Kliker.info

Dugo su se njemačka i američka vlada mučile prebrojavajući neonaciste, dok ne iznađoše najjednostavniji, najjeftiniji i najlakši način.

Piše: Emil Karamatić (Neznase.ba)

Izbori u Njemačkoj pokazaše da je oko 12, 6 posto zaljubljenika u Hitlerov lik i djelo.

Ako bi se taj procent ogledao na cjelokupan broj stanovnika, reklo bi se da ih je oko devet milijuna. Optimista bi rekao da se taj broj mora prepoloviti i nije veći od pet milijuna.

Pesimista bi dodao, ako i taj broj prepolovimo – to je opet dovoljno neonacista da ponovo naprave sranje slično onom koje je započelo 1. 9. 1939.

Dovoljno je i da su upola ludi kao Hitler.

Ili je možda sve počelo puno ranije.

Samo su se mnogi pravili ludi i da ništa ne vide. Obnevidjeti u Europi u lošim vremenima je česta pojava kod mnogih. A otužno je što ta vrsta sljepila nije oftalmološke prirode, nego čisto egzistencijalne.

No, ako broj neonacista svedemo i na milijun, jesmo li sigurniji?

Naravno da nismo.

I jesmo li bili sigurniji dok nismo znali koliko ih je u Njemačkoj?

Dok ih brojem ne označiše.

Ne, nismo.

Gledajući stotinjak brčića u Bundestagu i isto toliko podignutih ruku, od bijesa izobličenih faca, Skejini brčići u Hrvatskoj van Sabora dođu kao strašilo za vrane ili zaostali dio četkice za zube modernog ustaše, koji pod prisilom žuri na postrojavanje.

Ako je neonacistima, kao i njihovim prethodnicima, glavno sredstvo političkog djelovanja bilo hladno ili vatreno oružje, logično je pitanje na koji se način suprotstaviti ovoj nemani.

Možda lijepim i učtivim riječima – „Oprostite molim vas, pa nije red …. Nepristojno je druge maltretirati, progoniti, ubijati“ …..

Ili bi trebalo odmah u startu poduzeti pravne mjere i zabraniti bilo koji oblik političkog, organiziranog djelovanja.

Njihova sredstva uperiti na njih, to ne bi donijelo ništa dobro. Zabraniti im djelovanje nije demokratski. Ponovo ih pustiti na izbore, ponovit će se 1933. Nitko ih neće moći zaustaviti.

Što je rješenje?

Svesti priču na ismijavanje?

Neozbiljno i jako opasno.

Ismijavanje onih koji vide rezultat svog političkog djelovanja u milijunima mrtvih i prognanih, dođe kao unaprijed presuđena smrtna kazna za milijune koji su zasnovali život u Njemačkoj.
Problem njemačkih izbora nastaje u trenutku kad je prebrojavanje završeno.

Točan broj se utvrdio.

Znamo tko će sjediti u Bundestagu, čak imenom i prezimenom.

Ali kao što to i jest u duhu demokracije.

Nikad nećemo saznati tko su ljudi koji su glasali za neonaciste.

Pošteno je da se nikad ne sazna.

A hoće li biti pošteno kasnije.

Da li je bilo pošteno kad su upravo ti nepoznati, nakon suludog Hitlerovog preuzimanja vlasti, silom i na prevaru, počeli divljati Berlinom uz poklike – Židovi van.

Hoćemo li opet napraviti istu stvar. Pustiti da nakon pedeset godina, ponovo, novim naraštajima pričamo o grupi luđaka koji su „demokratskim“ metodama preuzeli vlast i milijune poubijali.

Ili ćemo ih zaustaviti “dok je na vrijeme”.

Ali jebiga, socijaldemokrati nikad nisu znali na koji način, kako ih zaustaviti. Nikad nisu imali valjan odgovor.

Priču najčešće završavaju pognute glave.

Ponekad uz poklike kako je i njihov djed bio odan Adolfu Hitleru ili kao bivši hrvatski premijer Zoran Milanović, ničim izazvan pronosio „slavu“ svog djeda kao pripadnika ustaškog pokreta.

Pravo na slobodu mišljenja i pravo da biraš i budeš izabran jednom ih je grdno zajebalo.

Hoće li opet?

Čini mi se da hoće.

A razlog je jednostavan.

Nemoguće je biti oni i nemoguće je u politiku unijeti hladno i vatreno oružje, koje je neonacistima jedino sredstvo za rad.

Suprotstavljanjem ćeš biti oni.

Nesuprotstavljanjem ćeš biti u grobu.

Pa izaberi.

A ponuda jako slaba.