Kliker.info

Razgovarao: Halil Šetka (Kliker.info)

Kažu da je rat stanje koje pokazuje najgore, ali i najbolje osobine čovjeka. Zato u ratovima susrećemo istinske heroje i najobičnije hulje i zločince. Za Armina Poharu nekadašnjeg savjetnika prvog predsjednika Predsjedništva Republike BiH Alije Izetbegovića, pa ”krajiškog babe” Fikreta Abdića, a potom i neke vrste saradnika hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, te lidera tzv. ”Herceg-Bosne” Mate Bobana i ”hrvatskog uznika” Jadranka Prlića, teško bi bilo primijeniti taj crno-bijeli šablon i dati jedinstvenu ocjenu.

Poharu bi nekako najbolje pristajala siva boja ili etiketa kontraverznih ličnosti proteklog rata, odnosno agresije na Bosnu i Hercegovinu, koji je, zanimljivo, bio blizak vrhu gotovo svih ”zaraćenih strana”, pa iz te pozicije možda i relevantan svjedok naše bliže prošlosti.

Poharu tako s početka rata zatičemo kao novinara i pjesnika koji je postao ”branilac Bosanskog Broda” i Posavine. Potom je, navodno, bio u Tuzli kao ”Alijin čovjek” gdje je rušio Selima Bešlagića i odakle su ga navodno protjerali, pa ga nalazimo u dokumentima SIS-a kao čovjeka kojem je zapovjednik HOS-a Blaž Kraljević prepustio kasarnu ”Dretelj” u Čapljini.

Također, savjetnik je Alije Izetbegovića, ali ga istovremeno umirovljeni general Armije RBiH i predsjednik Udruženja za zaštitu tekovina rata Mustafa Polutak optužuje da je ”hrvatski čovjek” koji je radio na uspostavi tzv. ”Herceg-Bosne” i rušenju Sefera Halilovića, Arifa Pašalića, Hazima Šadića, Envera Hadžihasanovića… Pa, ipak, ima i onih u Sarajevu koji smatraju da je riječ o podvalama.

Također, Pohara 19. decembra 1993. godine, u Predsjedničkim dvorima u Zagrebu prisustvuje pregovorima Tuđmana i Fikreta Abdića i dok Bošnjake optužuje za fundamentalizam, predlaže saradnju sa tzv. srpskom krajinom, odnosno organiziranje pregovora srpske i hrvatske strane. Istovremeno poslije rata u BBC-ovom dokumentarcu ”Smrt Jugoslavije” pojavljuje se kao novinar-svjedok o postojanju logora tzv. ”Herceg-Bosne” u koje su smještani i mučeni Bošnjaci!

Gotovo je nevjerovatno kakva je životna priča Armina Pohare stala u tri-četiri ratne godine. A onda je naprosto nestao. Pronašli smo ga na Floridi u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD). Nakon 18 godina šutnje, prvi put govori za medije. A svoju ispovijest ispričao je za Kliker.info.

Ko je zaista Armin Pohara?

“Za samo godinu dana rata u Bosni i Hercegovini  sve tri zaraćene strane su me stavile na svoje crne liste. Danas tu činjenicu nosim kao odlikovanje”, ističe u intervjuu za Kliker.info Armin Pohara, braneći se od optužbi da je nakon promocije u istinskog bosanskog heroja, kraj rata dočekao kao izdajnik!

Kliker.info: Saznavši nedavno sasvim slučajno da živite i radite ovdje u Americi, poprilično sam se iznenadio da čovjek koji je tokom ratnih godina tako često bio u društvu Alije Izetbegovića, Franje Tuđmana, Jadranka Prlića, Mate Bobana, Fikreta Abdića i mnogih drugih „vrhovnika” doživio sudbinu emigranta. Zbog toga Vas na početku ovog razgovora i pitam, otkud u Americi?

Pohara: Prije svega volio bih da se zna da je ovo moj prvi intervju za bilo koji bh. medij poslije rata. Dajem ga Vama na prijedlog zajedničkog drugara, ali i zato što znam za Vašu osobnu sudbinu i put koji ste prošli, ali i zato što cijenim uređivačku politiku portala Kliker.info, mada sam bio dobrano odlučio da za naše medije više nikada neću reći niti jednu riječi.

Kao prvo, kada kažete da sam bio vrlo često u društvu gore pomenutih pojedinaca, to se donekle može odnositi samo na dvojicu od njih – Aliju i Fikreta, dok sam sa ovim ostalim imao tek nekoliko vrlo službenih i vrlo formalnih susreta. Moji odnosi sa Bobanom, Prlićem, pa i Tuđmanom bili su manje-više pismeni i uglavnom su se svodili na nastojanja da se zaustave sukobi između muslimana i Hrvata u Bosni, kao i skretanje pažnje na masovno odvođenje muslimana u logore i krajnje neljudski odnos prema njima, što Vi, nažalost, najbolje znate. Taj takozvani odnos stvorili su uglavnom mediji kao uostalom i mnoge druge stvari.

Što se moga odlaska u Ameriku tiče, to se desilo nakon potpisivanja Daytona, kada sam izgubio sve nade u formiranje normalnog civilnog društva, ne samo u Bosni već i manje-više svuda na prostorima bivše Jugoslavije. Bila je to moja obaveza prema obitelji, a, prije svega, prema mome sinu koji je, kao i mnoga djeca u BiH, izgubio dobar dio svoga djetinjstva, a kao dijete iz miješanog braka nije mogao da se uklopi u mentalni sklop svijeta u kome se odjednom našao.

On je od malih nogu učen je nekim drugim vrijednostima, pa je sa dosta straha i zbunjenosti posmatrao stvarnost u kojoj nije mogao naći ništa za sebe. Mi smo o odlasku razmišljali i prije rata, ali stjecajem mnogih, pa i finansijskih okolnosti to se nije desilo. Kao i mnogi drugi ljudi, na svim stranama bili smo uhvaćeni u paklenu klopku rata. Amerika je prema nama bila više nego fer i ja sam joj na tome od srca zahvalan.

Kliker.info: Vaša životna priča iz ugla javnosti počinje u vrijeme prvih višestranačkih izbora u BiH kada ste registrovali Stranku mješovitih brakova, koja, koliko se sjećam, nije polučila neki značajan rezultat. Nakon svega, kako danas iz ove perspektive gledate na te početke Vaše političke karijere?

Pohara: Vi to zovete politička karijera, ali ja to nikada nisam tako doživljavao niti sam to tako, barem ne svjesno, želio. Prija rata ja sam bio sve, samo ne političar. Dapače, politika mi je bila potpuno strana, a kao što vidimo i nismo bili suđeni jedno drugom. Hvala Bogu, bavio sam se pisanjem, slikanjem, glumom, svime što je vezano za taj ezoterični, neobjašnjivi, ali uzbudljivi svijet umjetnosti i kreativnosti. Moj dobri prijatelj i sugrađanin, inače jedan od najvećih bosansko-hercegovačkih pjesnika, Duško Trifunović, bio je moj učitelj i “guru”. Mi smo živjeli život punim plućima. Ja sam istinski volio i zemlju koje više nema, Jugoslaviju, mada nikada nisam bio član Partije, a bio sam i onda, kao i danas, u nekakvoj vječnoj opoziciji.

Komunisti se nisu previše ljutili na mene kao što se ljute ove novopečene demokrate. Nisu me hapsili i zvali izdajnikom zbog načina na koji mislim. Kada je počelo da se “kuha”, ja sam u polušali odlučio sa grupom drugara da registrujem Stranku mješovitih brakova. Igrom slučaja ili možda ne, svi smo bili u takozvanim mješovitim brakovima, mada ja taj termin kao takav ne priznajem. Oba moja brata su, također, u miješanom braku.

Nama je to bilo posve normalno, jer smo tako odgajani. U mojoj obitelji bukvalno žive svi “konstitutivni” narodi Bosne. Prije rata osnovao sam prvi privatni lokalni nezavisni list ”Centar”, a registrovao sam i izdavačku kuću ”Alikon”, zajedno sa jednim drugarom, te smo objavili nekoliko knjiga od kojih sam posebno ponosan na knjigu ”Grad pored rijeke” našeg velikog historičara i arheologa, pokojnog dr. Đure Baslera, te prvu zbirku svih uglazbljenih tekstova Duška Trifunovića ”Balade sa estrade”. Bilo je to u vrijeme prvih vijesti u novinama kada su “nacionalni” počeli da pričaju u terminima ”naše” i ”vaše” i kada se počelo pričati o nekakvim potraživanjima iz prošlosti.

Stranka miješanih brakova se odmah pridružila Reformistima Ante Markovića, a onda smo svi zajedno poraženi od ovih “etno-majstora” koji nam i dan danas kroje sudbinu. Dakle, ja se nikada nisam planirao baviti politikom, više bi se moglo reći da se politika bavila sa mnom. Zato mi i nije bilo teško, podići sidro, zatvoriti vrata i otići u nepoznato jer me je umjetnost naučila da čovjek treba otkrivati i upoznavati nepoznato, a ne plašiti ga se. Meni politika nije ništa značila, ja sam samo nakratko patio od smiješne uobrazilje da nešto mogu učiniti. Kada imaš trideset godina, imaš puno više srca i želje, ali puno manje znanja i iskustva, nego što to imaš sa 55 godina.

Kliker.info: U predvečerje rata i raspada Jugoslavije postali ste član Patriotske lige BiH te kasnije i jedan od organizatora otpora agresiji na BiH. Kada je, međutim, pala Posavina i Vi ste pominjani u negativnom kontekstu. Zašto?

Pohara: Sada smo se dotakli nečega što je kod nas postalo krajnje uobičajeno, ali i krajnje opasno, a to je prihvatanje laži za istinu. Ja, zaista, nemam pojma kada je ko i zašto napisao da sam ja jedan od osnivača Patriotske lige BiH! Neko je to negdje objavio i onda su to drugi novinari objavljivali kao činjenicu i istinu. I tako čovjek se pretvara bez imalo svoje volje u nešto što nikada nije bio. Nije bitno da li je to u pozitivnom ili negativnom kontekstu. Sve se to dešavalo izvan dometa moje volje i znanja. Ja Vas nimalo ne krivim što i sami postavljate pitanje kao neku nepobitnu činjenicu jer istinu nigdje i niste mogli pronaći u gomili propagandnog smeća koji su sve strane koristile po potrebi i mjeri. Istina je, da ja nikada nisam pripadao toj organizaciji. Ja sam samo dijete svoga grada koje je ostalo u njemu da ga brani i čuva od nekih koji su došli da ga uzmu i  proglase samo svojim. Među mojim sugrađanima ja sam bio daleko od najhrabrijih. Mene je samo bilo stid da budem kukavica!

Dakle, kao što vidimo od samog početka, ja možda i nisam čovjek sa kojim ste Vi mislili da imate intervju. Profesija kojoj sam i sam pripadao odradila je dosta toga sramotnog i dala je svoj golemi doprinos užasima koji su nam se desili. Meni ne trebaju niti lažne zasluge, a još manje optužbe za stvari koje se nisu desile. Da li je nekome u Sarajevu ko je tih dana upravljao nekakvom ratnom propagandom trebao nekakav super heroj, pojma nemam. Sa istom lakoćom i neistinama poslije ću postati crni đavo.

Kliker.info: Dvadeset godina nakon ovih događaja sada je, čini mi se, poprilično jasno da je državni vrh Hrvatske samo deklarativno podržavao odbranu Posavine, a da se u pozadini odvijala realizacija dogovora Tuđman-Milošević iz Karađorđeva. Tome u prilog ide i saznanje da je u Posavini postojala dvostruka linija zapovijedanja.

Pohara: Što se pada Posavine tiče sada i vrapci na grani znaju šta se desilo i da su Milošević i Tuđman trgovali teritorijima i životima vlastitih naroda. No, da li je to neko znao 3. marta 1992. godine kada su počeli nesretni sukobi u Bosanskom Brodu? Od samog početka sukoba Sarajevo se postavljalo kao da to nije njegov problem. To se doživljavalo kao nekakav nesporazum između Hrvata i Srba, a ono malo muslimana što je živjelo u Brodu ostavljeno je da se snalazi kako zna.

Posavski Hrvati su bili u ogromnom broju i srcem i dušom za Bosnu i Hercegovinu i bili su strašno razočarani izjavama i ponašanjem zvaničnog Sarajeva. Ja sam se uvijek trudio da branim nemoć Sarajeva, mada ni sam tada nisam razumio zašto se ponašaju kao da taj grad i nije u Bosni i Hercegovini. U suštini rat je u Bosni i Hercegovini počeo 3. marta 1992 kada je spašen posljednji most na Savi i spriječen ulazak paravojnih jedinica potpomognutih regularnim jedinicama Jugoslovenske narodne armije (JNA) u Bosanski Brod, a ne mjesec i više dana kasnije napadom na Sarajevo. No, vidimo kako se i ko piše noviju historiju Bosne. Igrokaz laži i apsurda.

Vraćamo se samim tim na planove o prodaji-razmjeni Posavine između Miloševića i Tuđmana, koji su danas jasni kao dan. Meni tada nije ni na pamet padalo da bi se neko na tako brutalan i zločinački način mogao igrati sa sudbinom vlastitih naroda. A kako bi ja i mogao išta znati o svemu tome kao apsolutni autsajder?!

A sad da vam kažem nešto što još niko nije objavio ni u Bosni, a ni u Hrvatskoj ,a to su razlozi mog odlaska iz Posavine. Mnogi su stekli utisak da sam ja samo jedan dan u maju 1992. godine pokupio svoje krpice i otišao ili da sam ga napustio u oktobru 1992. godine kada su ga neki “oslobodili” od njegovih građana. Ono što ne znaju ili neće da znaju jeste jedina i nepobitna istina. Prvih dva mjeseca odbrane Broda ja sam obavljao funkciju dopredsjednika Kriznog štaba na čijem čelu je bio Ivan Brizić.

Moja funkcija nije bila nimalo vojna kako se to, zahvaljujući medijima i bez moje volje, stvorio utisak. Ja ni tu poziciju nisam htio, već sam htio da nastavim svoj novinarski posao. No, kako je Stranka demokratske akcije (SDA) odbila da se otvoreno uključi u odbranu grada, jer još nije dobila zeleno svjetlo iz Sarajeva, mene su nekako namolili da prihvatim tu funkciju.

Ja sam imao zadatak da komuniciram s javnošću i objasnim stvarnu situaciju. Inače, 101. brodska brigada je, sa ponosom to ističem, bila u pravom smislu izmiješana, sastavljena od svih građana bez obzira kom narodu pripadali, a koji su htjeli da brane svoj grad. Nije se gledalo ko je ko.

Kliker.info: Kako ste bili organizovani?

Pohara: U to vrijeme u Hercegovini je već osnovana Hrvatska zajednica ”Herceg-Bosna” i Hrvatsko vijeće obrane (HVO). Mi u Posavini bili smo protiv ovakvog vida organizovanja jer smo mislili da bi to narušilo zdrave odnose i moral građana. Kako možeš imati brigadu sastavljenu od Hrvata, Srba i muslimana, sada Bošnjaka, i svih nas koji smo nacionalni identitet oduvijek gradili samo kroz pripadnost državi, a nazvati ju ”hrvatskom”!? Pa, mi smo se protiv toga, zapravo, cijelo vrijeme i borili.

No, krajem aprila (1992. godine), zakazuje se sastanak Kriznog štaba na kome nam se donosi naredba iz Zagreba kako se i na području Posavine mora hitno organizovati HZ ”Herceg-Bosna”, a brigada dobiti nacionalni predznak. Ja sam se oštro suprostavio ovome i rekao sam kako to u potpunosti mijenja karakter rata u Bosni. Rekao sam da ja to nikada neću potpisati. Sastanak je završen, a već sutradan su naoružani pojedinci ušli u moju kancelariju i počeli s otvorenim prijetnjama. Nekoliko dana poslije u kancelariji tadašnjeg MUP-a upala je druga grupa sa uperenim ‘kalašnjikovima” i jedan od njih mi je pucao iznad glave. Rekao je da slijedeći neće promašiti!

Njihova imena nisu bitna. Počela je otvorena hajka na mene i potpuna izolacija. Prijatelji i braća su me opominjali da bi moglo doći do najgoreg. Tih dana mi smo držali koridor u našim rukama i ja sam odlučio da odem na jedan dan preko Tuzle u selo Rašljani u okolici Brčkog, odakle mi je mati, da posjetim teško bolesnog djeda. Kada sam se vratio u Brod rečeno mi je da sam smijenjen, a da je na moje mjesto postavljen tadašnji predsjednik SDA Dževad Huskić.

Brizić mi je samo rekao da je tako moralo biti i da je tako najbolje za sve. Sutradan je donesena odluka o formiranju HZ ”Herceg-Bosne” za Posavinu, a  protiv mene je pokrenuta kampanja laži među mojim Posavljacima, gdje su mi pripisivane svakakve psine. Sve ovo tri godine poslije priznali su mi Ivan Brizić i Marko Anđelić koji su i sami poslije smijenjeni. Rekli su mi da je na tajnom sastanku užeg djela HDZ-a donesena odluka o mojoj likvidaciji sa položaja – milom ili silom! Pitajte ih, mislim da su još živi. Predsjednik ”Herceg-Bosne” za Posavinu Vinko Begić izjavit će poslije svega u emisiji koju je vodio Denis Latin, a kada je upitan šta zna o razlozima moga odlaska, kako on nema pojma ko sam ja i da nikad nije čuo za mene. Eto ti sad! Nema me, a izgleda da nikada nisam ni bio. Kao što vidite sve je moguće u uvjetima totalitarne političke i medijske kontrole.

On je i sam poslije ispao žrtvom izdaje, ali nikada nije shvatio, ili to nije htio, da je izdaja bila samo organizovanje ”Herceg-Bosne” u Posavini, a njegova uloga u tome ogromna! Ja sam u potpunosti razumio frustracije Hrvata Sarajevom i njihovim duplim igrama, ali sam ”Herceg-Bosnu” smatrao najštetnijom i potpuno nepotrebnom avanturom za sve, a pogotovo za Hrvate.

Pojavljivali su se nepoznati ljudi sa specijalnim ovlastima o kojima nitko nije znao ništa. Dok smo se mi borili za goli život, veliki majstori ratne magije su pleli svoje mreže. Jednom sam se upoznao sa generalom Stipetićem. Bio je to kratak i tjeskoban razgovor dva čovjeka koji nisu znali šta se zapravo događa i ko zapravo plete konce. Postojanje duplih komandnih centara bilo je javna tajna. A on je navodno bio prvi zapovjednik cijele te vojne zone. Nije ni pokušavao da prikrije svoje nezadovoljstvo i nerazumijevanje zbog situacije u koju je doveden. Činio mi se kao častan čovjek.

Dakle ja nisam iz Posavine otišao kada je ona pala, ja sam iz nje uklonjen kako bi se to lakše moglo desiti! Protiv mene je podignuta medijska kampanja slična onoj koja će se poslije desiti u Bosni kada sam se otvoreno razišao i sa službenom politikom u Sarajevu te odbio da budem uvučen u još jedan besmisleni i nepotreban rat. O meni su širili laži kakve pas sa maslom ne bi pojeo.

U gradu moje mladosti danas žive mnogi koje su došli odnekud isto tako izdani i izmanipulisani od svojih. Oni koračaju mojim ulicama, ali u meni nema mržnje, niti je ikada bilo. Samo se nakupilo tuge i gorčine zbog svega što nam se desilo. Vidite šta je rat. I danas nakon svega što se desilo u Posavini mnogi Hrvati i dalje vjeruju i glasaju za HDZ. Šta je istina, kome ona nešto znači. I tako je to kako vidim na svim stranama. Što veće stradanje i nemoć to veća vjera u one koji te u tu bijedu dovedoše.

Kliker.info: Neposredno nakon dramatičnih događaja u Posavini postajete savjetnik Alije Izetbegovića. Kako je došlo do toga i kako nakon svega ocjenjujete lik i djelo prvog predsjednika Predsjedništva Republike BiH?

Pohara: Aliju sam upoznao u Zagrebu, na njegov zahtjev. Čuo je preko svojih izvora o mojim problemima, a znao je nešto što ja nisam znao. Moje se ime pročulo Bosnom, dakle, da ja o tome i nisam imao previše pojma. No, ispostavilo se da je to vrijedan kapital koji mudar vođa može dobro upotrijebiti.

Bio je vrlo prijatan i neuobičajeno tih za jednog državnika. Za mene je on bio predsjednik Bosne i Hercegovine, mada nisam glasao za njega niti dijelim njegove poglede na svijet. Pitao me je šta mislim o situaciji na terenu i ja sam ga odmah upozorio da ja nisam vojno lice i stručnjak kako to neki misle. Ali, iznio sam svoje mišljenje kako rat treba što prije zaustaviti i pokušati naći mirno rješenje, jer rat i ono što on nosi sa sobom sam po sebi, razara ne samo živote nego i samu Bosnu. Pitao me je i kakvi su moji odnosi sa Hrvatima. Ja sam mu rekao sa običnim ljudima dobri, a sa ovim na vlasti komplicirani i konfuzni. Ispričao sam mu ono što on već zna kako su Hrvati primali bosanske izbjeglice kao svoje, bez da gledaju ko je ko. Klimnuo je potvrdno glavom i rekao: ‘Eh, kako sreće da su svi takvi. Ovi u Hercegovini nam prave puno problema’.

Pričali smo nekih trideset minuta i on mi je rekao da ostanem u Zagrebu, te da ćemo ‘biti na vezi’. Sve poslije je historija. Od svih političara, on je svakako bio najviše nalik na čovjeka, imao je neku unutrašnju toplinu i ponekad me je podsjećao na brata od mog djeda koji je bio hadžija. Uvijek miran i staložen. Očigledno je da je vjera kojoj je tako duboko pripadao, kao i cilj koji je kroz nju slijedio, uveliko doprinijela tome. Ja sa njim osobno i nisam imao otvoreni sukob, ali jesam sa njegovom politikom, koja je, isto kao Tuđmanova i Miloševićeva, imala dva paralelna kolosijeka. Jedan je bio za narod , a drugi je bio onaj koji je dijelio samo sa sebi najbližima.

Kliker.info: Šta se dalje dešavalo na toj relaciji?

Pohara: Svi mi koji smo sami od sebe stekli neko ime i status vrlo brzo smo nestajali. Neki zato što su potrošeni do kraja, pa odbačeni ili likvidirani, a neki, kao ja, koji smo se sami izbacili iz tog mlina koji melje sve pred sobom. Način na koji je Alija vidio, ne samo Bosnu, nego samu državu, ma kakva ona bila, je u potpunoj suprotnosti sa svim mojim svjetonazorima. Kada je Bosna u pitanju, on ju je vidio na vrlo sličan način kako je Milošević vidio Jugoslaviju. Ja nisam bio nimalo raspoložen da živim u Slobinoj Jugoslaviji, a nije me previše veselilo ni to da živim u Alijinoj Bosni.

Od samog početka njegovi najbliži saradnici izražavali su otvoreno nepovjerenje prema meni. Bio sam sumnjiv što sam oženjen Hrvaticom, što u društvu imam Srba, što nisam vjernik, što pijem i što nisam spreman da se svega toga odreknem. Jednom prilikom isprovociran svim ovim ogovaranjima upitao sam Aliju šta to znači, a on je onako ležerno odgovorio da ne obraćam previše pažnju na to.

Ja sam mu rekao: ‘Predsjedniče, ja bih volio da znam kakvu mi to državu pravimo i kakva bi to bila razlika da sam ja zapravo Srbin ili Hrvat?’. On me pogledao i upitao je li istina da pijem alkohol? Rekao sam mu da ponekad popijem i zapjevam svoju omiljenu: ‘Vino piju nano age Sarajlije!’. Pokušao sam da se našalim, ali se niko nije nasmijao. Bilo je to vrlo čudno. Cijelo vrijeme sam se osjećao kao da pripadam nekom tajnom klubu, a ne državnom vrhu.

Najgora je situacija bila sa finansijama i vojskom. Za samo nekoliko mjeseci shvatio sam da ne postoji, zapravo, vlada i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, već da je cijela moć skoncentrisana u rukama nekoliko najbližih Alijinih saradnika. Državne institucije bile su paravan za javnost i međunarodnu zajednicu. Članovi Predsjedništva, predsjednik vlade i svi njegovi ministri, cijeli vojni vrh, nisu imali zajedno moći kao neke hadžije i njihova rodbina. Znam, mnogi će reći da se moralo tako jer je bio rat. Moj odgovor takvim je da nije moralo biti tako. Po meni, rat i jeste mjesto gdje se mora insistirati na istini i čistim računima. Pa, partizani su strijeljali za ukradene šljive! Kako je moguće da istovremeno dok narod stradava pojedinci postaju toliko bogati, a da se niko iz vrhova države ne zapita kako je to moguće.

Ako pogledate pažljivije princip vladanja kod sve tri glavna aktera u našoj priči je vrlo sličan, kao da su svi obučavani na istom mjestu. Paralelne vlasti i enormna bogaćenja pojedinaca, dok narodi stradavaju u najgorim mukama. Sve se to desilo ne samo Hrvatima i Srbima već i Bošnjacima. Sve u svemu, Alija je imao kao čovjek tu neku toplu jednostavnost, ali je kao političar i ideolog bio čisti izdanak one stare balkanske priče o svilenom gajtanu. Za mnoge Bošnjake on će biti nešto što je Tuđman bio Hrvatima, dakle ‘otac nacije’, samo što on još uvijek nema jasne granice svojim snovima. Može se reći da je on išao iz poraza u poraz do konačne pobjede. A ko voli i može neka uživa u toj pobjedi.

Rat je bio dobro izrežiran, vodili su ga ratni profiteri, a stradali su korišteni kao politički kapital (II)

Kliker.info: Da li su tačni navodi Muhameda Borogovca u knjizi “Rat u BiH 1992. – 1995.” da ste u svojstvu specijalnog izaslanika Alije Izetbegovića u maju 1992. godine boravili u Tuzli kako bi  stvorili uslove da ”crvena Tuzla” postane ”zelena”?

Pohara: Nisam pročitao cijelu knjigu, mada Muhameda izuzetno cijenim kao analitičara situacije u Bosni. Problem naših stručnjaka je što se uvijek pozivaju na neprovjerene ili površne izvore. Uvijek je dobro saslušati sve izvore kako bi se donijela što jasnija slika i došlo do objektivnih zaključaka. Što se tiče moga kratkog boravka u Tuzli, koju izrazito volim i cijenim kao grad, žao mi je da je dr. Borogovac stekao takvo mišljenje, ali i sam sam vjerovatno djelomično kriv za to. Morate znati da sam ja tada zastupao interese onoga što sam ja smatrao da jesu država i legalne vlasti.

Pitanje Tuzle stalno je postavljano kao najozbiljniji problem u funkcioniranju vlasti na nivou države kao i same Armije RBiH. Tuzla je u suštini imala autonomiju i prije Fikretove (Abdić, op. ur) autonomije. Suradnja sa Sarajevom je bila nikakva, a komunikacije sa tuzlanskim korpusom na vrlo klimavim nogama. Nepovjerenje, sumnjičenje i otvoreno sukobljavanje. Meni je ponuđeno da kao čovjek koji nikada nije bio komunista, a nisam ni klero-nacionalan, pokušam da uspostavim vezu. To je bio jedini stvarni cilj.

Dakle, nije bilo govora o tome da ”crvenu Tuzlu” ja ”pozelenim” već da ju ”pobosnim” i ”pošarenim”. No, kako se ispostavilo, ja nisam bio dovoljno dobar i vješt političar za ovu nemoguću misiju. Žao mi je ako je neko stekao takav utisak, ali u svijetu savršenih krajnosti nije nimalo lako balansirati u sredini. Mi i danas balansiramo između tih krajnosti kao da i nema ništa između njih.

Uostalom nakon mog drugog boravka u Tuzli, kada sam pod nikad razjašnjenim okolnostima uhapšen, a potom pod istim okolnostima i pušten, dovoljan je dokaz o kakvoj sumanutoj situaciji se čovjek može naći. Dan prije hapšenja pozvali su me iz 2. Korpusa i zamolili da odem u Vozuću, gdje se jedna jedinica potpuno zabarikadirala i okrenula oružje protiv Armije RBiH.

Zapovjednik te jedinice čiji je cilj bio probijanje koridora ka Žepi i Srebrenici nije htio da razgovara ni sa kim iz 2. Korpusa. Htio je da razgovara samo sa mnom. Otišao sam gore zbunjen neobičnom situacijom. Nisam znao šta me čeka. Imena neću spominjati, ali svi koji treba to znaju.

Pustili su me da uđem i našao sam se oči u oči sa izbezumljenim i očajnim čovjekom, zapovjednikom te jedinice. Pitao sam ga šta se događa, a on me je odveo u drugu sobu i pokazao razbacane motorole i drugu vojnu opremu: ‘Pogledajte, šalju nas u smrt kako bismo glumili da pokušavaju da pomognu Žepi i Srebrenici’. Pola motorola je potpuno neispravno, municija i oružje defektno. Kazao je: ‘Ja sam se dobrovoljno javio za ovu akciju, ali neću da nas tuzlanski udbaši koriste za svoje prljave igre’.

Šta reći, kome vjerovati? Rekao sam mu da ću o svemu obavijestiti predsjednika Aliju Izetbegovića, što sam i učinio. Iznio sam samo što sam vidio, bez da donosim konačne zaključke, ali je bilo više nego jasno da nešto duboko ne štima. To jutro sam uhapšen kao posljednji dripac. Kasno poslijepodne sam pušten, ali mi je naređeno da moram napustiti zonu 2. Korpusa, bez ikakvog objašnjenja. Šta to znači?

Kada sam napokon poslijepodne uspostavio kontakt sa predsjednikom Izetbegoviće po čijem nalogu sam bio u Tuzli i pitao ga ko je naredio moje hapšenje, on mi je odgovorio da ne zna i pozvao me je da dođem u Sarajevo. Oficir bezbjednosti koji me je ispratio prišao mi je da se pozdravi i rekao mi je kako mu je jako žao i kako ga je sramota zbog ovog što se događa. Ja sam ga pitao: ‘A šta se to događa!?”. On me je pogledao duboko u oči i rekao: ‘Gdje god da Vas zovu da se javite, Vi idite na suprotnu stranu’. Pratile su me njegove riječi i tu negdje između Tuzle i Zenice, u tišini bosanskih šuma, donio sam odluku da sve napustim.

Bilo bi strašno glupo i besmisleno izgubiti glavu u nekoj zasjedi, na nekoj nagaznoj mini. Znao sam da svoj izlazak moram učiniti i javnim i oštrim kako bi zaštitio i sebe i svoje. Bio sam svjestan da će se protiv mene pokrenuti strašna medijska kampanja, ali nisam više mogao učestvovati u nečemu što više niti sam znam šta je i čemu služi.

Kliker.info:  I jedan od komandanata Četvrtog korpusa Armije RBiH, general Mustafa Polutak Vas pominje u svojoj knjizi i optužuje da ste svojim propagandnim radom i blaćenjem armijskih čelnih ljudi pomagali uspostavu tzv. ”Herceg –Bosne”. To ste, prema njegovim riječima, radili direktno po nalogu Franje Tuđmana.

Pohara: Ako dotični gospodin ima bilo kakve dokaze o tome, neka ih iznese. Ja nikada nisam radio ni za koga, a pogotovo ne za Tuđmana. Postavlja se pitanje zašto se ljudi moraju braniti od nečega što zapravo oni rade. Ja sve što sam radio, radio sam javno. Ako je moje mišljenje moja krivica, neka im bude. Ja mirno spavam. Ja sam Vam već odgovorio na to pitanje kada smo pričali o mome gradu. Inače, ”Herceg-Bosna” je formirana puno prije mog dolaska u Mostar i sve je to samo smišljeni dio orkestrirane propagande gdje sam ja bio očigledna meta. Pa Sarajevo je priznalo i ”Herceg-Bosnu” i HVO!

Upravo sam neki dan pročitao izjavu lidera SDA Sulejmana Tihića kako Bosni treba jak i stabilan HDZ! Oni stalno igraju svoje igre, zavađaju narode, odvode u ratove. Mostar je danas podijeljen kao i prije, a to je i bio cilj predstave. Ko ga sada izdaje?!

Ja nisam htio da za njih glumim ulogu žrtve dok oni ostvaruju zajedničke ciljeve i interese. Zločin koji se desio na prostorima Hercegovine lako je bilo identificirati, kao i njegove počinitelje. Ono što je malo teže jeste uprijeti prstom u one među nama koji su i sami provocirali ovaj sukob i na njemu dobro profitirali. A takve sam gledao u oči! Kod nas postoji nepodnošljiva lakoća laganja i izvrtanja istine. Ja jesam odbio da idem u rat, ja jesam optuživao i pojedince iz bh. vlasti da su olako prepustili svoj narod još jednom sukobu, ali sam isto tako oštro osuđivao sve što se događalo sa druge strane!

Pismo Armina Pohare Franji Tuđmanu

Kliker.info: Ipak, do dana današnjeg nije Vam oproštena ni posjeta koncentracionom logoru ”Heliodrom” tokom koje ste, kako vam kritičari predbacuju, u društvu ratnog zločinca Mladena Naletilića Tute, promovirali ciljeve i vrijednosti Vaše Muslimanske demokratske stranke (MDS) koju ste u međuvremenu formirali. Šta ste željeli postići osnivanjem pomenute stranke i navedenim logorima u kojima je i Vaš sagovornik proveo skoro pa godinu dana?

Pohara: Kada se tako postavi pitanje, ispada kao da smo ja i Tuta neki jarani. Sa dotičnim gospodinom ja nisam došao u društvu, već u pratnji. Nije vršena nikakva promocija već smo na naš način činili sve da pokušamo pomoći ljudima koji su ostali prepušteni na milost i nemilost. Mi smo danima vodili prepisku da nam se omogući ulazak u logore i da pokušamo na neki način snimiti situaciju i pronaći način kako pomoći ljudima. Mate Boban je bio žestoko protiv našeg ulaska na Heliodrom, ali smo preko veze u Zagrebu uspjeli isposlovati dozvolu direktno s vrha.

Uostalom ja sam jedan od prvih ljudi koji je ušao u logore i o tome obavijestio svjetsku javnost. Meni ljudi ne moraju i ne trebaju vjerovati, ali mogu pogledati moju izjavu datu za BBC kada su snimali dokumentarac ”Smrt Jugoslavije”. Ja sam jedan od onih koji je svijetu skrenuo pažnju na logore u Hercegovini i nepodnošljive uvjete u njima, dok su neki veliki dušebriznici žrtvu vlastitog naroda pretvarali u profit. Postoje i danas pisma koja smo slali hrvatskom državnom vrhu. A ja Vam mogu i dati neko od njih pa ako hoćete da ih objavite.

Kada su pojedinci iz HDZ-a shvatili šta mi zapravo radimo, počeli su otvoreno da nam prijete i vrlo brzo stavili su mi doznanja da više nisam dobro došao u Mostar. Zabranili su nam ulazak u prostorije i istjerali sve napolje. MDS nikada nije stvarno registrirana u Bosni i služio je samo kao nekakav politički paravan da pruži pomoć i omogući rad i djelovanje male grupe ljudi u potpuno nemogućim uvjetima. Sa ponosom mogu reći da je upravo zahvaljujući nama iz logara pušteno na stotine zatvorenika.

To što sam ja otvoreno govorio da su ljudi svjesno ostavljeni na milost i nemilost od strane vlastitih vođa, Vi možete zvati kako hoćete, ali to je u mojom očima neporeciva istina. Ja znam da to ljudi ne žele i neće da vjeruju, ali šta se tu može. Niko od vas novinara iz Bosne ne spominje moje dobre odnose sa pokojnim Blažom Kraljevićem jer se to ne uklapa u ram za sliku o meni.

Mi smo formirali zajednički centar za obuku u Stocu na koji su poslije postrojbe HVO-a izvršile napad. Ja igrom slučaja nisam bio tu, a moj stariji brat je jedva živu glavu spasio bježeći pješke preko hercegovačkog krša za Hrvatsku gdje mu je bila obitelj. Stvarana je slika kao da smo mi neki jarani sa dotičnim osobama o kojima je i međunarodni sud (ICTY) rekao svoje, a istina je da je i naša glava bila stalno u torbi. Svaka strana se žestoko i surovo obračunavala sa svojim neistomišljenicima.

Ko je na vlast doveo Izetbegovića, Miloševića i Tuđmana?

Kliker.info: Na šta konkretno mislite?

Pohara: Kod nas je svako nekome izdajnik. Pogledajte šta se desilo Seferu Haliloviću i njegovoj obitelji. Kakva tragedija i zločin. A takvih slučajeva ima i i na srpskoj strani. Matrica je potpuno ista. Donekle mi je jasno zašto sam ja bio na ”crnim listama”, ali mi je i danas nejasno zašto im je smetao Sefer! Ja sam vrlo brzo shvatio da je cijeli rat ništa drugo do dobro izrežirana predstava. Naravno da tada nisam imao sve ove količine informacija koje imam danas i koje u potpunosti potvrđuju moja vjerovanja. Nije bilo lako prihvatiti užasnu istinu da se stradanje vlastitih naroda koristi kao politički kapital na svim stranama. Što veća stradanja, to veći kapital.

Meni je iz moga ugla danas gotovo nevjerovatno shvatiti da većina ljudi i danas odbija vidjeti ove tako očigledne istine. Ljudi imaju pravo vjerovati da su današnji HDZ, SDA, SDS ili ova Dodikova stranka (SNSD) neke nove stranke, ali za mene su one još uvijek potpuno iste klero-nacionalističke organizacije kao i početkom ‘90-tih.

To su isti oni koji su nas prvo podijelili, pa stvorili koaliciju, pa izazvali rat, pa sklopili nekakav mir. Akteri su se promijenili, ali je ideologija potpuno ista. Oni su sjedili onda, dijelili Bosnu, crtali karte, trgovali, pljačkali i učili svoja stada da je prava sloboda moguća samo unutar vlastite vjere i nacije. Istovremeno, sjedili su zajedno i onda, a sjede i sada.

Oni su mene optuživali za nešto što su oni radili i rade već dvadeset i više godina. Mostar je svakako najtragičnija stepenica ratnog ludila. Jedan od najljepših gradova ovoga dijela Evrope nije zaslužio stradanja i patnje kroz koje je prošao, ali, eto, i danas, nažalost, prolazi. Sigurno bi da bi normalizacija života u njemu bila neusporedivo lakša da su se uspjeli izbjeći sukobi i trebalo je učiniti sve da do njih ne dođe.

No, u to vrijeme oni koji su planirali rat dobrano su se pregrupirali i postavili sve svoje ljude na sva najvažnija mjesta i na svim zaraćenim stranama u državi. Rat koji se vodio na području bivše Jugoslavije, a pogotovo Bosne, bio je teledirigovan sa jednog mjesta, a svi glavni akteri su bili dobro probrani da zadovolje sve aspekte režije. Izanalizirajte kako se vlasti dočepao Milošević, kako su se na sceni pojavili Tuđman i  Alija Izetbegović. Iz anonimnosti zatvora direkt pred kamere državnih televizija! Financijska sloboda, pasoši… I sve to usred takozvanog socijalizma. Jedini problem su bili narodi koji o tome nisu smjeli znati ništa.

Svi mi koji smo se neplanski pojavljivali morali smo biti uklonjeni ako nismo bili spremni za veliku glumu i totalnu korupciju. Još jednom, pratite novac, kao u svakom holivudskom filmu. Nikada u historiji ratovanja se nisu pojedinci toliko obogatili i prigrabili toliku moć kao što se to desilo kod nas. U suštini rat, su vodili ratni profiteri. A ratni profiter je svaki pojedinac koji je iz rata izašao bogatiji nego što je u njega ušao. Priče o domoljublju, naciji, vjeri, pravdi i nepravdi bile su priče za “malu djecu”.

Gospodo, ovo je rat!

Kliker.info: U vrijeme formiranja Muslimanske demokratske stranke postajete savjetnik predsjednika tzv. autonomne pokrajine Zapadna Bosna, osuđenog ratnog zločinca Fikreta  Abdića. Za one koji ne znaju Vašu životnu priču, ovo sada vjerovatno zvuči i izgleda kao naučna fantastika.

Pohara: Fikret Abdić ostaje za mene najveći misterij. Po meni, on je neupitan i očigledan pobjednik prvih, volio bih da mogu reći, demokratskih izbora u Bosni. No, mi ni dan danas nismo ni ‘D’ od demokracije okusili. Bio sam duboko razočaran kada je prišao SDA i odbio da se priključi Reformistima. Prvi put sam ga upoznao u martu 1992. godine kada je sa još dva člana Predsjedništva RBiH posjetio ratom zahvaćeni Brod.

Tada sam javno pozvao da odmah zaustave rat i rekao sam im svima u lice da ne znaju koje su konje uzjahali! Rekao sam im: ‘Gospodo, ovo je rat i ljudi ginu’! Imali smo kraći razgovor poslije i stekao sam utisak da je on zapravo jedini član Predsjedništva koji je došao sa stvarnim ciljem da nešto učini, dok su ostala dva člana samo cijukali sa svojima. To su bili Biljana Plavšić i Franjo Boras.

Nisam pratio unutrašnja događanja unutar SDA i jako sam malo znao o dubokom sukobu Alije i Fikreta, a gotovo ništa i pozadini toga sukoba. Rat je bio dovoljno dobar razlog za moju slabu obaviještenost. Ja nisam pripadao niti jednoj stranci tako da nisam učestvovao u njihovim sapunicama. Nakon moga razlaza sa Alijom, pozvao me je Fikret na razgovor u Rijeku. On je tada još uvijek bio zvanični član Predsjedništva.

Rekao mi je o svojim namjerama da proglasi Autonomiju Zapadne Bosne jer se boji da će Alija i njegovi trgovati tim prostorima. Ja sam mu rekao da me takvo nešto ne zanima i da sam ja za cjelovitu Bosnu. On je rekao da to i jeste u interesu očuvanja Bosne. Nazvao me je naivnim i rekao: ‘Ne dijelim ja Bosnu, već Alija, a ja svoje Krajine ne dam’.

Pričao je dugo o svojim planovima, a najviše o ‘Agrokomercu’ i pokretanju proizvodnje. Na kraju ja sam mu rekao da ću učestvovati samo u nečemu što je potpuno legalno i nije okrenuto protiv Bosne. Nekoliko dana poslije rekao mi je kako su u Bihaću svi relevantni politički lideri prihvatili njegovu inicijativu, uključujići i Ramiza Drekovića, komandanta Petog korpusa. Ja sam još uvijek bio neodlučan, ali me je radovala ideja da se zaustavi rat na tim područjima i započne normalizacija života. Pogotovo što je Bihać u tom trenutku bio u potpuno nemogućoj vojnoj situaciji.

Prihvatio sam da mu pomognem u organiziranju medijske kampanje. Pozvan sam da učestvujem u Izbornoj skupštini, ali sam rekao da ja nisam Krajišnik i da me nikakvo učešće u vlasti ne zanima. Mislim da me je on upravo zbog toga i htio uz sebe, jer sam ja simbolizirao nekoga ko je srcem i dušom za Bosnu, ali koji se, isto kao i on suprotstavio, pojedincima koji su u Sarajevu potpuno uzurpirali legalne vlasti i anarhiju doveli do savršenstva.

Zašto su Srbi oslobodili Aliju

Kliker.info: Ali, to o čemu govorite bio je uvod u međumuslimanski sukob u kojem je stradalo više ljudi nego u cjelokupnom ratu između Armije RBiH i srpskih snaga…

Pohara: No, neposredno nakon proglašenja autonomije neko je naredio da se vojska umiješa u ovaj politički čin. I dan danas smatram da je za tragični i  sumanuti međumuslimanski sukob kriv onaj koji je naredio vojnu intervenciju na vlastiti narod. Pa, nije oružje jedini odgovor na sve naše probleme i suprotnosti. Oružje bi uvijek trebalo govoriti zadnje kad su sve druge opcije potrošene.

U ovom slučaju neko kao da je jedva dočekao da se ovako nešto desi kako bi se riješili neki odavno neriješeni odnosi. Pogotovo jer je u proglasu o autonomiji izričito rečeno kako je to privremeno rješenje koje ničim ne negira suverenitet i integritet BiH. Zbog toga otvoreno sumnjam da je sve ovo Fikretu namješteno kako bi ga se jednom zauvijek riješilo kao bilo kakav faktor koji simbolizira nekakvu drugačiju opciju unutar tada muslimanskog naroda.

Njega su u Sarajevu optuživali da je bio umješan u navodni državni udar kada je ušao u TV studio zajedno sa Ejupom Ganićem za vrijeme hapšenja Alije Izetbegovića. Teza je da je on znao da će Alija biti uhapšen te da je on trebao da preuzme vlast, što opet dovodi do logičnog zaključka kako je on surađivao sa Srbima u svemu ovome. No, kako su vojne vođe Srba pustili vrhovnog vođu njima neprijateljske države i vojske Aliju Izetbegovića? Postavlja se pitanje za koga je ova klopka zapravo bila postavljena. Jedini gubitnik u svemu ovome je bio Fikret. Postavlja se tu milion pitanja, a ne samo jedno kako je bosanskoj javnosti plasirano.

On je očigledno bio vrhunski biznismen, ali je za politiku, pogotovo ovu našu, ispao neću reći naivan, ali može se reći neupotrebljiv. Vrlo je zanimljiva i činjenica da su se upravo Srbi borili protiv toga da on bude predsjednik Predsjedništva i insistirali da to bude Alija. Ali ja sam zadnji koji bi o naivnosti trebao govoriti. U svakom slučaju, dobro bi bilo da se formira nekakva nezavisna komisija ili angažiraju vrhunski profesionalci koji bi do kraja istražili šta se i kako desilo.

Ovako sve će ostati samo na nivou jeftine propagande. Činjenicu da Den Hag kao međunarodni sud nije bio zainteresiran za Fikreta, jer nisu imali nikakve dokaze za podizanje optužnice protiv njega, dovoljan je signal slobodnomislećim ljudima da spekulišu i sumnjaju u zvanične verzije.

Ako bi se ljudi riješili svojih navijačkih emocija, shvatili bi da je vrlo čudno i bljutavo da je upravo Fikret dobio najveću zatvorsku kaznu u Hrvatskoj. Nakon svih neporecivih zločina koji su se u toj državi desili. Ja sam se sa Fikretom odavno razišao na svakom nivou, ali neću da se pridružujem pljuvačkom horu u državama gdje je pljuvanje nešto kao sportska disciplina.

 Nažalost, svi smo mi poraženi.

Kliker.info: Izvinite, ali se stiče utisak da ste u ratnim godinama mijenjali strane, uloge i uniforme poput čarapa?

