Kliker.info

Zanimljiv intervju dao je "Glasu Srpske" potpredsjednik srpske vlade Božidar Đelić. "Saradnja Srbije i Republike Srpske najbolje se pokazuje kada je situacija najteža", rekao je Đelić, pa pojasnio: "Priznajemo teritorijalni integritet BiH, ali kao jedan od potpisnika i garanta Dejtonskog mirovnog sporazuma ne želimo da dođe do bilo kakve brzoplete promene onoga što je dogovoreno."Nije Đelićev intervju zanimljiv sam po sebi koliko kao drugi dio intervjua što ga je koji dan ranije Đelićev kolega, ministar vanjskih poslova Vuk Jeremić dao "Glasu Američke", pardon "Washington Timesu". "Bizarno je i nelogično da Bosna i Hercegovina kao protektorat postane članica Saveta bezbednosti UN-a", rekao je na perfektnom američkom Vuk Jeremić. "Moramo da odlučimo da li ćemo dozvoliti da se demokratija razvija u BiH ili ćemo reći: to nije država, to je protektorat i imenovaćemo visokog predstavnika koji će imati ovlašćenja kao gubernator, ili kao vicekralj u Indiji. Možda nam je to zaista potrebno, ali hajde onda da prestanemo da se pretvaramo da je Bosna i Hercegovina zaista država."

Sve da je Tadićev šef diplomacije Radovan Karadžić, ne bi to ovako lijepo sročio. Nije, naravno, stvar u tome da bi bilo osobito teško složiti se sa misterom ministerom kako Bosna i Hercegovina nije ozbiljna država, nije posve neutemeljena ni opaska kako je bizarno da međunarodni protektorat bude članom Vijeća sigurnosti UN-a: stvar je naprosto u tome da je šef diplomacije zemlje Srbije posljednja osoba na kugli zemaljskoj koja to smije naglas reći.

Tadićev uzorni pionir u američkoj je Kennedy School of Government, međutim, osim jezika učio i političku bahatost. Podsjetio je tako Džeremaja Volf na Slobodana Miloševića, kada je svojedobno svjedoku optužbe na suđenju u Haagu, kojemu su zbog teške bolesti amputirane obje noge, dobacio: "Znate li vi onu staru srpsku poslovicu – u laži su kratke noge?" Džeremaja je, međutim, još bezobrazniji, otprilike onoliko koliko bolje od Miloševića govori američki engleski: ako ništa drugo, za nesreću čovjeka kojega je Milošević bezdušno uvrijedio kriva je gangrena izazvana dijabetesom. Za gangrenu, što je zemlju kojoj Jeremić nadmeno dijeli političke lekcije pretvorila u bizarni protektorat, glavni je pak krivac bila upravo država koju Jeremić predstavlja. Njegova je opaska na razini onog internetskog zajebavanja anonimnih forumskih nacija: "Možda je Bosna prvak sveta u sedećoj odbojci, ali hajde onda da prestanemo da se pretvaramo da Srbija nije najzaslužnija za to." Što bi rekla stara srpska, "u Bosni su kratke noge".

Ali dobro, hajde da se i mi za potrebe ovog teksta pretvaramo da mladi Tadićev diplomatski junoša nije prije samo nekoliko mjeseci u Sarajevu blagoglagoljivo gugutao o Bosni, najavljujući podršku Srbije članstvu BiH u Vijeću sigurnosti, hajde da se pretvaramo da nije samo dan nakon intervjua "Washington Timesu" i glasao za članstvo gubernije BiH u VS i da se tada nije "pretvarao da je Bosna država", hajde da za ovu priliku pretvaramo čak i da Jeremić ima dovoljno dugačke noge da ih mjeri Bosni.

Posao nam olakšava činjenica da je Bosna zaista nakaradan međunarodni protektorat, pa "hajde onda da prestanemo da se pretvaramo da je Bosna zaista država", hajde da vidimo, na primjer, što to onda prčevitog ministra sprečava da "prestane da se pretvara" i da je jednostavno i službeno prekriži, onako kako ju je već izbrisao iz registra ozbiljnih država – da dakle povuče srpsko priznanje BiH.

Bio bi to genijalan politički potez, putokaz svijetu da je moguće povući priznanje kad priznata država to jednostavno nije, kad je tek bizarni i nelogični međunarodni protektorat, kao recimo – Kosovo. Nije li uostalom lani u ovo vrijeme Vuk Jeremić uvjeravao srpsku javnost da nije njegov diplomatski boj za Kosovo uzaludan, jer bilo je već primjera da su neke zemlje povukle priznanje, pa kao primjer naveo upravo Jugoslaviju, koja je svojedobno povukla priznanje Izraela? Eto još boljeg primjera: Srbija će povući priznanje BiH, jer Bosna je, kao i Kosovo, zapadna gubernija, i "hajde onda da prestanemo da se pretvaramo da su to zaista države".

– Not bed ajdia et ol – odgovorit će Džeremaja Volf. – Samo, dragi gospodine, zaboravili ste da je Srbija Bosnu priznala Dejtonskim sporazumom.

– Ne razumijem – zbunjeno ću ja. – U čemu je problem povući potpis sa Daytonskog sporazuma?

– Kao jedan od potpisnika i garanta Dejtonskog mirovnog sporazuma ne želimo da dođe do bilo kakve brzoplete promene onoga što je dogovoreno – ravno iz "Glasa Srpske" upade nam u razgovor Božidar Đelić.

– A što je to u Daytonu dogovoreno, pa je toliko važnije od primjera za međunarodnu zajednicu da je moguće povući priznanje bizarne države poput Bosne ili, šta ja znam, Kosova?

– Kako što? – gleda me Jeremić na perfektnom američkom. – Pa Republika Srpska.

– A saradnja Srbije i Republike Srpske najbolje se pokazuje kada je situacija najteža!

– Gospodine Đeliću, molim vas da se ne miješate – na to ću ja. – Nije li, uostalom, pomalo bizarno i nelogično da vi očekujete, kako ste ono rekli, "da se demokratija razvija u BiH", a strateški partner u "najtežim situacijama" vam je Republika Srpska, koja je praktički srpski protektorat?

– Uot du ju min? – pita me na to Džeremaja.

– Morate da odlučite, gospodine ministre, da li ćete dozvoliti da se demokracija razvija u BiH. Možda je, naime, ta demokracija zaista potrebna, ali hajde onda da prestanemo da se pretvaramo da je Republika Srpska zaista država.

– Dragi gospodine – prekinuo mi je naprasno kolumnu Vuk Jeremić – znate li vi onu staru srpsku: u laži su kratke noge?