Kliker.info

„Važnom obavezom ove generacije političara smatram nastavljanje rada na zajedničkim projektima“, kaže jedan iz te generacije, predsjednik Vlade Republike Srpske Milorad Dodik. Premijer Dodik mlad je i neopterećen intelektualac koji zna da se u zoru trećeg milenija ne može živjeti u prošlosti. Valja se čista srca okrenuti susjedima u regiji i pružiti ruku suradnje. Krenuti dalje. U zajedničke projekte.

„Tako smo predsjednik Srbije Boris Tadić i ja već dogovorili jedan važan zajednički projekt“, povjerio se novinarima Milorad Dodik.Stvar sad postaje sve zanimljivija. Kakav veliki, važan zajednički projekt pripremaju ova dva pripadnika nove generacije političara? Povratak izbjeglica? Obnovu porušenih kuća? Izgradnju gigantske brane na Drini? Ili nekakav veličanstveni viseći most? Auto-put? Gasovod? Suvremeni univerzitet? Pedeset hiljada radnih mjesta?
Ništa od navedenog.„Tadić i ja dogovorili smo osnivanje zajedničkog odbora za snimanje velikog filmskog projekta!“, priznao je premijer Dodik.
Pa da – lupate se vi po čelu – kultura! Nova generacija političara svjesna je uloge i važnosti kulture u životu radnih ljudi i građana. O čemu će, međutim, Dodik i Tadić snimati veliki filmski projekt? Neće valjda o ratu u Bosni? Neće, naravno. Nova generacija političara svjesna je da blisku prošlost treba ostaviti povjesničarima. Tadić i Dodik snimat će stoga film o – Jasenovcu.

„Filmom ’Jasenovac’ očuvat će se pažnja na najgore mjesto genocida u novijoj historiji“, odao je na kraju detalje zajedničkog projekta premijer Republike Srpske.
Pa da, Jasenovac, što drugo? Jasenovac se, shvaćate sad i vi, naprosto nameće sam po sebi. Da se ne zaboravi.

Kakav će to filmski spektakl biti! Već vidim uvodne kadrove: arhivske crno-bijele snimke proglašenja kvinslinške marionetske države, nastale u vihoru rata pod visokim pokroviteljstvom velike nacističke sile. Vidimo narod na ulicama kako oduševljeno plješće ostvarenju tisućljetnog sna, a poglavnik nezavisne države svečano najavljuje istrijebljenje svih remetilačkih čimbenika i neprijatelja narodne volje.

– Ovo je vrlo dobro – pljeskat će ručicama Boris Tadić na zatvorenoj premijeri – kako se zove scenarista?
– Dežulović – došapnut će mu Milorad Dodik. – Boris Dežulović.
– Nikad čuo.
– Odličan – odgovorit će tiho Dodik. – A jeftin. Pristao da radi džaba.
– Kakav čovek! – značajno će Tadić. – Nepoznat, a velik.
– Pssst! – prekinut će ih sa susjednog sjedišta Dobrica Ćosić.

Scene narodnog veselja uskoro zamijenjuju surove slike rata. Zapaljena sela, leševi u rijeci, veliki zbjegovi, uplakane babe, prestravljena djeca, koljači krvavih očiju, vješala, jame, vojnici s križevima oko vrata i svećenici s noževima. Glas u offu hladno izgovara brojke užasa.

– Strašno – jedva će promucati predsjednik Tadić. – Bože dragi, kako je to bilo moguće?
– Mamu im jebem ja – otet će se premijeru Dodiku. – Ustašku.
– Psssst! – prekorit će ga Dobrica Ćosić naginjući se preko predsjednika Tadića.
– Da im jebem.
– Psssssst!

Sada vidimo poglavnika kako prima visokog crkvenog dostojanstvenika. Glas u offu govori o sprezi crkve i nacističke vlasti. Platnom se nižu slike svećenika kako blagoslivljaju puške i noževe. Neki svećenici i sami poziraju s mitraljezima i užasnutim zarobljenim civilima. Scene pokolja izmjenjuju se sa scenama kršćanskog blagoslova.

– Pičke katoličke – neće se suspregnuti vladika Grigorije.
– Pssssssst! – okrenut će se opet iznevirani Dobrica Ćosić.
Glas u offu sada govori o paklenom planu nacističkih zločinaca za rješenje manjinskog pitanja: trećinu pokrstiti, trećinu protjerati, trećinu istrijebiti. Sve prati slika – prizori jadnika kako se nespretno krste i veliki zbjegovi ljudi protjeranih sa svojih vjekovnih ognjišta. A onda dramski vrhunac filma: zločinci upadaju u kuće, odvode ljude, razdvajaju obitelji, te ih udarcima kundaka trpaju u vlakove i autobuse. U dugačkim kolonama, praćeni mračnim pogledima nacističkih stražara, tisuće nesretnika pognutih glava prolaze kroz kapije koncentracionih logora. Pogledajte ta lica, kaže glas naratora, to su lica ljudi koji znaju da nikad više neće vidjeti svoju djecu.

– Đubrad ustaška – kroz ruku na ustima će predsjednik Tadić.
– Pčkaimmtrnustšk – procijedit će i Dodik.
– Pssssssssssst!

Velikim platnom sad se nižu dokumentarni kadrovi užasa u koncentracijskom logoru. Barake, snijeg, žica, magla, vrane i živi kosturi ugašenih očiju: zbunjenost, strah, očaj, pomirenje – sve osim nade. S druge strane, demonski smijeh vukova u ljudskom obličju i pjesma od koje se krv u žilama pretvara u kristale leda. Iza svih, ledeni poglavnikov glas govori o neprijateljima nove države kojima valja zatrti sjeme. Glas u offu potom hladno nabraja statistike nacističkih logora smrti.

– Platićete za ovo! – neće izdržati na kraju ni časna starina Dobrica Ćosić.
– Psst!
– Psst!
– Pssssssst!

A onda vješti dramaturški obrat: slika je sad u boji, vrijeme nedavno, jučerašnje. Dok narator govori o licemjerju zapada koji je zaboravio da je nova država nastala na etničkom čišćenju i genocidu, gledamo novog vođu kako govori o nezavisnoj državi kao ostvarenju tisućljetnog sna, vidimo ga u državničkim posjetama, na vojnoj paradi, za radnim stolom, u parlamentu, trijumfalnog osmijeha razvučenog preko lica.

– Bogati, Mile, ovaj isti ti – smijuljit će se Boris Tadić.

Pred kraj filma izmjenjuju se scene ratnih strahota s prizorima mirnodopskog blagostanja. Zločinačka tvorevina je opstala i danas – uznemirujućim glasom upozorava narator, dok kamera prelazi preko nekadašnjih logora, danas obraslih u korov – a zločince su zamijenila nova lica. Crno-bijeli kadrovi poglavnikovih susreta sa svojim nacističkim sponzorom izmjenjuju se sa kadrovima susreta novog vođe i njegovog političkog sponzora.

Nova generacija političara – nastavlja glas u offu – na zgarištu genocida pravi planove za sretnu budućnost: „Važnom obavezom ove generacije političara smatram nastavljanje rada na zajedničkim projektima“, kaže na kraju filma premijer nezavisne države, sad se već jasno vidi lice Milorada Dodika. Platnom promiču lica logoraša iz Omarske, Manjače i Keraterma, a uznemirujuće prizore prati jeka Dodikova glasa: „…nastavljanje rada na zajedničkim projektima…“, „rada na zajedničkim projektima“, „zajedničkim projektima“…- Šta je sad ovo? – zbunjen će se pridignuti predsjednik Tadić.
– Nemam pojma, ne znam… – mucat će Milorad Dodik.
– Sačuvaj gospode Bože – krstit će se vladika Grigorije.
– O jebem te, filmski producente! – bijesnit će Dobrica Ćosić.
– Kako si rekao da se zove scenarista? – frktat će Tadić bijesno oblačeći sako. – Radulović?!
– Dežulović. Čovjek se sam ponudio kad je čuo, kako sam ja mogao da znam…? Kaže: ja ću to džaba.
– Pa dobro, pobogu Mile, šta si mu tačno rekao, šta da uradi?
– Sve kako smo se dogovorili – branit će se premijer Dodik. – Znači, veliki filmski projekt kojim će se očuvati pažnja na najgore mjesto genocida u novijoj historiji.    Boris Dežulović(E novine)