hamburger-icon

Kliker.info

Biskup Komarica : Za moćnike velikih sila Bosna i Hercegovina je ‘štala za njihove konje’

Biskup Komarica : Za moćnike velikih sila Bosna i Hercegovina je ‘štala za njihove konje’

August 26
06:33 2014

Komarica94Biskup Franjo Komarica otkriva da mu je najteže bilo kada su od njega pomoć tražili zgaženi i obespravljeni ljudi, a da im nije mogao pomoći. “Biskup heroj” tvrdi kako će Dragan Čović i Milorad Dodik ući u povijest da su se svjesno svrstali na stranu onih suvremenika koji nisu učinili onoliko koliko im je funkcija omogućavala i nalagala da se ispravi nepravda prema Hrvatima na području sadašnjeg RS-a.

Ovih dana ste obilježili 25 godina Vašega biskupstva. Obljetnica je to vrijedna istinske pozornosti, a u Vašem slučaju i beskrajne zahvalnosti. Nažalost, postali ste, kako mnogi tvrde, ‘biskup heroj’ ne svojom voljom, nego višom silom. Koliko Vas boli ta jeziva spoznaja da ste u biskupiji ratom i zločinom ostali bez prijeratnoga stada? Kada Vam je bilo najteže?

– Kada me je prije više od 28 godina – na svetkovinu Bogojavljenja – 6. siječnja 1986. godine nad grobom apostola Petra u Rimu zaredio nasljednik Petrov – sada već i službeno sveti papa Ivan Pavao II., svjestan svoje ljudske slabosti, ograničenosti i nepripremljenosti za preuzimanje odgovorne biskupske službe, uzeo sam – s punim pouzdanjem u Božje vodstvo – za svoje biskupsko geslo svetopisamske riječi: ‘Gospodin je moja snaga i moja pjesma.’ A kada mi je isti sveti papa prije 25 godina povjerio na brigu moju rodnu Banjolučku biskupiju, poručio sam članovima moje biskupijske zajednice, između ostalog, i ovo: ‘Svjestan sam da mi je pozivom u red nasljednika apostola po biskupskom ređenju udijeljen izvanredni nebeski dar samoga Boga – Duh Sveti. A Duh Sveti nije Duh malodušja, bojažljivosti, sebičnosti, nego Duh snage i razboritosti, istine i ljubavi. Najveća i najvažnija istina našeg života jest ta da veliki i sveti Bog bezgranično voli čovjeka unatoč njegovoj grešnosti. Stoga je on i program i sadržaj našega života – i moga osobnog života i poslanja.’

Upravo je tada bila nastupila ‘zora slobodnijeg disanja’ – s obzirom na javno očitovanje vjere. Uslijedila su u biskupiji razna dinamična događanja. Nažalost na to snažno i plodno bujanje vjerničkog i crkvenog života, domalo se sručio užasni ratni uragan. Ovdašnji je čovjek u svome dostojanstvu i u svojoj bogolikosti bio brutalno i bezobzirno ugrožen. Jedni su – zahvaćeni snažnim djelovanjem Zloduha – budući da su uslijed ateističkog ozračja u bivšoj državi postali i sami duhovni invalidi – ubijali i uništavali druge pored sebe, jer im je smetalo njihovo mirotvorstvo, njihovo bogoljublje i čovjekoljublje. Na velikom prostoru moje biskupije, gdje nije bilo oružanih ratnih sukoba, rušeni su i pustošeni mnogi domovi i imanja, a ciljano rušene crkve, bogomolje, škole. Deseci tisuća nedužnih civila su uz najteža maltretiranja, po nalogu tadašnjih vlasti, nasilno protjerani iz svoga najsvetijeg mjesta – njihova rodnog mjesta, da im se nakon toga – sve do danas – onemogući ponovni povratak i život dostojan čovjeka.
Bilo je u tim dramatičnim godinama bezbroj teških situacija i za mene osobno, a da ne govorim o tolikim drugim oko mene. Psihički je za mene bilo osobito teško podnositi trenutke kad su mi zgaženi i obespravljeni ljudi vapili za pomoć, a ja sam bio spriječen pomoći im ili nisam bio u mogućnosti ispuniti njihova očekivanja puna tjeskobe i njihove očajne borbe za spašavanje golog života.

I je li i Vas spopadala ‘Sotona’ da pokleknete i kapitulirate u borbi protiv ljudskoga zla i što Vas je održalo u biskupiji?

