Kliker.info

Vijest koja je objavljena prošle sedmice, a u kojoj se kaže da je sarajevska kompanija Energoinvest dobila na međunarodnom tenderu posao izgradnje dalekovodne linije u Tanzaniji, podsjetila je šta je ova kompanija nekada bila i šta je mogla danas biti da nije bilo niza nesretnih okolnosti u proteklim godinama.

Piše : Eldar Dizdarević (Oslobođenje)

Energoinvest je sa tanzanijskom elektroprivredom TANESCO (Tanzania Electric Supply Company) potpisao ugovor vrijedan 39,5 miliona dolara – i to u konzorciju sa indijskom firmom EMC – a riječ je o izgradnji 400 kV dalekovodne linije od grada Arusha u Tanzaniji do granice sa Kenijom, u dužini od 114 kilometara.

Inače, ovaj posao je tek jedan lot velikog projekta povezivanja dalekovodne mreže Tanzanije i Kenije, a direktorica Energoinvesta Bisera Hadžialjević istakla je da je sarajevska kompanija dobila ovaj posao na međunarodnom tenderu na kojem su učestvovale sve velike firme iz oblasti izgradnje dalekovoda iz cijelog svijeta.

U situaciji u kojoj se danas nalazi bh. ekonomija vijest da je jedna bh. kompanija, koja prodaje domaći know-how, pobijedila velike multinacionalne korporacije na međunarodnom tenderu je zaista prvorazredna. No, ovakve pobjede i ovakvi poslovni rezultati nisu ništa novo za Energoinvest, koji je prije rata bio jedna od najuglednijih svjetskih kompanija u svom segmentu. Stoga se prvo prisjetimo malo historije ove kompanije.

Energoinvest je danas inženjering kompanija čija su glavna poslovna područja elektroenergetika, hidrogradnja i građevinarstvo te termoenergetska i procesna postrojenja i komunikacione tehnologije. Kompanija je osnovana 19. aprila 1951. godine u Sarajevu, a osnivači su bili tadašnja Vlada SRBiH i Emerik Blum. Blum je tada bio direktor jednog malog projektnog biroa, a historija pamti da je upravo on bio glavni zagovornik stvaranja Energoinvesta.

Nakon što je osnovan Energoinvest, Blum je u godinama koje slijede od njega stvorio pravo privredno čudo, a sve je započelo tako što je 1954. formirana Energoinvestova laboratorija za zavarivanje i defektoskopiju. Ova je laboratorija ubrzo priznata u cijelom svijetu – od recimo Lloyda, međunarodnog registra brodova i tako dalje, pa sve do Međunarodnog instituta za zavarivanje u Parizu. Koliko je laboratorija bila uspješna i šta je tada Energoinvest značio, svjedoči i činjenica da je tadašnji najveći posao bio ugovor sa švedskom kompanijom ACEA-ATOM za ispitivanje gorivih elemenata za nuklearna postrojenja.

Poslovni vizionar Blum naravno nije stao na tome. On je tačno znao šta treba uraditi sa Energoinvestom. Kompanija ubrzo počinje obavljati poslove širom bivše Jugoslavije, a od 1958. se veoma smišljeno i planski usmjerava ka izvozno orijentiranoj kompaniji koja širi svoje tržište na više od 20 zemalja širom svijeta, od Malezije do Meksika.

Početkom sedamdesetih Energoinvest otvara tvornicu elektroopreme Energomex u Meksiku. Ovakvu ekspanziju poslova prati i enorman rast broja zaposlenih. No, ono što je ipak najinteresantnije u cijeloj ovoj priči o Energoinvestu jeste činjenica da je Blum već tada ustrojio Energoinvest na način na koji su danas ustrojene moderne svjetske multinacionalne korporacije.

Energoinvest je već sedamdesetih godina poslovao u cijelom svijetu, imao je svoju zastavu i himnu. U firmi je bilo zaposleno oko 40.000 ljudi, od čega je samo u razvojnim centrima bilo 1.500 inženjera, magistara i doktora nauka. Stručnjaci Energoinvesta su bili vrhunski kadar i to u svjetskim okvirima. Energoinvest je sa američkim AMOCO-om istraživao naftna polja u BiH.

Akademik i bivši direktor Energoinvesta Božidar Matić tvrdio je da su stručnjaci ove kompanije prije rata radili i na projektu kodnog naziva Sutjeska, što je ustvari bio tajni nuklearni program. Roditelji bh. đaka i studenata su prije rata najradije birali svojoj djeci inžinjere Energoinvesta za instruktore matematike, elektrotehnike i drugih tehničkih predmeta.

Veoma je interesantno da je Blum četrdeset godina prije pojave Microsofta, Applea i Googlea svoju kompaniju posložio onako kako su danas ustrojene ove multinacionalne korporacije. Naravno, veliku korist od cijelog tog projekta imala je i BiH koja je, zahvaljujući prvenstveno Energoinvestu, imala konstantno suficit u vanjskotrgovinskoj razmjeni sa svijetom, dok je danas, naprimjer, deficit u bh. vanjskoj trgovini jedina stalna konstanta.

U Sastavu Energoinvesta tada su bile brojne kompanije, od recimo Rafinerije nafte Bosanski Brod, Energopetrola, Aluminija, Rafinerije ulja Modriča, Tvornice glinice Birač, Tvornice dalekovoda, TAT-a, “Vaso Miskin Crni” i tako dalje. Ukratko, početkom devedesetih Energoinvest je bila korporacija čije je ime nešto značilo u svjetskim okvirima, koja se mogla itekako ravnopravno nositi sa njemačkim, američkim i britanskim konkurentima. Nažalost, rat je zaustavio Energoinvest.

Kompanija je brutalno razvaljena i, što je još gore, podijeljena po entitetskim linijama razgraničenja. Međutim, Energoinvest je ipak nekako uspio preživjeti rat. No, ono što nije rat učinio Energoinvestu, odradila je Svjetska banka. Ova je međunarodna finansijska institucija zapravo zadala smrtni udarac sarajevskoj kompaniji, nakon kojeg Energoinvest više nikada neće izgledati kao prije rata.

Svjetska banka je predložila – a bh. izvršna vlast spremno prihvatila – da se sve kompanije iz sastava Energoinvesta “isknjiže” radi navodno što lakše privatizacije, čime je Energoinvest preko noći ostao bez svoje imovine, svojih firmi, čime je inženjering ostao bez proizvodnje. Preživjele su samo one kompanije koje su bile van dometa svjetskobankaša, poput Energomexa. Nažalost, ni to nije bilo sve.

Svjetska banka je odmah po okončanju rata zabranila bh. bankama da kreditiraju sve kompanije u državnom vlasništvu, čime je, s obzirom na tadašnji broj uposlenih u državnim firmama, zadat još jedan izuzetno prljav udarac ispod pasa cjelokupnoj bh. privredi. S obzirom na nemogućnost kreditiranja, sudbina Energoinvesta kao svjetske korporacije je već tada bila zapečaćena.

Na Energoinvest se nakon toga kaleme brojni drugi problemi, poput recimo veoma loše osmišljene i još gore provedene privatizacije prema recepturi Svjetske banke, a nakon toga i prave pošasti navale stranačkih direktora na ovu kompaniju. Ono što nije razvalila Svjetska banka uništili su podobni stranački direktori.

U tim godinama Energoinvest se oporavlja kada na čelo dođu ljudi iz firme i struke, poput recimo Džemaila Vlahovljaka. Međutim, veoma je bilo teško popraviti štetu koju su činili oni koji su došli na čelo sa preporukama iz centralne stranke. Na kraju dodajmo i to da je ovu sarajevsku kompaniju prije nešto više od deset godina tadašnja federalna Vlada pokušala privatizirati, ali je i taj pokušaj propao i to opet zbog Svjetske banke (slučaj konsultanta CAIB – EPIC).

Nažalost, Energoinvestu sada opet predstoji privatizacija i to na nesreću opet prema modelu aktuelne federalne Vlade, odnosno MMF-a i Svjetske banke. S obzirom kako se stvari tu trenutno odvijaju, samo pretjerani optimisti mogu očekivati nešto dobro. Kada bi kojim slučajem Emerik Blum danas bio u mogućnost vidjeti u šta se pretvorio njegov Energoinvest te ko ga, kako i zašto sada prodaje, vjerovatno bi počeo jecati i plakati od jada i očaja.

Energoinvest je nekada bila velika svjetska kompanija, privredni ponos BiH, koja je bila ustrojena i koja je poslovala kao današnje moderne multinacionalne korporacije. Rat je načeo Energoinvest, ali su kompaniju dokrajčili Svjetska banka i stranački direktori. No, i pored svega toga, Energoinvest (bar ono što je ostalo od njega) još ima osnova da se oporavi. Tome u prilog svjedoči i vijest iz Kenije. Nažalost, o budućnosti Energoinvesta sada više ne odlučuju oni koji rade u toj firmi, nego periodični potpuno nevažni statisti, koji se vješto kriju iza boja Svjetske banke i političkih stranaka.