Pohara: Što se opaske da sam mijenjao strane tiče, Vi imate pravo da tako vidite stvari i vjerovatno je to tako mnogima izgledalo, ali ja sam, zapravo, cijelo vrijeme samo tražio stranu. Da bi čovjek mijenjao stranu prvo je mora imati! Tražio sam panično i ponekad lošu stranu kojoj bi u svom tom ludilu mogao pripadati. Pokušavao sam panično da shvatim šta se to događa.

Problem je i to što kad si bliže svjetlu manje i vidiš. Slično kao kibiceri u šahu koji lako otkrivaju pogrešne poteze nego li oni koji ga igraju. Meni je u to vrijeme najteže bilo prihvatiti tezu da su skoro sve vođe služe stradanjima vlastitih naroda kako bi ostvarili neke svoje tajne političke ciljeve.

Kako pri zdravoj pameti povjerovati da su takve monstruozne spletke uopće moguće. A, eto, istina je…Činjenica je da sam olako vjerovao mnogima, ali ako uzmemo u obzir da sam u sve ovo ušao potpuno slučajno, nošen stihijom ratnih nesreća, bez da sam ikoga od ovih likova znao prije ili pripadao nekoj stranci, grupi, klanu, vjerskoj zajednici bilo čemu što nam je svima već dugo kreiralo sudbine, dakle potpuno kao “slučajni turista”, ta naivnost mi je možda i spasila glavu.

U glavama tih igrača ja sam vjerovatno morao biti nečiji igrač čim sam tako visoko doletio. U to vrijeme svi oko mene su bili ”nečiji igrači”, koristio se taj bezazleni sportski termin, a ja sam se našao u žarištu te krvave utakmice, potpuno sam i bez ikakve pripreme. Svi oni koje sam sretao već su se odavno poznavali, pripadali nekim ideologijama, svjetonazorima, strankama. Oni su tačno znali svoju stranu. Ja nisam. Nisam bio ničiji, jer da jesam, vjerovatno bi se kao i svi dobro udomio pod nekim od svih tih krila.

Nije bilo lako. Za samo godinu dana tri zaraćene strane su me stavile na svoje ”crne liste”. Danas tu činjenicu nosim kao odlikovanje. Paradoks je da su me, na kraju, ipak, privodili i hapsili samo “takozvani moji”. No veliki Duško Trifunović je u svojoj pjesmi Tempo Secondo napisao divan stih: “…A moja duša jasno poima da je najteže među svojima!” Nije mi bilo lako, ali sramota je se nama živima žaliti  i kukati. Poneseš svoje breme sa sobom i ideš dalje.

Ostaje tuga i bol, duboka neopisiva bol za svima onima kojih više nema, a pogotovo kada vidimo šta smo dobili nakon svog tog stradanja.

Nakon svih tih stradanja bolji život bi trebao biti spomenik svima onima kojih više nema. Nažalost, svi smo mi poraženi. Mi smo slomljeni i samo u mržnji tražimo odgovore, a tamo odgovora nema. Kako opravdati sav taj čemer, a suočiti se sa istinom, a istina je bolna. Zašto svih tih ljudi više nema? Zašto mnogi moji drugari nisu dočekali da vide svoju djecu kako su postali ljudi? Ja sam nekim čudom našao snage da se suočim sa istinom. Moja minuta ćutanja je, evo, trajala 18 godina!

 Sve tri strane žele da podjele Bosnu, ali ne mogu, korijeni Bosne su jaki (III)

Kliker.info: Gdje ste dočekali kraj rata i jeste li ikada statusno regulisali svoje učešće u odbrani BiH? Drugim riječima kakav čin imate  i kakvu  penziju primate?

Pohara: Kraj oružanih sukoba, ali ne i rata, dočekao sam u Zagrebu. Zagreb i Zagrepčani su me uglavnom izvanredno primili i ostat ću im vječno zahvalan. Divan grad koji zaslužuje puno bolje i više nego što mu je ponuđeno i što mu se nudi. Ja sam rođen u Slavonskom Brodu jer u Bosanskom nije bilo porodilišta. Bosanski i Slavonski Brod ja doživljavam kao svoj rodni grad, tako da je moj istinski identitet mnogo složeniji, šareniji i ja se nadam bolji i ljepši, mada sam raspadom Jugoslavije imao puno štete, ali i neke neželjene koristi od tog, za neke, konfuznog identiteta.

Hrvatsku sam oduvijek doživljavao  svojom mada sam Bosanac od glave do pete. Ovo pominjem zato što je to istina kojom se ja ponosim i koje se nisam odricao ni onda kada su me mnogi zbog toga gledali poprijeko. Moj status sa Bosnom je čist kao suza i počiva na čistoj ljubavi. Neki mi kažuda je to neuzvraćena ljubav. Kao da sve ljubavi moraju biti uzvraćene. Ja znam da mene ona prava, zaboravljena Bosna, razumije i voli, a ova službena politička Bosna meni više puno i ne znači.

Ne primam nikakva primanja, nemam nikakvih potraživanja, a ni titula. Niti ih tražim, niti ih hoću. Ja sam Bosni dao sve što sam imao i znao, a odnosi sa njenim državnim aparatom, administracijom su izvan mojih interesnih zona i potreba. Bosni treba što više davati, a što manje uzimati i tražiti od nje. Isto tako ponosan sam što imam brojne drugare iz Srbije, ali i svih ostalih prostora nesretne i nestale Jugoslavije.

Kliker.info: Pretpostavljam da pratite aktuelna zbivanja u i oko Bosne i Hercegovine. Recite mi da li naša matična domovina ima realne šanse da u bliskoj budućnosti postane normalna država?

Pohara: Bosna je najljepša zemlja u Evropi, ali i najmističnija. Neki dan napisah kako mnogi za Bosnu kažu da je Jugoslavija u malom, što je velika greška. Jugoslavija je nespretno pokušala da bude Bosna u velikom, ali nije uspjela. Da je izdržala još 800 godina možda bi u uspjela. Ona je trebala biti model i uzor Jugoslaviji a ne obrnuto.

Kad kažem mistična, mislim prije svega na njene stvarne krojene. Ja sam duboko uvjeren da svi njeni ljudi koji se danas dijele na različite narode i religije, negdje u dubokoj podsvijesti znaju da su braća. Da su svi nekada bili jedno. To su ti korijeni koji i danas drže Bosnu.

Oni su toliko duboki da se ne smiju čupati. Ja sva tri naroda u Bosni smatram svojom braćom i osjećam ih kao svojim. Taj osjećaj dolazi iz vrlo jednostavnog razumijevanja svega što nam se kroz historiju desilo, ali i vrlo osobnog unutrašnjeg glasa koji nikada nije uveličavao razlike, već isključivo i samo sličnosti.

Meni je sve to normalno i jasno kao dan. Mada razumijem ljude koji stvari doživljavaju dijametralno suprotno. Vidite da sve tri strane žele da je na određen način podjele, ali ne mogu. Nesretna Jugoslavija se raspala “preko noći”, a Bosna se, evo, drži i prkosi već treću deceniju, što u čisto vojno-političkom kontekstu i nema previše smisla.

Što se političkih procesa tiče, nažalost, nema nikakvih kvalitetnih pomaka. Neki oblik fašizma je prisutan na svim nivoima i on se stalno kroz politiku i medije prezentira ljudima kao okvir za svijest. Mislim da je među običnim ljudima mnogo više potrebe za normalnim životom i da bi u suštini taj proces, nazovimo to procesom pomirenja, išao mnogo brže da nema politike, da se vjerske institucije ne miješaju u nju i medija. Zablude o nacionalnim rješenjima treba zauvijek sahraniti na smetlištima historije.

Ljudi su uvučeni u matricu kako postoje nekakvi nacionalni problemi koji se moraju riješiti prije nego što se riješe svi ostali problemi. To je najveća zabluda od svih. Kada se riješi problem čovjeka i građanina. svi nacionalni problemi se mogu riješiti za pet minuta. I sama priča o nacionalnim problemima u Bosni I Hercegovini je lažna i nametnuta. Bosna ima samo jednu naciju – bosansku. Unutar te nacije žive Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Bosanci i druge nacionalne manjine, a najveći dio njih su u suštini uvijek bili jedan narod. Pa nema Bosna i Hercegovina tronacionalnu nogometnu reprezentaciju, nego jednu nacionalnu. Pojmovi nacije i naroda su potpuno različiti.

Mislim da je to važan korak u educiranju ljudi. Divno je vidjeti da postoje ljudi na svim stranama koji sada otvoreno, jasno i glasno, razotkrivaju ovu tragičnu zabludu i glupost, koji nije samo problem Bosne i Hercegovine. Iste ove zablude imaju i Srbija i Hrvatska. Nacija je ono što nas sve ujedinjuje i svima nam daje ista prava i smišljena je kako bi zaustavila stalne etničke sukobe i netrpeljivosti.

Nije to ništa mudro, samo što su nas od davnina zbog nečijih tuđih interesa učili drugačije. Zar je, zaista, tako teško ljudima u Bosni i Hercegovini reći da se nacionalno osjećaju Bosancima. Pa, to ni na koji način ne negira Bošnjaka, Srbina ili Hrvata u njima. Tu, zapravo, leži odgovor na mnoga pitanja i od njega će u mnogome ovisiti sudbina Bosne i svih njenih građana.

Nacionalne ideologije započinju i završavaju na ideji okupljanja naroda oko vjere. Njima države u suštini i nisu važne. Oni teže okupljanju svoga naroda u što cjelovitiju masu. Posljedice te politike dobro vidimo. Granice država, bivših republika i nisu važne, njima su one prepreka na putu do ostvarenja nekakvih etničkih čistih teritorija koje oni vidi kao jedino rješenje.

U suštini to je jedna opaka bolest koja egzistira izvan granica uma, Boga, vremena i ona se i danas osjeća vrlo komotnom na našim prostorima. I dok svijet pravi veliki iskorak ka univerzalnim ljudskim slobodama, mi poput slijepaca jurišamo u neprovjerenu i krvavu prošlost. Problem Bosne se, nažalost, desio uporedo sa još jednom starom europskom neodlučnošću i nesposobnošću. Krležina kurva Europa ostavila je Bosnu na cjedilu.

Umjesto da jasno i glasno u Bosni podržava one vrijednosti na koje se i sama poziva, ona neprestano koketira i  pregovara sa fašistima u etno-frakovima, kako to elokventno primijeti i Esad Bajtal! Sam Dayton je nešto poput Frankenštajna, koji je zaustavio rat, ali sve njegove uzroke, svijest i stranke koje su ga izazvale ostavio na vlasti.

No, mora se biti optimista. Vrlo je važno da svako čisti u svom dvorištu, jer ništa lakše je do pljuvati po Dodiku i Čovicu u Zenici, ili po Bakiru u Grudama i Banja Luci. Isto tako ljudi se moraju što više okretati sebi i svojim sposobnostima kako bi riješili vlastite probleme, a što manje očekivati da nekakva država nešto učini za njih. Trebaju nove ideje, nove inicijative… Mora se raditi, pa bilo šta…Vlasti su stvorile armiju ljudi koji žive od sadake. To su njihovi glasači, ali to je i smrtonosni zagrljaj koji vodi u ništavilo. Upravo sam odgledao nekoliko epizoda Milićevog serijala o Bosni, (kakav majstor) ”'Alkemija Balkana”.  Tu se jasno kao na dlanu vide veliki potencijali jedne male države kojoj samo treba dobra, jeftina i efikasna uprava.

Suština opstanka Bosne leži u njenom oslobađanju od kleronacionalizma na svim stranama. To je ujedno prvi korak ili prva stepenica oko koje bi se svi dobronamjerni i nekontaminirani ljudi na svim stranama lako mogli složiti. Nitko u ovoj priči nije potpuno nevin, jer su sve tri strane previše lako prihvatile nacionalnu žvaku koja nas je dovela pred ponore pakla.

Nacionalizam nema svoje nacionalne granice. Bošnjaci imaju status žrtve, ali nikada ne smiju zaboraviti da su još prije rata nosali turske zastave i započeli svoju radikalizaciju. Tražiti za to opravdanje u srpskom ili hrvatskom koketiranju sa četništvom i ustaštvom je slabašna ubleha. Najbolji odgovor na svako zlo nije da postaneš isti i čini iste gluposti, odgovor je u potpunoj suprotnosti svemu tome. Nacionalisti trebaju jedni druge jer se u principu napijaju sa istog izvora. Strah od građanske demokracije dostigao je nivoe apsurda i farse.

Zamislite situaciju da danas jedan Bogić Bogićević, koji je vjerovatno jedan od najzaslužnijih ljudi za opstanak Bosne, danas u Federaciji nema elementarna ljudska prava samo zato što kao Srbin iz Sarajeva i ne može biti biran u Predsjedništvo Bosne. Isto tako nesrbi u Republici Srpskoj nemaju elementarna ljudska i politička prava. Daytonski sporazum je zaustavio ratne sukobe, ali nije zaustavio ono što je do njih dovelo.

Kliker.info:  Nedavno je sarajevski ured Ujedinjenih naroda (UN) obavio opsežno istraživanje u cijeloj BiH i na osnovu toga zaključio da je ”budućnost nepredvidiva”. No, ipak, predviđaju određene sukobe koji, kako kažu, ipak neće biti u formi pravog rata. Šta na takva predviđanja kaže Armin Pohara?

Pohara: Što se tih predviđanja tiče, volio bih da se ne ostvare, pogotovo ne u ovom ozračju i odnosu snaga. Drugi svjetski rat je nanio težak udarac odnosima u Bosni. Po mnogo čemu taj udarac je bolniji i od otomanske i austrougarske okupacije. Nezavisna država Hrvatska (NDH) bila je relativno lako prihvaćena od značajnog broja Hrvata i Muslimana, dok su Srbi bili masovno ubijani, proganjani i pokrštavani. Isto tako, i četnici su počinili brojne zločine i pokolje. No, u Drugom svjetskom ratu su postojali partizani koji su, ipak, sačuvali nekakav balans i nadu u zajednički život i povjerenje. Nisu svi partizani bili komunisti, ali najveći broj ustaša i četnika jeste bio na strani fašizma.

Ovo je vrlo važno iz današnje perspektive kada je gotovo sigurno da bi u Bosni, u slučaju novih sukoba, to bio sukob između fašista. Armija BiH nažalost nije garant one formule koji su sa sobom nosili partizani. Ona je, ipak, u principu uglavnom bila armija bošnjačkog naroda i danas u tome malo ko vidi išta loše.

Problem je da sve ono što nacionalne politike smatraju dobrim za svoje narode, je u suštini pogubno za samu Bosnu. I tu se vraćamo na pitanje pogrešnog tumačenja nacije i naroda i kako je teško zamisliti jednu državu sa tri nacije. Drago mi je da se o ovome sve više priča i da sve veći broj ljudi razumije ovu u suštini tako jednostavnu istinu.

Podjela Bosne bila bi pogubna za sve, a najviše za Srbe, jer teško da bi mogli zadržati sve teritorije koje sada imaju, a i pitanje Sandžaka bi vrlo brzo došlo na dnevni red. Naravno da bi i Bošnjaci i Hrvati platili visoku cijenu ove civilizacijske sramote. Ja sve ovo vidim iz potpuno drugog ugla i, zapravo, vidim da je očuvanje cjelovite Bosne zapravo u većem interesu i za Srbiju i Hrvatsku nego li za Bošnjake koji bi konačno dobili neku svoju samostalnu državicu i koja bi stalno bila izvor nestabilnosti na ovim prostorima.

Srbija i Hrvatska, ako, zaista, misle da su bosanski Hrvati i Srbi njihova braća trebali bi ih učiti kako je Bosna i Hercegovina i njihova domovina i to cjelovita, a ne ih stalno huškati da se bore za nekakve žalosne etnički čiste teritorije kao da nas ima kao Kineza i kao da smo veći od Kanade.

Bosna može i mora počivati na tekovinama antifašizma, ali bez pretjeranog i nepotrebnog koketiranja sa komunizmom. Sramotno je da danas po Bosni brojne ulice i javne ustanove nose nazive najgorih među najgorima. Koji su to roditelji i očevi koji svojoj djeci u Bosni nude ovu užasavajuću ideologiju.

Oni vlastitu djecu spremaju za buduće strahote jer ko pri normalnoj svijesti može veličati i braniti ono što su ustaše i četnici radili ili romanizirati Otomansko carstvo. Takvim ljudima bi se u civilizovanim državama oduzimalo pravo da odgajaju vlastitu djecu jer su opasni po njihovo sretno odrastanje u normalnim društvima.

Ove godine je obilježavanje stogodišnjice od izbijanja Prvog svjetskog rata i dana kada je Gavrilo Princip ubio prestolonasljednika Ferdinanda. Čujem da se predlaže podizanje spomenika dotičnom. Dizati spomenik okupatorima BiH postalo je neka vrsta pomodarstva. Nakon što su neke ustanove dobile ime po prvom okupatoru Bosne Sultanu Mehmedu El Fatihu, koji je u krvi ugušio njenu državnost, sada se, evo, planiraju spomenici austrogurskim okupatorima. Kako se neko može pozivati na vlastitu tradiciju i državotvornost, a istovremeno slaviti svoje okupatore i krvnike, nikako mi nije jasno.

Nije moje da branim golobradog Gavrila, ali ako bi iko trebao biti bijesan na njega i Mladu Bosnu to je Srbija protiv čije se kraljevske obitelji i politike isti borio. Po toj logici i Husen-kapetan Gradaščevic bi trebao biti proglašen teroristom jer se zajedno sa svojom kršćanskom braćom borio za slobodu Bosne i protiv Otomanske okupacije. Ako već hoće da podižu spomenik onda, treba podići nešto što simbolizira ili replicira događaj bez ikakvih pretjeranih ideološko političkih doskočica koje su samo u službi daljnjih podjela i rastakanje Bosne.

Pa, neka generacije koje dolaze hladne glave same prosuđuju o tom događaju koji je obilježio tok historije cijelog svijeta. Od toga ne treba praviti opasnu ideološku i antibosansku kampanju već veliku turističku atrakciju na kojoj bi se moglo zaraditi dosta love. Pa, gdje to u svijetu još postoji neko mjesto gdje se može sa nepogrešivošću reći: ‘Evo ovdje je počeo prvi svjetski rat. Kako bi to rekao Damir Niksić: ‘To nema niđe u svijetu!’.

Kliker.info:  Prema slobodnoj procjeni, na području Sjeverne Amerike živi i radi blizu 300.000 Bosanaca i Hercegovaca koji se integrišu u američko društvo, ali i uspostavljaju svoje autohtone institucije i organizacije. Pratite li taj proces i vidite li koristi u svemu tome?

Pohara: Bio bih presretan da se na području Amerike nalazi tako veliki broj Bosanaca i Hercegovaca u nacionalnom smislu. Nisam u ništa uključen, jer su mnoge te institucije uglavnom produžene ruke nečega sa čim se ja u suštini ne slažem. Sa druge strane potpuno mi je jasna njihova želja i potreba da se na ovaj način okupljaju. To rade i svi drugi narodi pa zašto ne bi i naši. Mene u suštini zanimaju samo oni projekti koji sjedinjuju ljude, ruše zidove i predrasude.

Kao što rekoh, u mojoj najužoj obitelji žive svi takozvani konstitutivni narodi i ostali, pa je se dosta teško odlučiti za bilo što što bi na bilo koji način narušavalo naš balans. Ono što je meni posebno zapelo za oko je lakoća sa kojom naša djeca postaju dio ovoga novog društva i prihvataju njegove vrijednosti. Kao čovjeka iz miješanog braka posebno me iznenadilo i to da se ta djeca vrlo lako miješaju sa drugim narodima pa i rasama, ali još uvijek zaziru od bilo kakvih intimnih kontakata među vlastitim “konstitutivnim narodima”.

Lako ćete vidjeti našu djecu da se žene i udaju za crnce, Latinoamerikance, Azijate i sve druge pod ovom kapom nebeskom, ali je gotovo nemoguće vidjeti te naše Bosance i Hercegovce, te naše Bošnjake, Srbe i Hrvate da nađu ključeve do vlastitih srca. A mi se, eto, strašno volimo predstavljati kao civilizovan europski narod. Kao što postoje BI-POLARNE ličnosti, tako izgleda da postoje i BI-POLARNI narodi. No, ipak, ta djeca se uče poštovati različitosti i kako skladno živjeti u njima. Taj nauk, ta divna vještina, bi mogla biti od neprocjenjive vrijednost i za njihovu originalnu domovinu.

Kliker.info: U pripremi ovog razgovora rekli ste mi da zadovoljstvo trenutno pronalazite u  poeziji  i  pisanju autobiografske knjige. Šta je u pitanju, vaš obračun sa sobom, njima ili nešto treće?

Pohara: Prestao sam pisati poeziju kada su krajem 1991. godine minobacački projektili prolomili mir našeg grada i unijei u ljude taj užasni osjećaj nespokoja i bespomoćnosti. Bilo je to u kontekstu rata u Hrvatskoj, ali ono što je nekima bila Hrvatska, nama u Brodu je to bilo radno mjesto, kazalište, kafići, bolnica… Ta debela crta, ta granica koju je neko vukao prošla je po sredini naših srca. A bez srca nema poezije. Ostala je samo proza.

Rat u Bosni je još dublje ubijao svaku pjesmu u meni. Trebalo je gotovo deset godina nakon izbjeglištva da se ponovo suočim lice u lice sa bijelom hartijom i istisnem taj čir koji se nakupio. Bio je to za mene neopisiv doživljaj. Pjesma je bila slabaša, ali vrata koja je otvorila bila su moćna i velika za mene. Misleći čovjek je uvijek u sukobu sa svime, a ja se, eto, treniram da mislim i služim svojim mozgom. Istine do kojih čovjek dolazi su vrlo često i bolne i  teške, ali su neophodan lijek za ozdravljenje duše. Ja sam u sebi odavno prepoznao sveo ono što je i loše i dobro na ovom svijetu, ali upravo to prepoznavanje, ma kako ono bilo, je oslobađajuće i omogućava čovjeku da sa lakoćom prepoznaje i tumači stvari oko sebe.

Kako bih ja mogao vidjeti zlo u drugima da dio tog zla nije u meni. Nije to lako, ali je oslobađajuće i lijepo. Taj put svako treba da pređe u sebi ako želi da nađe mir i sklad sa vlastitom ograničenošću i slabostima. Taj obračun sa sobom je vječan i traje do zadnjeg daha, ali je vrlo važno pronaći taj balans. Naučio sam se da manje govorim, a više slušam, jer ono što ja znam i nije za svačije uši, a od svakoga možeš nešto pametno čuti i naučiti.

U svojoj prvoj zbirci poezije objavljenoj 1988. godine “Kako se ubija pas”, za koju su recenzije napisali Abdulah Sidran i Duško Trifunović, ja sam se intuitivno obračunavao sa svijetom i pomalo sobom. U svojim pjesmama danas ja se sa dosta artikuliranom sviješću obračunavam sa svijetom u sebi.

Oslobođen sam slatke naivnosti mladosti i rođen u nekoj novoj zrelijoj mladosti koja svijet vidi kao dio odraza i vlastite stvarnosti. Što se vašeg pitanja o zavičaju tiče, odgovor je kratak – NE! Nisam se vraćao. Ne zato što ne želim, već zato što u suštini moga zavičaja više nema tamo. Ja sam sa sobom ponio svoju kuću, svoju ulicu ,svoj grad, svoju Bosnu.

To je sada zavičaj nekih drugih ljudi i ja ne želim da im smetam. Jednom prilikom novinari su pitali Duška Trifunovića, šta je za njega domovina i nacija, a on ih je zatekao sebi svojstvenim odgovorom rekavši: JEZIK. Jezik je moja domovina. To su jedine granice unutar kojih ja znam da postojim. Te riječi vremenom postaju sve dublje i teže. Mene je povratak pisanju vratio tamo gdje ja pripadam.

Nekima je to vrlo samotno mjesto, a meni i onima koji znaju o čemu govorim, najtoplije i vrlo živahno utočište. Osim poezije pišem sa užasnom sporošću i nešto poput obiteljske i lične autobiografije prožete sudbinom grada u kome sam odrastao. Radni naslov je “Brodolom” i prati događaje od dolaska moda dide Hasana u Bosanski Brod krajem 20-tih godina prošlog stoljeća, do početka ratnih sukoba 1992 godine.

Kliker.info: Recite mi kakve asocijacije danas u Americi kod vas bude ljudi i događaji iz BiH i bivše Jugoslavije?

Pohara: Pitate me o osjećajima. Osjećaji su kao i kod mnogih drugih složeni, kompleksni i u stalnom sukobu. Postoji taj neizbježni dio patriotizma, mada me i ta riječ sve češće proganja kada smo mi u pitanju, jer se, zapravo, i ne zna jasno šta to ona znači. Meni je svako isticanje svoje nacionalnosti zapravo osjećaj skučenosti ličnosti i prvi predznak praznine.

Kada vidim ovdje ljude u Americi koji na kolima nose američke zastave i naljepnice: “Proud to be American”, zaobilazim ih u blagom luku. Naše zaobilazim u nešto većem. Ima nešto tužno i bolešljivo, ali i vrlo opasno u ljudima koji sebe vide isključivo kroz naciju kojoj pripadaju. Ponositi se time isto je što i ponositi se bojom svojih očiju ili karijesom u zubu. Čovjek se treba ponositi samo onome što je sam stvorio ili nečemu dao svoj važan pečat, a ne nekakvom ispraznom kolektivitetu koji je uglavnom u suprotnosti sa interesima pojedinca, čovjeka.

Za mene je uspjeh naše reprezentacije najgrublji oblik patriotizma u kome se relativno lijepo osjećam. Nagovaram ženu da skuckamo para i odemo u Brazil, ali pošto je ona moj ministar ljubavi i financija nisam siguran da će mi se ta želja ostvariti. Mi se, srećom, u ratu nismo obogatili, mada je bilo i prilika i ponuda. Bilo kako bilo, prva se utakmica igra baš na moj rođendan i možete zamisliti kakva će to fešta biti pogotovo ako pobijedimo Argentinu. Dakle, ja jesam Bosanac, ali ja to kao i samu Bosnu doživljavam prije svega kao stanje svijesti.  Za kraj poklanjam vam jednu svoju pjesmu posvećenu svim našim bosanskim zaboravima pa ako hoćete možete je podijeliti sa vašim čitaocima.

BOSANSKI ZABORAV!

Zaboravljam zoru
kad su nam se ruke
u ništa otele
brate…
Zaboravljam kletvu
pod stećkom
zakopanu
I suzu majčinu
I onaj sjaj oka
kad si
konja uzjahao
I otišao
brate….
Zaboravljam molitvu
kojom sam od boga
tražio
da nas na miru
ostavi
dok sve vojske
Bosnom
presahnu,
a ti da živ ostaneš
u svili istine
sakriven brate.
Zaboravljam
jezik kojim sam te volio
brate
dok gledam požar
po Ustikolini.
Zaboravljam
riječi i pjesmu zaboravljam
dok me jastrebovi
niz polje
proklinju…
brate.
Brate i ime ti zaboravljam,
ono ime što ti otac na samrti dade…
I ono drugo što ti sebi dade
da me spasiš,
onog jutra kada smo gazili rijeku…
a oni tog jutra rijeku gazili
Zaboravljam sve brate…
Koliko raznih bogomolja
primih kao svoje
samo da onu suzu
tvoju sačuvam
što ti u oku
zauvijek ostade
dok nam se djetinjstvo
gasilo u uzaludnom bijegu
kroz nepokošene bježanije.
Zaboravljam
koliko je mudraca selima projahalo
koliko sablji i mundira,
I kojim sam bolja sluga bio.

Koliko knjiga božijih
toliko carevina.

Brate…
Brate…
Brate…
Samo ti glas
pamtim brate
što ga u povelju srca uklesah
da ga ne zaboravim
kad sve zaboravim.
Samo glas
brate kojim me životom prokle
kad se zauvjek u sumske sjenke maskirasmo,
za hajduke i ljubavi zabranjene!
I one pećine tajne za sve duše bogumilske.

Samo glas
koji kao sveti zavjet
u kamen istine sakrivam..

Kad sve zaboraviš brate i poslije…
našim te bogom kunem…
ne zaboravi da smo braća-brate.