Kliker.info

Rat me zatekao kao osmogodišnjeg dječaka, iako u godinama dječije zaigranosti, opet dovoljno svjesnog da vidim kako stvari prestaju bivati normalne.

Igrališta smo zamijenili skloništima, svakodnevni očev zagrljaj postao je jaki stisak onda kada bi odlazio od kuće.

Nasmijano i blago lice moje majke presvučeno je u pogled zabrinute žene koju lome brige, strahovi, neizvijesnost.

Nije trajalo ni dan, ni sedmicu, ni mjesec, već godinama… Imali smo sreću da ostanemo živi, a mnogi nažalost nisu.

Izgubio sam mnogo dragih ljudi, a već kao dječak upoznao surovost života proisteklu iz ljudske opskurnosti i monstruoznosti.

Imao sam dvanaest godina kada se dešavala Srebrenica, tada nisam znao šta se tamo dešava.

Nisam mogao ni zamisliti. Godinama nakon rata razgovaram sa ljudima, slušam ispovijesti preživjelih, čitam.

Osjećaj je uvijek isti, grč u stomaku, knedla u grlu, suza u oku.

U glavi misao pa zar djecu i žene?

Kako je neko mogao nauditi djetetu?

To tamo nije bio rat, to je bila osmišljena i isplanirana akcija istrebljenja jednog naroda koji je nekome zarad nečega smetao.

Danas sam hvala Bogu dragom roditelj, pretrnem kada se nakašlje, a zamisliti ne mogu šta bi bilo da neko samo pokuša da je povrijedi, a kamo li da to i učini!

Sve te strahote i ljudsku monstruoznost bili su prinuđeni gledati ljudi podrinjskog kraja, bez mogućnosti da se brane, stjerani u redove za isčekivanje sopstvenog reda za mučenje.

Ne ponovilo se nikada i nikome!

Jutros sam srebrenički cvijet dao svojoj Lamiji, još uvijek je premalena da bi znala šta je to.

Zagrlio sam je i kazao, znaš Lamka naučiću te da ne mrziš nikoga, ali te neću tjerati da opraštaš ili nalaziš razumijevanje jer ga ni sam ne mogu naći, a u amanet ću ti ostaviti da nikada ne zaboraviš.

Od sve tragedije veća, od svih tuga najveća!