– Iako sam kao i mnogi drugi oko mene – na vlastitoj koži doživio užasnu silu Zloduha, jednako tako, dapače još intenzivnije, sam doživio djelovanje Božjeg Duha. Sjećam se da sam u jednom od pisama tadašnjem apostolskom nunciju u Beogradu opisujući našu aktualnu situaciju citirao riječi apostola Pavla iz njegovih poslanica Efežanima, odnosno iz Druge poslanice Korinćanima. Te riječi glase: ‘Svjesni smo da nam se valja boriti i izdržati protiv Poglavarstava, protiv vlasti, protiv vrhovnikā ovog mračnog svijeta, protiv zlih duhova koji borave u nebeskim prostorima. U svemu trpimo nevolje, ali nismo u tjeskobi, ne znamo kamo bismo se okrenuli, ali ne očajavamo, progone nas, ali nismo ostavljeni u pogibli, obaraju nas na zemlju, ali nismo uništeni. Mi uvijek i svuda na svome tijelu nosimo smrtne patnje Isusove, da se na našem tijelu očituje i život Isusov.’
Ni najmanje ne sumnjam da je – unatoč svim kušnjama i poteškoćama raznih vrsta – sa mnom trajno bila Božja milost, koja je moćnija od svih sotonskih slugu. Ona mi je – u bezbroj slučajeva – pružila savjet i pomoć tako da nikada, baš nikada, nisam ni pomislio napustiti svoje od Boga dobiveno mjesto na kojem sam za Božju objavljenu istinu o Bogu i o čovjeku bio doista spreman dati i svoj život – slično kao što su bili spremni i moji ubijeni, ali i mnogi neubijeni suradnici – svećenici, redovnici i redovnice.

Povratak nasilno protjeranih Hrvata katolika za Vas je i Vaše svećenike svakodnevna golgota i borba. Tko Vas je u tom mukotrpnom procesu najviše razočarao, što Vas je najviše pogodilo i zaboljelo?
– Kao članu Kristove Crkve dobro mi je poznato da u jednom društvu, koje se izgrađuje poglavito na materijalnom stvaralaštvu, na gospodarskom uspjehu i zaradi, na sebičnim interesima, redovito zakržljaju sve one vrijednosti, koje se ne mogu izbrojiti, niti izmjeriti, niti izvagati kao što su: istinoljubivost, pravednost, poštenje, čestitost, dobrota, solidarnost, suosjećajnost, vjernost, milosrđe.Mislio sam kako imam pravo očekivati barem od onih pojedinaca i skupina mojih suvremenika, koji su za sebe tvrdili da nisu robovi takvog mentaliteta, da će oni odlučnije pokazati svoju vjerodostojnost glede očite, kontinuirane nepravde koja je nanesena desetinama, pa stotinama tisuća naših sugrađana – i katolika i nekatolika. Posebno sam razočaran poltronskim, sebičnim pa i arogantnim ponašanjem određenog broja utjecajnih političkih i društvenih dužnosnika – intelektualaca i onih koji su se takvim izdavali – iz redova moga hrvatskog naroda, od kojih su se neki očitovali i kao članovi Katoličke crkve. Da se radilo o njihovoj vlastitoj koži, vjerujem da bi se drukčije ponašali. A ovako su se svrstali u red onih fatalnih izdajica Božje istine o pravu svakog čovjeka živjeti životom dostojnog čovjeka na onoj zemlji od koje ga je njegov Stvoritelj stvorio – to jest na zemlji njegova rodnog mjesta.

Budite otvoreni, Oče biskupe, koji su to krugovi, koje stranke, pojedinci pa i države perfidno spriječili da se više Hrvata vrati na područje RS-a ? Koliko se Hrvata zapravo želi vratiti u RS, je li to još živ proces?

