Kliker.info

Piše : Boris Dežulović (Nezavisne novine)

Primjer prvi: U svom očajničkom apelu za pomoć Islamskoj Republici Iran, koja se iz svoje utvrde u ambasadi na obali Miljacke uz goleme gubitke već tjednima herojski brani od brojčano nadmoćnijeg Željka Ivankovića, ugledni "pjesnik iranske revolucije na predsjedničkom brodu" Džemaludin Latić proziva bosanske institucije i zajednice koje okreću glavu od ove humanitarne katastrofe.Između ostalih, Dobrica Latić tako proziva i židovsku zajednicu u Bosni i Hercegovini, koja šutke gleda kako Ivanković opsjeda utvrđenje na Obali Maka Dizdara, kao da izraelska vojska opsjeda Jabaliju.Šuti jevrejska zajednica", lamentira Džemaludin Ćosić, "koje ne bi ni bilo da je pod svoje okrilje u Bosni i butum Osmanskom carstvu nije stavio dostojanstveni islam!"

Primjer drugi: U svom očajničkom apelu za uključivanje Bosne i Hercegovine u shengenski bezvizni režim, reisu-l-ulema Mustafa eff. Cerić je na otvaranju maglajske džamije podsjetio Buxelles da je još prije više od pet stotina godina sultan Mehmed El-Fatih bosanskim franjevcima udijelio Ahdnamu, neku vrstu otomanskog shengena, koji je uključivao slobodu ispovijedanja vjere, pravo na imovinu i bianco vizu za slobodno kretanje po Carevini."Briselski sultani", effektno poentira eff. Cerić, "imali bi šta naučiti od Mehmeda Fatiha, pa nama Bošnjacima neka kažu isto što je on kazao bosanskim franjevcima: ‘I vi, dobri Bošnjani, imate pravo da idete po Evropi, mojoj carevini, gdje god hoćete bez viza.’ Ali mi to ne možemo. Zašto ne možemo? Pa zato što nismo iste vjere kao što je sultan u Briselu!"

Na stranu sad nekoliko budalaština kakve se svima u pravdoljubivoj ognjici omaknu, kao što se Džemici Latiću omaklo da od židovske zajednice – ili barem onih nekoliko ljudi što ih je od te zajednice ostalo nakon holokausta, kako primjećuje Mehmed Bazdulj u Oslobođenju – traži da ustane u pomoć ambasadi države koja službeno negira holokaust. Ono što je zajedničko u oba primjera, i hiljadama sličnih prije njih, jest pozivanje na svijetle tekovine otomanskog imperija, neke vrste Evropske unije prije EU, točnije, Maloazijske unije, koja je tolerirala vjerske manjine i stotinama godina prije nas čuvala "u svom okrilju" židovsku zajednicu u BiH i omogućavala vize bosanskim franjevcima.

To je "dostojanstveni islam" kojega spominju i Džemica Latić i eff. Mustafa Cerić, i malo je danas ljudi u Bosni koji se neće složiti s njima. Mehmed El-Fatih zaista jest bio veliki vladar, kao klinac je govorio sedam jezika, čitao grčke filozofe, pratio suvremenu zapadnu umjetnost, naručio portret od Gentilea Bellinija i prijevod Svetog pisma na turski. Evropi je sultan Mehmed donio sasvim novu vrstu vladavine, vlast prilično svjesnu i osvještenu, koja je dopuštala autonomiju vjerskim konfesijama u svojim granicama, od carigradskog patrijarha do bosanskih franjevaca.

Za potrebe diskusije zaboravit ćemo da je Mehmed ipak bio El-Fatih, dakle Osvajač, zaboravit ćemo i njegove neke manje popularne metode, poput institucije janjičara, jer govorimo o vremenu – valja zajedno s Latićem i Cerićem podsjetiti – od prije pet stotina i pedeset godina: upravo onih dana kada je Mehmed dijelio firmane pravoslavnim patrijarsima i bosanskim franjevcima, te otvarao Carigrad kao sklonište za grčke Židove i transilvanijske Aškenaze, papa Siksto Četvrti svojim je "firmanom" utemeljio španjolsku inkviziciju i krenuo u istrijebljenje Židova, muslimana i "unutrašnjih neprijatelja".

Taj je tolerantni, "dostojanstveni islam" Mehmed El-Fatih donio na Balkan, taj je dostojanstveni islam u Bosni ostao sačuvan u prijepisima Mehemedovih firmana kao onaj "evropski" islam s kojim se evo već dvadesetak godina u istoj toj Bosni obračunavaju pravovjerni čuvari "autentičnog islama". A među njima najglasniji, gle čuda, baš reisu-l-ulema Mustafa Cerić, koji to nasljeđe saudijski duhovito naziva "metafizičkim sekularizmom", i baš pjesni-k-ulema Džemaludin Latić, koji taj sekularizam vidi kao "najveću zabludu bosanskih muslimana", trojanskog konja kojega su im uvalili stari Grci s demokracijom, te mladi Francuzi s buržoaskom revolucijom i budalaštinama poput ljudskih prava.

Pravo je pitanje stoga što bi bili i što bi radili Džemaludin Latić, Mustafa Cerić i ostali stražari sa "predziđa islama" da su živjeli u vrijeme Mehmeda Fatiha. Nisam, naime, posve siguran da bi im po volji bio vladar koji leva-leva dijeli firmane i u dvor poziva pomodne venecijanske umjetnike. Nisam posve siguran da bi, recimo, Džemaludinu Latiću, prvoborcu protiv mješovitih brakova, bio po volji vladar koji je žene birao među grčkim pravoslavkama i kćerkama bizantskih Paleologa. Nije odveć mudro sumnjati da bi upravo reis i pjesnik prvi podsjetili otomansku javnost da takav "mehki" pristup razara samu supstancu islamske države, i da bi eff. Cerić i eff. Latić prvi upozoravali kako Mehmed Fatih svojim "metafizičkim sekularizmom" zapravo otvara vrata agresivnoj teizaciji nekog budućeg komunističkog režima i onda, logično, nekom budućem Radovanu Karadžiću.

Zato je reisu-l-ulema pravednički kriknuo u nebo kad je visoki povjerenik Valentin Inzko u intervjuu u posljednjem broju "Svjetla riječi" ironično ocijenio kako je "Karadžić bio najveći prijatelj islama", da je upravo "on najviše učinio da se ovdje širi radikalni islam", jer "da nije bilo te agresije, mnogi muslimani bi ostali u svojoj tradiciji". Misleći, jasno, na tradiciju bosanskog, odnosno "evropskog islama", onoga proizašlog iz firmana Mehmeda Osvajača, kojega će pet stotina godina kasnije Ujedinjeni narodi prevesti na sve službene jezike kao jedan od najstarijih i najslavnijih historijskih dokumenata vjerske tolerancije.

Zato je pravednički kriknuo u nebo časni reis, jer ispada da autentični islam u Bosnu nije donio Mehmed Osvajač, nego drugi jedan i malo kasniji Osvajač. Zato što to ne može i ne smije reći Valentin Inzko nego netko kome je do autentičnog islama, onoga kojega kauri nazivaju "radikalnim", zaista stalo. Recimo, upravo časni reis, koji je u jednom intervjuu pet godina prije Inzka odao počast Radovanu el-Fatihu: "Bivši vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić učinio je više za buđenje islama u Bosni nego što sam ja dostigao za pedeset godina misionarskog rada. Nakon agresivne teizacije komunističkog režima poslije 1945. godine, mnogi su se zbog zločina bosanskih Srba podsjetili da su muslimani."

Prije Radovana Karadžića, jasno, u Bosni pravih muslimana nije bilo, bili su to tek ostaci Mehmedovih "metafizičkih sekularista", nevjernici koji su počeli s venecijanskim slikarima i završili, logično, na rakiji i pršutu. U toj Cerićevoj i Latićevoj viziji Islamske Republike Bosne vole tako s vremena na vrijeme podsjetiti na nasljeđe Mehmedovog tolerantnog, dostojanstvenog islama, ali samo zato da se ošamare "briselski sultani" koji Bošnjacima ne daju vize – iako bi oni prvi te vize pravovjernim muslimanima ukidali – i da se Mehmedovim dostojanstvenim islamom zaštiti nedostojanstveni, dakle pravi, autentični iranski islam, onaj što se brani u utvrdi na Obali Maka Dizdara, i kojega je Bosni donio Radovan Karadžić.