hamburger-icon

Kliker.info

Divlji plamen u Kliničkom centru : Ne postoji bedem koji može zaštititi od srdžbe

Divlji plamen u Kliničkom centru : Ne postoji bedem koji može zaštititi od srdžbe

Novembar 18
06:32 2019

Ni na nebu ni na zemlji ne zna se više šta napraviti s pravednim bijesom naroda”, pisao je njemački filozof Peter Sloterdijk u eseju “Rasipanje gnjeva u eri sredine”.

Na globalnoj sceni nema političke opcije koja bi mogla kanalisati gnjev, kaže on. Globalno se, naravno, reflektuje na lokalno: i naše su zemlje postale političko polje kojim u magli luta okovani gnjev gubitnika tranzicije, čekajući nekoga ko će ga pustiti s lanca.

DIVLJI PLAMEN

Ako nema političke artikulacije gnjeva, on će se javiti kao divlji plamen. 

A kada se javi neartikulisani izliv srdžbe, kasno je glumiti finoću, pozivati na procedure i dijalog. Pravne države i pravde nije bilo dok smo stvarali uslove za srdžbu, dok smo ljudima oduzimali dio po dio njihovog imetka, ponosa, nade, najposlije ljudskosti – ali eto, najednom, pravne države kada treba da nas zaštiti od srdžbe u koju smo ljude bičem utjerali. 

Ima vremena bez nade. Naše je takvo. Ali nije bilo vremena bez srdžbe. Tom riječju, “srdžba”, počinje evropska književnost. Njen prvi stih glasi: 

“Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina”.

Divlji plamen srdžbe javio se u sarajevskom Kliničkom centru. Tamo ga je donio otac bolesnog djeteta. Navodno je vitlao pištoljem i doktoru prijetio da će ga ubiti – i njega i njegovu porodicu. Šta je srdžbu rasplamsalo? 

Kako na “Žurnalu” piše Branka Mrkić-Radević, “dijete je mjesecima “liječeno” bez prave dijagnoze, da bi ljekari u Turskoj postavili konačnu. Na povratku u Sarajevo nestaje joj lijekova ali ih na KCUS-u ne može dobiti jer ih nema. Za njih je nadležan Federalni zavod zdravstvenog osiguranja. Iako lijekova nema, na Kliničkom centru ne žele izdati potvrdu da treba ići u inostranstvo. Oca djeteta sedmicama zamajavaju, kuca na zatvorena vrata, traži razumijevanje. Neće ga naći: 

“Ona se može liječiti u Sarajevu, druga stvar je što nema lijekova” – ova licemjerna konstatacija dokaz je da je generalna direktorica KCUS-a u potpunosti izgubila dodir sa stvarnošću”.

Lako ćemo se složiti – to što je srditi čovjek učinio nedopustivo je. Srdžba nije anđeo koji sjedi na ramenu i šapuće nam mudre savjete. U srdžbi nema ni mjere ni mudrosti. Srdžba mari samo za sebe. Srdžba ne donosi zadovoljenje. Poslušamo li je, nakon nje ostaju samo tuga i praznina. I stid. Sve ono što srdžba traži od nas bolje je ne učiniti. Odmazda je ništa. Odmazda je sila nemoći.

No, možemo li se složiti da je nedopustivo i ono što je izazvalo srdžbu? 

PRI ZDRAVOM RAZUMU

Sebija Izetbegović, najmoćnija žena u Bošnjaka, povjerila je medijima kako se ona i ostali doktori ne osjećaju sigurno. Kaže kako doktori zahtijevaju “zaštitu kao službena lica. Dok smo na radnom mjestu želimo da nas se tretira kao službena lica”.

Ko bi, pri zdravom razumu, rekao “ispravno” za pištolj uperen u glavu ljekara – ili bilo kod drugog čovjeka? Ko bi, pri zdravom razumu, stvorio sistem u kojem će ljudi vitlati pištoljima zato što su pomislili da je to jedini način da spasu, recimo, vlastito dijete?  

Ko bi, pri zdravom razumu, preporučio liječenje djeteta u Sarajevu, u kojem za dijete nema lijeka – jer se dijete, u teoriji, u Sarajevu može liječiti, a “druga je stvar” što ljekova za dijete u Sarajevu nema?

Gledali ste “John Q.”, film Nicka Casavettesa? Da, onaj u kojem Denzel Washington spasi život svog sina tako što pištoljem natjera ljekare da ga izliječe? Tako što oružjem ukloni sve proceduralne razloge koji znače smrt njegovog djeteta?

Ko bi, pri zdravom razumu, poželio da njegova stvarnost liči na osrednju holivudsku fikciju?

Sebija Izetbegović je pripadnica klase, zapravo kaste, koja trideset godina sije srdžbu.   

Ako se, nakon svega, ona ne osjeća sigurno, kakvi su izgledi za sigurnost onih iz klase donjih?

Ko bi, pri zdravom razumu, pomislio kako je rješenje za problem nagomilane srdžbe – da se srditi još jače pritisnu i još strožije kažnjavaju?

CRNA ZEMLJA

Godine 1842. Edgar Allan Poe objavio je priču “Maska Crvene smrti”. U toj priči, princ Prospero vjeruje da će ga od bolesti, koju Poe zove Crvenom smrću, spasiti zidine njegove utvrde. Princ i odabrani naumili su se skriti iza neprobojnih zidova i sačekati dok bolest ne pobije sve sirote i nemoćne za koje u utočištu-opatiji nema mjesta. 

Dok ljudi van zidina umiru u najstrašnijim mukama, plemstvo nastavlja sa lagodnim životom. Prospero za odabrane organizuje raskošni bal pod maskama. Ali bolest pronalazi način da probije kamen i željezo. Svi oni koji su mislili da će ih imetak spasiti pašće mrtvi. Crna zemlja i crvi ne znaju za klasne razlike. Egalitarnost, možda, nije moguća na zemlji, no ništa osim egalitarnosti nije moguće pod zemljom.  

Ko, pri zdravom razumu, ne razumije poentu Poove priče? Ne postoji novac ili bedem koji nas može zaštititi – ni od kuge, ni od srdžbe.  

Andrej Nikolaidis (Žurnal.info)

Podijeli

Jedan komentar

  1. Trpko
    Trpko Novembar 18, 09:03

    U čovjeku bitiše tama i svjetlost.Prosvijetljen sija svjetlost koliko je nadahnut svjetlošću.Ako nema prosvjetljenosti iz čovjeka buja tama adekvatna životinjskom instiktu superijornosti.Istinska Vjera je brana tami a gnijezdo pobožnosti što čovjeka čini čovjekom.Pobožnost je dobrota i humanost koju treba živjeti.

    Odgovori

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *