hamburger-icon

Kliker.info

Dr. Zlatko Hadžidedić : ‘Schindlerova lista’ za Jugoistočnu Evropu

Dr. Zlatko Hadžidedić : ‘Schindlerova lista’ za Jugoistočnu Evropu

Novembar 18
16:06 2017

‘Observer’ je nedavno objavio kolumnu pod naslovom ‘Putin-izolacija Balkana: Priručnik’, autora Johna Schindlera. U ovom članku autor promovira neka nova politička prekrajanja Balkana koja, zapravo, i nisu novina.

Piše : Dr. Zlatko Hadžidedić (NAP)

Jer, Schindlerove ideje predstavljaju samo kopiju ideja nešto ranije objavljenih u časopisu Foreign Affairs, u članku pod nazivom ‘Disfunkcija Balkana’, autora Timothy Lessa, bivšeg britanskog diplomate koji je bio na dužnosti šefa diplomatskog ureda u Banja Luci, glavnom gradu srpskog entiteta u Bosni i Hercegovini, a zatim i na dužnosti političkog sekretara Britanske ambasade u Makedoniji. Less u svome članku zastupa ideju sveobuhvatnog prekrajanja postojećih državnih granica na Balkanu: zamišljena velika Srbija bi tako prigrlila postojeći srpski entitet u Bosni i Hercegovini, ali i međunarodno priznatu Republiku Crnu Goru; velika Hrvatska bi obuhvatila budući hrvatski entitet u Bosni i Hercegovini; velika Albanija bi obuhvatila i Kosovo i zapadni dio Makedonije. A Less i Schindler se slažu u tvrdnjama da bi ovakvo prekrajanje teritorija trebalo da konačno donese trajni mir i stabilnost u regionu.

Naravno, lako je tvrditi da su i Schindler i Less sada samo ‘slobodni strijelci’, te da njihovi pamfleti nemaju veze sa politikom njihovih ranijih poslodavaca. Međutim, problem je u tome što su određeni krugovi unutar vanjskopolitičkog establišmenta u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama, u svojim brojnim inicijativama od 1990. do danas, neprekidno zastupali ideje identične onima u pomenuta dva članka, kao što je stvaranje zamišljenih monoetničkih velikih država – Velike Srbije, Velike Hrvatske i Velike Albanije – što bi navodno vodilo ka trajnoj stabilnosti na Balkanu, uz kolateralnu štetu u obliku potpunog nestanka Bosne i Hercegovine i Makedonije. Dakako, ovakve ideje su se uvijek nalazile ispod površine zvanične vanjske politike Velike Britanije i Sjedinjenih Država, ali one nikad nisu nestale, na što ukazuje i ‘koincidencija’ u obliku skoro istovremenog pojavljivanja članaka Schindlera i Lessa u renomiranim anglo-američkim časopisima.

Ideje koje promoviraju Schindler i Less se temelje u naizgled uvjerljivoj pretpostavci da će lokalni nacionalizmi uvijek stvarati sve veću nestabilnost na Balkanu, sve dok postojeći velikodržavni projekti ne budu ostvareni. Međutim, historija je jasno pokazala, kako na Balkanu, tako i u drugim dijelovima svijeta, da takve pretpostavke predstavljaju puku zamjenu teza. Jer, sam koncept zaokruženih etnonacionalnih država je koncept koji je oduvijek vodio ka trajnoj nestabilnosti, gdje god bio primjenjivan, zbog toga što se takve etnonacionalne teritorije ne mogu stvarati bez primjene brutalne sile i nasilja nad izvjesnim ‘nepodobnim’ dijelovima populacije, uz upotrebu tehnika koje su postale poznate pod nazivom etničko čišćenje i genocid.

Logika ‘rješavanja nacionalnih pitanja’ putem stvaranja etnički čistih velikih država uvijek je vodila ka trajnoj nestabilnosti, nikada ka dugoročnoj stabilnosti. Sjetimo se samo nastojanja njemačke vladajuće oligarhije da stvori jednu takvu državu u Drugom svjetskom ratu, i pokušajmo zamisliti kako bi to svijet izgledao da je njihov geopolitički projekat priznat i prihvaćen u ime ‘stabilnosti’, kao što to sada Schindler i Less predlažu u slučaju nekih drugih geopolitičkih projekata utemeljenih na etničkom čišćenju i genocidu.

Ono što je naročito interesantno kada je u pitanju ‘rješavanje nacionalnih pitanja’ na Balkanu jeste fleksibilnost (tj. arbitrarnost) dosadašnjih predloženih i ostvarenih ‘rješenja’. Prvo su pobjednici u Prvom svjetskom ratu, među kojima su britanski i američki zvaničnici zauzimali vodeće pozicije, na Mirovnoj konferenciji u Versaillesu zastupali stvaranje zajedničke nacionalne države Južnih Slavena. Zatim je, nekih 70 godina kasnije, član britanskog vanjskopolitičkog establišmenta, lord Carrington, predsjedavao međunarodnoj Konferenciji o bivšoj Jugoslaviji u Haagu, gdje je nadzirao podjelu te iste države u ime ‘rješavanja nacionalnih pitanja’ između republika koje su bile u njenom sastavu. Zajedno sa portugalskim diplomatom, Joseom Cutileirom, lord Carrington je tada predstavio i prvi predratni plan etničke podjele Bosne i Hercegovine (Plan Carrington – Cutileiro), ponovo u ime ‘rješavanja nacionalnih pitanja’ između etničkih grupa koje žive u Bosni i Hercegovini, a taj plan je na kraju, uz manje korekcije, i prihvaćen na međunarodnoj konferenciji u Daytonu.

A sada se, ponovo, pojavljuje još jedan plan fragmentacije balkanskih država, ponovo u cilju ‘rješavanja nacionalnih pitanja’. Potrebna je još samo neka međunarodna konferencija koja bi verificirala takav plan i najavila implementaciju, i Balkan bi ponovo bio okrenut naopačke. Otud nije ni iznenađenje da je jedna takva konferencija o Zapadnom Balkanu već zakazana za 2018. godinu u Londonu.

Ipak, kako predloženo rasparčavanje’ Bosne i Hercegovine i Makedonije, te apsorpciju Crne Gore u Veliku Srbiju, učiniti politički prihvatljivim stanovništvu Balkana, kao i cjelokupnoj međunarodnoj zajednici?

Ono što je potrebno za ostvarenje takvog zadatka jeste scenarij koji bi doveo do toga da se alternativa podjeli i pripajanju suverenih država učini još manje prihvatljivom. Nije teško zamisliti da bi samo rat, ili prijetnja ratom, mogla predstavljati takvu alternativu. Međutim, vjerovatnoća ratne opcije je veoma mala, s obzirom da niti jedna država na Balkanu nema kapacitete i resurse – vojne, finansijske ili demografske – da povede ozbiljan rat, a njihovi lideri su toga isuviše svjesni da bi uopće i pokušali započeti takvu avanturu.

Međutim, u takvom jednom kontekstu, dostupna opcija bila bi stvaranje atmosfere koja bi simulirala neposrednu prijetnju ratom, pomoću konstantnog podizanja nacionalističkih tenzija između i unutar država regiona. Naravno, takve tenzije ionako postoje još od 1990. godine, ali kroz dugotajnu kampanju bi se mogle akumulirati u tolikoj mjeri da se stvori iluzija o neminovnosti novog rata na Balkanu.

Zanimljivo je da su nakon pojavljivanja Lessovog članka, i istovremeno sa objavljivanjem Schindlerovog teksta, tenzije u Bosni i Hercegovini i Makedoniji počele značajno rasti. Ovakav porast tenzija se teško može tretirati kao slučajnost, imajući u vidu da je balkanske vođe uvijek lako okrenuti jedne protiv drugih kad god prime signal, lažni ili pravi, da veliki globalni igrači ponovo razmatraju geopolitičko preslagivanje regiona. Kako su oni već uveliko naviknuti na podizanje unutardržavnih i međudržavnih tenzija kao osnovno sredstvo vlastitog političkog opstanka, sasvim je vjerovatno da će takve tenzije i akumulirati do tačke gdje se postepeno počinje stvarati fatamorgana nadolazećeg regionalnog rata. A dio ovakve kampanje predstavlja i sistemsko širenje glasina širom Evrope da je rat na Balkanu neizbježan i da će se sigurno desiti tokom 2017. ili 2018. godine.

U simuliranoj atmosferi neizbježnog rata, radikalno geopolitičko restruktuiranje cjelokupnog Balkana, uz rasparčavanje postojećih država koje su prethodno proglašene disfunkcionalnim, te njihovo apsorbiranje u zamišljene velike države, moglo bi da postane politički prihvatljivo. Sve što je potrebno jeste da se jedna spram druge,  kao jedine dostupne alternative, postave ova ‘mirotvorna’ opcija i montirana projekcija nadolazećeg rata, uz ponudu da se prva opcija implementira na nekoj međunarodnoj konferenciji, kao što je ova predviđena za 2018. godinu u Londonu.

Sve što je potrebno za realizaciju predloženog geopolitičkog preslagivanja Balkana jeste širenje percepcije da trajni rast političkih tenzija u regionu neminovno vodi ponovnom oružanom sukobu. U takvom kontekstu, sve zamjene teza o korisnosti geopolitičkih prekrajanja na Balkanu lako će zadobiti potrebni nivo legitimiteta, kako bi na kraju bile realizirane i verificirane na londonskoj konferenciji o Zapadnom Balkanu, 2018. godine.

Naravno, ako se to desi, to može samo voditi ka sve većem neprijateljstvu i trajnoj nestabilnosti u regionu i Istočnoj Evropi, što, opet, može dovesti do porasta nestabilnosti u cijeloj Evropi. Možemo se samo zapitati, da li je upravo to željeni krajnji ishod za one koji promoviraju velikodržavne projekte na Balkanu kao navodni put ka njegovoj stabilnosti?

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *