hamburger-icon

Kliker.info

Elvedin Nezirović : Bošnjak s greškom

Elvedin Nezirović : Bošnjak s greškom

Oktobar 31
06:39 2017

Marić je bio izričit – Elvedina se mora maknuti, jer nije Bošnjak po njegovoj mjeri, a na njegovo mjesto treba postaviti nekoga od njemu bliskih ljudi. Ništa novo, rekao bih, jer ovakav, difamacijski odnos raznih marića prema svakoj vrsti javne i argumentovane kritike, u manjem ili većem intenzitetu, u ovom gradu traje već decenijama.

Piše: Elvedin Nezirović (Tačno.net)

U jednoj od najslavnijih filmskih adaptacija, Orson Welles je, u tumačenju Kafkinog Procesa (The Trial, 1962) i stvarne pozicije moći u savremenom društvu, otvorio jednu sasvim novu perspektivu u odnosu na ranije pristupe ovom velikom češkom piscu. U knjizi Tihi sugovornici Lacana (2011), Slavoj Žižek, analizirajući sami kraj Wellesovog filma, pod lupu stvalja posljednji K.-ov nastup, izvodeći iz njega zaključak da je u samoj srži režiserove opservacije K.-ovog slučaja, zapravo, „dvostruka zavjera moći“. Drugim riječima, Welles aludira na to da stvarna moć ne proizilazi iz samog sistema, što je jedan od dva preovlađujuća pristupa Kafkinom romanu, nego iz neke „tajanstvene ustanove koja povlači konce“ i kojoj su državna birokratija i zakonodavna aparatura samo alati u provođenju sveprisutne volje misterioznog, vrhovnog autoriteta.

Od Wellesove adaptacije Kafkinog romana do danas, ideja o postojanju tog tajanstvenog Drugog kao sve-moćnog vrhovnog gospodara koji sve drži pod kontrolom, dobijala je, u teorijskom smislu, različite društveno-birokratske oblike – od slobodnih zidara i Iluminata do američkih i ruskih obavještajnih službi, i ko zna čega još sve ne. U razvijanju teorija zavjere, najdalje je otišao Peter Joseph, autor i producent dokumentarne trilogije Zeitgeist (2007. – 2011.), koji je, u kritici američkog kapitalističkog društva, monetrani sistem prikazao kao bankarski model osmišljen s ciljem da omogući nekolicini ekstremno bogatih ljudi da upravljaju kompletnom globalnom ekonomijom.

No, ostavimo Josepha po strani. U savremenoj bosanskohercegovačkoj društveno-političkoj praksi, stvarna pozicija moći je, baš kao po uzoru na Wellesovu ideju, izmještena iz legalnih državnih institucija u bezlične kancelarije lokalnih stranačkih kabadahija, koji, po nalogu vlastitih, bilo stranačkih, rodbinskih ili nekih drugih interesa, iz sjene upravljaju ljudskim sudbinama. Da stvar bude još i gora, interesne sfere njihovog poigravanja tuđim životima često su inficirane osvetoljubivošću, zlobom i inim primitivnim nagonima, dakle svime onime što može izazvati zadovoljstvo samo kod emocionalno nedozrelih i mentalno nerazvijenih ljudi. Tu je još jedna stvar koju vrijedi registrirati: ovdašnji politički darvinizam kreće se u suprotnom pravcu od sociološkog – što više napredujemo kao globalno društvo, kao ljudska civilizacija, to nam politika sve više postaje plemenska, rodna, robovlasnička.

Živimo takve primjere svakodnevno i potpuno ih je izlišno navoditi, ali ovdje se moram osvrnuti na jedan koji me je prilično pogodio i koji me još uvijek intimno boli. Naime, prije desetak dana Odjel za kulturu Grada Mostara imenovao me je u osmočlani radni tim koji će se baviti popunjavanjem aplikacije za kandidaturu Mostara za Evropsku prijestolnicu kulture 2024. godine. Obzirom da se sama izrada aplikacije temelji na ideji kreiranja kulturne strategije grada na duži period, te je kao takva od izuzetne važnosti za integracijske procese u gradu i čitavoj regiji, bio sam zaista spreman uložiti veliki dio sebe u ovaj projekt, koji će, ukoliko kandidatura uspije, finansirati Evropska unija.

Međutim, „moj problem“ nastao je onoga časa kada su čelni ljudi Gradskog odbora SDA saznali da se među članovima tima za izradu aplikacije nalazi moja malenkost. Tada dolazi do onog čime se mostarski vrh ove stranke sada vjerovatno jako ponosi: predsjednik glavnog odbora, Salem Marić, promptno je nazvao gradonačelnika i rekao da se moram, po svaku cijenu, maknuti iz tima za izradu aplikacije. Razlog: „on svašta piše protiv nas“. I jedan od ranije, koji je do mene došao iz drugih izvora, a koji lebdi nad mojom glavom kao mesarska sjekira: „on je izdajnik bošnjačkog naroda“.

Uzalud su Salema Marića uvjeravali i gradonačelnik Ljubo Bešlić i načelnik Odjela za društvene djelatnosti, Božo Ćorić, da imenovani tim nije nikakvo političko tijelo, da nema nikakve ingerencije, da tim čine kompetentni ljudi i da osim mene u njemu ima još onih koji su apolitični kao i onih s različitim političkim uvjerenjima, te da se pitanje same izrade aplikacije – ako je cilj da kandidatura uopće ima nekog smisla – mora prepustiti struci. Marić je bio izričit – Elvedina se mora maknuti, jer nije Bošnjak po njegovoj mjeri, a na njegovo mjesto treba postaviti nekoga od njemu bliskih ljudi. Ništa novo, rekao bih, jer ovakav, difamacijski odnos raznih marića prema svakoj vrsti javne i argumentovane kritike, u manjem ili većem intenzitetu, u ovom gradu traje već decenijama.

Ne želim se ovdje baviti likom i djelom Salema Marića, iako bih, na konkretnim primjerima (ako već ovo što sam naveo, ipso facto, nije dovoljno) vrlo lako mogao dokazati svu njegovu ljudsku i političku plitkost, nego ukazati na jedan poguban društveni fenomen, tako karateristično naš: posjedovanje apsolutne vlasti od strane jednog čovjeka ili grupe ljudi, koji se nalaze izvan sistema, što je, zapravo, još jedan mikro dokaz postojanja Wellesovog fenomena Druge Moći.

Većini ovdašnjih političara, među koje ubrajam i Marića, osnovni je prioritet da što duže traju i za to su spremni platiti bilo kakvu cijenu. Ako bih imao nešto da mu u ovom tekstu poručim, savjetovao bih mu da prekine koristiti svoju političku moć tamo gdje je to izlišno – na zagorčavanje tuđih sudbina, recimo – i da je iskoristi za ono što je suština političkog zanata: da nam svima obezbijedi pravedniji i ekonomski ugodniji život. Jedino na taj način može izbjeći sudbinu svih ovdašnjih političkih faraona, koji kada jednom odu s političke scene, odu nepovratno i zauvijek. I svi, bez izuzetka, završe – poniženi.

Mostar je, nažalost, grad u kojem je sasvim realno da jedan lokalni stranački lider nazove ured gradonačelnika i od njega zatraži da mu se ispuni lični prohtjev, unatoč tome što on nema nikakve veze sa zdravim razumom i koji duboko zadire u narušavanje osnovnih ljudskih prava, te da tom prohtjevu, usprkos svoj njegovoj banalnosti, bude udovoljeno. Vladajuće političke stranke nisu ništa drugo nego masonske lože, koje se svim silama trude uvjeriti nas da je svako suprotstavljanje njihovoj vaninstitucionalnoj moći apsurdno i besmisleno. Možda i jeste, ali baš zato i ima smisla pobuniti se, pa makar ta pobuna bila simbolička kao što je to pobuna Wellesovog K.-a, koji na kraju filma odbija ponuđenu ulogu žrtve, uz jednostavno obrazloženje: „Ja nisam žrtva, ja sam član društva“.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *