Đorđe Balašević : Nema šanse da se za života razgraničimo
Đorđe Balašević će 18. novembra, nakon šest godina, održati koncert u Sarajevu. Mjesto susreta sa publikom je Zetra, a dan poslije na istom mjestu veliki kantautor predstavit će svoje prvo rediteljsko ostvarenje – film "Kao rani mraz".Sarajevo odbrojava dane do dolaska Balaševića, kojeg je uvijek doživljavalo kao dragog gosta i prijatelja, a treba li uopće spominjati da su ulaznice za oba ova događaja rasprodate brzinom svjetlosti.
Iako ovog puta imamo povod za razgovor s legendarnim Balaševićem, to i nije potrebno. Čovjek čije djelo i utjecaj uveliko prevazilaze muzičke okvire, veoma rijetko govori za medije, u Bosni i Hercegovini se nije oglasio zaista dugo, dao je ekskluzivni intervju za "Dnevni avaz" u kojem je veoma otvoreno govorio o brojnim zanimljivim temama.
Jeste li očekivali da će ulaznice otići preko noći?
– Kada je prošlog decembra na blagajnama zagrebačke Arene nakon manje od 24 sata okačen natpis "Rasprodato!", ta nespretna trgovačka formulacija istog momenta je zamijenjena objašnjenjem da su, ustvari, sve ulaznice samo stigle do onih kojima su i namijenjene. Tako je i sve ovo za mene naprosto dobar znak da me se Sarajevo zaželjelo koliko i ja njega, i mnogo je važnije da premijera i koncert ne budu zaboravljeni preko noći. Nije lijepo da kažem da sam ovako nešto očekivao, ljepše je reći da sam se tome potajno nadao.
Šest godina Vas nije bilo Sarajevu. S kakvim emocijama dolazite?
– S istim emocijama s kojima sam prvi put došao u Dom mladih 1982., pa u veliku Skenderiju, Zetru 1986., pa redom, sve do onih prvih poratnih koncerta i posljednjeg, na trgu pred Vijećnicom, uveliko sa pasošem. Postoji izreka da publiku ne možeš prevariti, ali stari estradni mačori znaju da itekako možeš, i to ne jednom, dvaput nego možda i sva tri puta. Ali, definitivno ne možeš varati publiku trideset godina. Koji bi to teški prevarant bio i koja bi to jadna publika bila? U Bosnu i ovog puta dolazim čistog srca i mirne duše. U Tuzli sam, jednom davno, dobio na dar seldžu i uz nju i nauk od profesora Hadžiosmanovića: "Kad si čist pred jednim Bogom, čist si pred svim bogovima. A onda ćeš, valjda, i s ljudima nekako izaći nakraj."
Zašto Vas nije bilo toliko dugo? Da nam niste šta zamjerili?
– Dobar sam gost, rijetko dolazim i kratko ostajem, oko takvih se domaćini otimaju. A neke reakcije na onaj neodržani koncert u Zetri prije desetak godina, jasno su mi dale na znanje da sam ipak samo gost, ma kako se ja u Sarajevu osjećao na svom. Ali, nema tu neke dodatne afere. Nakon posljednjeg gostovanja na "Baščaršijskim noćima", naprosto nekoliko godina nisam radio velike koncerte, sve dok nismo okupili "Panonsku mornaricu" za premijeru filma u Opatiji prošlog ljeta. I od tada smo samo čekali poziv iz Bosne. Ne prvi nego pravi…
Kako je "Kao rani mraz" porodični projekt, sigurno ima posebno mjesto u Vašem izuzetno bogatom stvaralaštvu. Ipak, danas, kada pogledate film, ima li nešto što Vam se ne dopada i što biste mijenjali?
– Grb porodične produkcije "Salayka" oivičen je zlaćanom pletenicom mjere i strpljenja, vidljivom jedino bistrim očima. Učinilo bi se da je mnogo vremena proteklo od prvog tona "muzike iz nesnimljenog filma" do odjeka posljednje klape po "scenariju za dugometražnu igranu baladu", ali se ispostavilo da sve te godine stanu taman u jedan dubok uzdah.
Taj duboki uzdah (muzička zavjesa za suzicu koja se kotrlja do ruba osmijeha) nametnuo se kao oficijelni komentar našeg filma, jer riječi se već mogu i naručiti, pisane i ružne pogotovo. Sedamdeset dva snimajuća dana, 150 minuta filma, budžet od, za tako nešto nevjerovatnih samo šest cifara, 42.000 metara trake, 212 sati montaže, 3.000 sekundi muzike. Uf, previše brojki za poštenog čovjeka.
No, sve je to, srećom, bilo djeljivo na pet. Na pet Balaševića. Nedjeljivih, također srećom. Kada po stoti put pogledam film, pronađem poneku greškicu, ali ne bih mijenjao ništa, jer su Olivera, Jovana, Beba i Aleksa utkani u svaku sekundu tog filma. Bilo je neopisivo zadovoljstvo pokloniti se publici uz njih, jer sam sve aplauze u životu i zasluživao samo da bi se pred njima napravio važan.
Slike s Vašeg koncerta u Slavonskom Brodu, kada ste oko vrata stavili navijački šal Bosne i Hercegovine, mnogima su ovdje dugo grijale srce. Kako biste Vi opisali svoju vezu s BiH?
– Prebacuju mi da sam jugonostalgičar, mada je "homonostalgičar" možda bolja riječ. Rekao sam nedavno na koncertu u Štokholmu da i za nas, nostalgičare, ima neke koristi od toga, jer, eto, u kvalifikacijama za Prvenstvo Evrope u fudbalu neki su moji poispadali, ali ko zna, možda neki moji i prođu? Znam, stvari su se iskomplicirale, neke komšijske međice sada se u atlasima crtaju isprekidanom crvenom linijom, magarci ne mogu da se dogovore oko nekog mostića, uvalice, kamenog rta, pa kako ćemo onda s hiljadu mojih uspomena koje su ostale tu? Nema šanse da se za života razgraničimo…
Kada dođete u Sarajevo, na koja ćete mjesta obavezno otići? Postoji li neko mjesto ili ljudi za koje ste posebno vezani?
– Olja i ja smo se voljeli tajno, Sarajevo je bilo prvo mjesto u koje smo putovali zajedno i ne znam koliko je to pošteno prema Sarajevu, ali ono će me ipak najviše podsjetiti na nju. Nažalost, vjerovatno neću moći baš turistički da bazam čaršijom, sa mapom i fotoaparatom oko vrata, kao Japanac, nego ću tek krišom, kao kriv, šmugnuti od hale do hotela, od probe do premijere, od garderobe do kombija… Ali, najljepša panorama grada ponekada se može vidjeti i sa pozornice, pod pravim svjetlom, i pod pravim mrakom, to pouzdano znam.
Svaka čast spomenicima prošlosti, ali prije sam za spomenike budućnosti, nema te piramide koja se može nositi s nekim novim klincima? Čut će te ih kada grunu. A ne pjevaju anđeli na zemlji tek tako, to čine samo kada pjesmu treba da čuje i neko u oblacima. I samo bezveznjakovići mogu da pomisle kako na ovom koncertu ovog puta neće biti Dačo, Bodo, Kinđe? O, bit će, bit će još kako…
Molim Vas, otkrijte nam šta se u Vašoj radionici sada sprema?
– Od aprila prošle godine promoviramo svoj film. Umjesto neke falš festivalske zahvalnice, u Jovana Cvijića 33 okačen je ram s novim motom: Bolje hiljaditi gledalac u sali nego stohiljaditi u novinama! Spakovali smo u kombi projektor, platno, čak i one bordo plišane draperije, i krenuli gdjegod nas pozovu. Od Melenaca u Banatu, gdje je "dom kulture" okrečen poslije dvadeset godina, do prepune ljetne pozornice u Opatiji, i od 400 gledalaca (od 800 stanovnika) fruškogorskog sela Jazak, do više od 7.000 njih u Areni Zagreb, Areni Skoplje, Ljubljana, Split…
Na noge publici. Zar je to nešto novo? Dabome da nije. Ali, nešto staro je ponekada daleko teže izmisliti nego nešto novo. Tako su i meni stare pjesme, odsvirane uoči premijera onako kako je trebalo da budu odsvirane još kada su snimljene, ostvarile stari san o "panonskoj filharmoniji", uz tamburaše, violinu, harmoniku, klarinet. Na koncertu će ljudi čuti kako to zvuči, a mi smo u studiju već snimili muziku iz filma, nekoliko sasvim starih i nekoliko sasvim novih pjesama i, čim dospijemo, dovršit ćemo taj projekt. Ja se, inače, ne palim na Balaševića, ali sada jedva čekam…
Vaš politički stav uvijek je bio jasan onima koji su slušali tekstove Vaših pjesma, a svojevremeno ste dali podršku Borisu Tadiću. Je li Vam i danas, kao i mnogima na ovim prostorima, politike preko glave?
– U jednom dijelu serije "Kao rani mraz", u dijelu koji nije u filmu, doktor Šefer mladom Vasi Ladačkom, koji se žali da se nešto razočarao, kaže: "Neka ste se razočarali, mladiću, sad vam je i vrijeme. Razočarenje je nešto kao "male boginje". Ako ih ne preležiš u mladosti, u zrelim godinama ti mogu doći glave…" Ja sam samo jedan od nas koji je imao priliku da naglas kaže ono što mnogi misle i bilo bi nepošteno da to nisam činio. "Samo da rata ne bude", napisano je 1987., "Ne lomite mi bagrenje" 1986. naprimjer.
Da mi se sudi, mogao bih se lako braniti stihovima, ali to ni slučajno ne znači da bih se i odbranio. Oni koji osuđuju, uglavnom ne slušaju stihove i u tome je moj najveći problem. Onima kojima bih lako mogao štošta da objasnim, ništa ne treba objašnjavati, sve im je jasno. A onima kojima još kako treba objašnjavati, ništa se ne može objasniti. Zvuči konfuzno, ali u praksi je daleko gore.
Kada biste nekom čarolijom mogli, biste li promijenili nešto u svom životu ili smatrate da se sve u životu desilo s razlogom?
– Bojim se da bi brisanje nekog lošeg trenutka pobrkalo kazaljke sudbine i da bih tako možda ostao uskraćen za neke lijepe trenutke, kojih je u mom životu ipak bilo mnogo više. Da ne bahsuziram, ali kanda je ovaj moj život već dotaknut čarolijom i kanda je tu već sve postavljeno na svoje mesto.
Imate li omiljenu pjesmu?
– Kako kad. Obično balade, skoro uvijek od Balaševića. "Portret mog života", "Nedostaje mi naša ljubav", "Lepa protina kći", "Bezdan", "Jednom su sadili lipu"… Ih…
Jeste li zahtjevniji roditelj ili reditelj?
– Rediteljem se ne smatram, kada se poslije sto pedesetak pjesama nijednom nisam nazvao muzičarem, ne pada mi na pamet ni da se poslije rada na "najdužem muzičkom spotu ikad snimljenom" sada predstavljam kao reditelj. Osim toga, od mog vjenčanog producenta, preko glavne glumice i asistenta reditelja, s kojima imam identičan DNK, u ekipi su većinom bili naši prijatelji Mustafa, Rade, Mira Banjac…
A to da je rad na filmu uopće neki rad, međunarodna je zavjera koju preventivno provode filmadžije, ne želeći da im se, naprimjer, ubuduće i kojekakvi tamburaši kače na fondove. Ali, bez brige, nećemo im ni ovim filmom oduzeti ništa. Osim, eventualno, publike. Ali, to većini i nije jača strana, neće ni primijetiti da publike ima manje nego što je inače nema…
Šta biste rekli, kakav ste suprug?
– Dovoljno sam dobar suprug da supruzi ipak prepustim da ona kaže nešto o tome. LarisaSarajlić-Ramović(Dnevni avaz)
Komentari