sam vidio da objašnjavam uglađenom briselskom činovniku, koji je osim što govori dva tri jezika, naučio još tek svezati kravatu na dva načina. A bezobrazluka, kao i svakom njegovom prethodniku, vidio sam, neće mu nedostajati. Plenković mi je izgledao kao trupac. Čak su mi Drgan Čović i Borjana Krišto te vjerovali ili ne Božo Ljubić po prvi put pored njega sličili na finu uglađenu balkansku gospodu.

I tako, ko će nego ti lovci na glasove sirotih Hrvata, dadoše me na razmišljanje.
Sve mjerim i važem ko je gori, luđi, mahnitiji, pokvareniji? Oni Milanovićevi ili ovi Plenkovićevi?

Čas gledam jedne, čas druge. Počinje prvo i valjano ukazanje, kao pomoć.

Orvel.

Čas gledam svinje, čas ljude, kaže Orvel.

Puno godina poslije, danas, gledam Milanovića i njegove, pa Plenkovića i njegove.

I tako u krug.

Ne znam tko su svinje, a tko ljudi, ali znam da i jedni i drugi izuzetno dobro glume ustaše u partizanskim uniformama.