– Previše tražite od mene da vam nabrojim sve krugove, strance, pojedince i države koji su uključeni u sprječavanje povratka Hrvata na područje RS-a. Iz mnogih osobnih razgovora i saznanja mogu utemeljeno potvrditi da su to svakako sve dosadašnje vladajuće garniture u RS-u, u BiH i RH, koje su više-manje dragovoljno izvršavale naređenja onih međunarodnih krugova kojima je smetala i još uvijek smeta Katolička crkva.A među domaćim političkim dužnosnicima bilo je i još danas ima određeni broj onih koji su zadojeni patološkom mržnjom na sve što ima veze s Katoličkom crkvom. A kako su najveći postotak ovdašnjih Hrvata pripadnici Katoličke crkve, oni su zbog toga kažnjeni – ne samo izostankom političke, pravne i ekonomske pomoći od političara, nego izravnim sprječavanjem u ostvarivanju njihovog održiva povratka, koji im je jamčio famozni Daytonski mirovni sporazum.Uzalud su bile sve miroljubive poruke pa i osobni dolasci k nama najvećeg moralnog autoriteta i mirotvorca pape sv. Ivana Pavla II. Znadem za fatalnu negativnu ulogu za povratak prognanih Hrvata u RS, koju su godinama u poraću igrali uredi OESS-a u Banjoj Luci i UNHCR-a u Doboju. Godine 1996. i 1997. imao je moj Biskupijski Caritas više od 12 i pol tisuća zahtjeva prognanih Hrvata-katolika za povratak samo na područje sjeverozapadne Bosne, odnosno moje biskupije.

Lokalni političari, potpomognuti tadašnjim šefom ureda OESS-a, sve su poduzeli – i to očito vrlo uspješno – da se prognani katolici ne vrate. Taj isti šef (isluženi admiral britanske vojske) prigovarao je nama u Biskupskom ordinarijatu zašto od vlasti tražimo natrag nasilno oduzete one naše samostane i župne kuće, koje tijekom rata nisu bile porušene (za razliku od 95 % porušenih i spaljenih), kad dobro znademo da mi u banjolučkom kraju, tj. u RS-u kao katolici više nemamo što tražiti (!).Poznato je da su svi mještani sela Majdan, filijale župe Mrkonjić Grad, po nalogu zapovjedništva IFOR-a (britanski bataljun) u mjesecu veljači 1996! – dakle nakon svršetka rata – morali napustiti svoje rodno mjesto. Nisu pomogli ni moji oštri prosvjedi niti kod zapovjednika bataljuna, niti kod predstavnika hrvatskih političara u BiH i u RH. – Ne možemo u ovom kontekstu zaboraviti ni – nažalost – sramotne izjave visokog dužnosnika vodeće hrvatske stranke u BiH, koju su prenijeli TV i Radio RS-a, da “ni biskup, ni par tisuća preostalih Hrvata u RS-u nemaju tu više ništa tražiti“ i da “svi oni u što skorije vrijeme moraju napustiti ovo područje”.

Možete misliti kakva je bila zapanjenost naših preostalih vjernika Hrvata, kad su čuli takve gnusne poruke od tobože “svoga” političkog predstavnika!
Nije mi poznato da je ikada kasnije od drugih dužnosnika te iste stranke ta pogubna i duboko nehumana izjava demantirana. Svi su oni računali na vrijeme. Što više vremena prođe, to će jedni prognanici pomrijeti, a drugi ohladiti prema rodnom kraju i krenuti drugim životom.Znademo da i sada ima više tisuća zahtjeva prognanika Hrvata za omogućavanje njihova održivog povratka. Ali tko i kako uvažava te ljude i njihove opravdane zahtjeve? Svjedoci smo indiferentnog, zapravo nehumanog ponašanja prema tim ljudima od onih koji su u ime države i međunarodne zajednice za to zaduženi!

Što onda na koncu kazati, jeste li zbog sabotiranja povratka nepovratno razočarani, jeste li izgubili nadu, imate li još snage boriti se s vjetrenjačama?

– Svjestan sam da sam kao biskup jedne mjesne Crkve zadužen za sve članove te Crkve, ali i za sve druge ljude u mojoj sredini, za njihovu sadašnjost i budućnost, za njihovo duhovno, ali i materijalno dobro. Te odgovorne zadaće nisam se smio – a niti htio – osloboditi ni u najdramatičnijim ratnim i u svim poratnim vremenima. Tako kanim uz Božju pomoć i nastaviti, svjestan da sam dužan i braniti i promicati kako istinu i pravdu, tako i praštanje i pomirenje i zajednički život svih ovdašnjih ljudi. Što se tiče ovozemaljskih moćnika, nitko od nas ovdašnjih katolika nije bio predviđen da do sada ovdje ostane. Bog je drukčije nakanio. Trudit ćemo se i ubuduće ispunjavati njegovu volju i ne osramotiti ni Kristovu Crkvu ni svoj narod.

Ja Vas ovo doista moram pitati, nekako je neshvatljivo da najjača hrvatska stranka HDZ BiH ima čvrsto partnerstvo s vladajućim SNSD-om te da su lideri Čović i Dodik, kako i sami kažu, pouzdani i iskreni partneri i prijatelji, a da povratak Hrvata od toga nije imao koristi pa čak nisu to osjetili niti oni koji su se vratili?

– Samo Bog pravo zna, a donekle i njih dvojica, zašto su se do sada tako ponašali kad je u pitanju jedno od neupitnih ljudskih prava svakog čovjeka, pa tako i ovdašnjih Hrvata – pravo na rodno mjesto. Ući će – nažalost – i oni u povijest da su se svjesno (moguće pod nečijim pritiskom?!) svrstali na stranu onih naših suvremenika, koji nisu učinili onoliko koliko im je njihova politička funkcija omogućavala i nalagala za ispravljanje fatalne dalekosežne nepravde nad jednim domicilnim narodom – hrvatskim na području sadašnjeg bh. entiteta RS.

Pa, generalno, kakav je položaj Hrvata u BiH, osobito tretman bosanskih Hrvata i njihova budućnost?

– Voljom utjecajnih međunarodnih političara koju uglavnom poslušno provode u djelo neki domaći “izvođači radova” – domaćim Hrvatima osobito na području Bosne – nažalost se sve više smanjuje mogućnost njihova fizičkog opstanka. Do sada, koliko mi je poznato, nije postojala jedna jedinstvena – razrađena – strategija za učvršćenje i revitalizaciju ovdašnje hrvatske populacije – ni u ekonomskom, ni u biološkom, ni kulturnom, a ni prosvjetnom pogledu.Mi, iz redova Crkve, trudili smo se – svojim skromnim snagama – pokrenuti preko organiziranja gospodarskih foruma te osnivanja Katoličkih školskih centara – Škola za Europu – neke konkretne inicijative. Nije bilo dodatne potpore od službenog Zagreba, ni jedinstvenosti među domaćim hrvatskim političarima, gospodarstvenicima, pa i kulturno-prosvjetnim djelatnicima. Mi ćemo i dalje nastojati konkretnim projektima poticati i bodriti naše sunarodnjake da ne upadnu u kompleks manje vrijednosti, nego da se i sami odlučnije bore za život dostojan čovjeka – za sebe i svoje potomke.

U ovo predizborno vrijeme ponovno su isplivale sve razlike i podjele na ‘hrvatskoj’ političkoj pozornici u BiH? Prepoznajete li Vi možda neke nove snage, neke nove vjetrove i energiju?

– Ako i ima tih vjetrova i energija, oni se nisu osjetljivije pojavili na ovim našim – od mnogih – zaboravljenim i prekriženim prostorima.

Listopadski izbori su praktično pred vratima, kakvoga su oni značenja,  očekujete li promjene i kako napokon motivirate i Hrvate da iziđu na glasačka mjesta?
– Sve više me ljudi pita: Biskupe, dolaze opet izbori – treba li uopće izići i za koga glasovati, kad smo do sada stalno ostali razočarani? – Što odgovoriti tim dobronamjernim, ali tjeskobnim ljudima – osim da je njihova građanska dužnost izići na izbore?! – Valjda će ipak uspjeti naći neko ime, za koje znaju da barem malo mari za Hrvate u RS-u.

Štala za njihove konje

Međunarodna krizna skupina, ali i neki senatori i kongresmeni su ponovno potencirali uspostavu trećega entiteta kao moguće rješenje za zamršeno stanje u BiH. Jeste li zabrinuti i vjerujete li da su to neke ozbiljne kalkulacije?

– I današnje ‘apsurdno rješenje’ za ovu napaćenu zemlju, na kojoj se vodio ‘zastupnički rat’ između današnjih velikih sila – kao nastavak Prvog i Drugog svjetskog rata – kako su to na mnogo mjesta tvrdili odgovorni predstavnici te iste međunarodne zajednice – rezultat je odnosa aktualnih snaga njihovih ‘mišića’. Bit će najvjerojatnije tako i ubuduće, tj. kako odluče oni, za koje smo mi u Bosni i Hercegovini – prema tvrdnji službenog izaslanstva iz Bruxellesa, ‘uvrh glave štala za njihove konje’

Antun Mrkonjić (Dnevni list)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *