hamburger-icon

Kliker.info

Boris Dežulović : Bitka za Banjaluku

Boris Dežulović : Bitka za Banjaluku

27 Avgusta
04:27 2009

Piše : Boris Dežulović (Nezavisne novine) 

Negdje u ovo doba, prije četrnaest godina, krajem avgusta 1995, nakon masakra na sarajevskoj tržnici Markale, počeli su zračni napadi NATO-a na položaje vojske bosanskih Srba. U sljedećih nekoliko dana snage Hrvatskog vijeća obrane, uz logističku podršku američkih sponzora, zauzele su Šipovo, Jajce, Drvar i Mrkonjić Grad, došavši na svega 23 kilometra od Banjeluke, a Ričard Holbruk, noseći želje i pozdrave državnog sekretara Vorena Kristofera, nadirao je prema Zagrebu. I dok je Banjaluku prekrila magla straha i neizvjesnosti, a s hrvatskih položaja nadomak grada odjekivali ljupki osvetnički deseterci, Holbruk se u Zagrebu sastao s ambasadorom Piterom Galbrajtom i otišao kod predsjednika Tuđmana.Ostalo je povijest: Holbruk i Galbrajt prenijeli su hrvatskom vrhovniku kako Vašington nije oduševljen idejom da se zauzme Banjaluka i tako je spriječena masovna klanica. Barem na neko vrijeme.Tada se, naime, vjerovalo da je Dejtonskim sporazumom dva mjeseca kasnije konačno u Bosni postignut mir. I dan-danas naići ćete na ozbiljne političare, povjesničare i analitičare koji brane tu tezu. Mediji također prikazuju Bosnu kao zemlju u kojoj se svakojaka sranja događaju, ali se ljudi više ne ubijaju. Barem ne višecijevnim bacačima raketa, minobacačkim projektilima, avionima, tenkovima i haubicama. No, je li zaista tako?

Ono što ne pokazuju novinske vijesti i televizijske reportaže, ponekad se, sasvim slučajno, otkrije u dosadnim, suhoparnim birokratskim statistikama. Recimo, u izvještaju o rashodima Mirovinskog fonda Republike Hrvatske za juli 2009. godine. A tamo, među brojnim rubrikama o dugovanjima, obavezama, potraživanjima i isplaćenim penzijama, stoji i mala, dobro skrivena kolona s ukupno 6.174 mjesečne naknade pripadnicima Hrvatskog vijeća obrane i obiteljima poginulih članova HVO-a, isplaćene na temelju "Ugovora između RH i BiH o suradnji na području prava stradalnika rata u BiH koji su bili članovi HVO-a i njihovih obitelji", potpisanog 2006. godine.

Nema tu naizgled ničeg spornog, barem ne ničeg što sporno nije bilo i 2006, ili sretnih Tuđmanovih devedesetih, kad su milijarde njemačkih maraka iz džepova hrvatskih poreznih obveznika odlazile Šuškovim konjokradicama, ubojicama i švercerima iz Hrvatskog vijeća obmane. Nema, rekoh, ničeg spornog, i ne bi ni bilo da nije kolone koja pokazuje izdatke hrvatskog Mirovinskog fonda za isti period prošle godine, kada je na ime "naknada pripadnicima Hrvatskog vijeća obrane i obiteljima poginulih članova HVO-a" bilo isplaćeno svega 3.029 mirovina. Ide li se tragom novca do kraja arhiva, stiže se do februara prošle, 2008. godine, od kada Mirovinski fond uopće objavljuje podatke o isplaćenim penzijama: tada su u toj rubrici bile samo – 1.673 osobe.

Statistika Mirovinskog fonda Republike Hrvatske otkriva tako nevjerojatnu i strogo čuvanu istinu: od februara prošle godine do danas u Bosni i Hercegovini ranjeno je, zarobljeno ili ubijeno četiri i pol hiljade pripadnika HVO-a!I tek sad vam se javlja što su značile one riječi Boška Tomića, ministra rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske, kad je ono u oktobru prošle godine upozorio da je od 1998. do 2008. godine broj boračko-invalidskih penzija porastao za 47.118 korisnika, s tendencijom daljnjeg rasta!

Ne znam kako vama izgleda ova statistika, ali mirnodopska svakako nije. Četrnaest godina nakon Dejtonskog sporazuma, i dalje svakog dana strada deset vojnika HVO-a, gubici Vojske Republike Srpske još su veći, ljute se borbe i danas vode na rijeci Uni i prijevoju Oštrelj, u Podrašničkom polju i oko Hidroelektrane Bočac, a nitko nam ništa ne govori! Majstori propagande mira prikazuju nam svakodnevne stradalnike bosanskog rata kao žrtve kafanskih tuča i saobraćajnih udesa, računajući u našu naivnost i spremnost da povjerujemo kako zdravi, odrasli muškarci pokazuju komisijama ožiljke od one tuče na pijanci nakon Cecinog koncerta u Banjaluci, pa sa dva svjedoka i nekoliko stotina eura dobijaju ljekarske potvrde o ranjavanju i status ratnog vojnog invalida.

Džaba je prije četrnaest godina Ričard Holbruk uvrtao ruke po Beogradu, Zagrebu, Sarajevu, Banjaluci i Palama, džaba se Klinton slavodobitno smijuljio u onoj vojnoj bazi u vukojebini Ohaja, džaba nam američka propaganda, slaveći svoj doprinos svejtskom miru, prikazuje idilične slike sa frontova u Bosni i Hercegovini: bitka za Banjaluku i dalje bjesni, sanitetske službe Mirovinskog fonda Republike Hrvatske i Ministarstva boračko-invalidske zaštite Republike Srpske i danas, dok čitate ovaj tekst, zbrinut će deset boraca HVO-a i petnaestak pripadnika VRS.

Rat, naime, neće prestati kad to odluči Bijela kuća u Vašingtonu, kao što nije ni 1995, nego kada to odluče bijele kuće u Zagrebu, Banjaluci i Sarajevu – one, shvatili ste, s velikim crvenim križevima – jednog ne više tako dalekog dana kad objave da je i posljednji vojno sposobni muškarac u BiH dobio boračku penziju ili status ratnog invalida i kad Bosnom konačno zavlada dejtonski budistički mir.

Do tada, slobodno vjerujte američkoj propagandi. Sve dok vam na vrata ne zakuca poštar s pozivom za mobilizaciju i dok Domovina i Otadžbina od vas ne zatraže dva svjedoka i pet stotina eura. Vidjet ćemo onda je li vam taj ožiljak zaista od one pijanke nakon lanjskog koncerta Cece Ražnatović na banjalučkom stadionu ili od dušmanskog gelera, i jesu li vas to pogodili projektili s hrvatskih položaja na Manjači, ili Cecini boračko-invalidski stihovi: "Kad bi bio ranjen, krvi bih ti dala, oba svoja oka, kad bi bio slep."

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku