Kliker.info

Ima nešto strašno, krajnje indikativno i duboko porazno za bosanskohercegovačku državu i sve nas u činjenici da u danu u kojem član Predsjedništva BiH Milorad Dodik prijeti oružjem i ratom, kada je bezmalo cijela međunarodna zajednica na nogama, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, umjesto, recimo, lidera Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), saslušava djecu heroja odbrane države Bosne i Hercegovine!

Dupli aršini

Dogodilo se upravo to danas. Državno tužilaštvo, to koje bi, ne samo trebalo, već zakonski moralo biti jedan od stubova odbrane zemlje ugrožene iznutra i spolja, danas je, umjesto pomenutog Dodika, u svojstvu osumnjičene saslušalo Aminu Pekić, kćerku majora Fadila Pekića, pripadnika MUP-a Republike BiH i ličnog pratioca ministra vanjskih poslova RBiH Irfna Ljubijankića.

Sjetit ćete se, Pekić je čovjek koji je zajedno sa državnim šefom diplomatije poginuo na dužnosti odbrane države, u poznatoj helikopterskoj nesreći što se posljednjih mjeseci rata dogodila na području Slunjskih brda, kod sela Kremen, koje se nalazi na cesti između Slunja i Cetingrada u Hrvatskoj.

To je onaj Fadil Pekić o kojem je u junu 2019. godine ugledna profesorica Sanja Vlaisavljević pisala u “Dnevnom avazu”navodeći da je “njegov posao bio da štiti živote drugih svojim životom”, te da on to “nije radio samo dok je bio na ratištima”.

“Radio je to stalno i svakodnevno. Nije mario ni za vjeru, niti naciju drugih kojima je pomagao. Htio je biti čovjek i pomoći. I bio je. Čuvao je svog susjeda od sigurne smrti. A nisu se ni poznavali. Tek rat ih je upoznao negdje na samom početku te zlokobne 1992. kad je njemu granata uništila stan negdje tamo kod crte razdvajanja”, pisala je profesorica Vlaisavljević.

Rekao je, isticala je prof. Vlaisavljević, da će dati svoja “dva prsta obraza” za susjeda kojeg jedva da je imalo znao kako bi mu život spasio.

“Sve do maja 1995. on ih je čuvao i brinuo za svoje susjede nebošnjake. Čuvao njihove živote uz živote svoje djece. Ali svoj nije uspio sačuvati. U danu kada je mir već počeo kucati na vrata čuo se krik. Vrisak. Došla je najtužnija vijest. Poginuo je vraćajući se sa nekog ratnog zadatka. Helikopter u kojem se nalazio srušen je. Nikad nisu razjašnjene okolnosti pod kojima se to dogodilo”, napisala je Vlaisavljević u potresnom tekstu.

Mediji, eto, prenose da “tužioci BiH vjeruju da je Amina (Fadila) Pekić s krivotvorenom diplomom obavlja poslove u diplomatskoj misiji BiH u Briselu pri NATO-u, kao uposlenica Ministarstva vanjskih poslova BiH”, ali tužioci ne vjeruju da je Dodik, koji neskriveno poručuje da je srušen državni ustavno-pravni poredak, te najavljuje podrivanje Oružanih snaga BiH (OSBiH), Obavještajno-sigurnosne službe (OSA), Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA), Uprave za indirektno oporezivanje (UIO BiH), po čijem nalogu su blokirane državne institucije, i koji prijeti NATO-u – treba biti pitan o bilo čemu?!

Tužilaštvo BiH, koje smatra da “korištenje krivotovrene diplome na tako značajnom mjestu predstavlja “tešku sramotu za BiH i ogromnu štetu za ugled BiH u svijetu”, istovremeno ne čini ama baš ništa da procesuira slučaj “Ikona” u kojem je pred očima cijelog demokratskog svijeta dokazano da je jedan nominalni šef države poklonio šefu diplomatije druge zemlje ukradenu umjetninu s ratišta u zemlji na koju je izvršena agresija (!!!).

Ako to nije “teška sramota” za državu BiH, onda Tužilaštvo BiH ima problem ili s moralnim kodeksom ili, pak, s lojalnošću državi kojoj se takva sramota čini, i to ne dan, mjesec ili godinu, već najmanje 15 ljeta.

Nije sporno, štaviše nužno je i potrebno da se Državno tužilaštvo bavi i pitanjima validnosti diploma u državnim institucijama. Niko, pa ni neka Amina Pekić ne može i ne smije biti iznad zakona.

No, nisu li, ipak, neki malo “jednakiji” pred zakonom? Toliko “jednakiji” da, poput Dodika, mogu čak dovesti u pitanje funkcioniranje državnih institucija, pa čak i Tužilaštva i Suda BiH. Ili, pak, svi oni oko afere “Kisik”, koja iz temelja, potresa bh. entitet RS, a da nisu zaslužili čak da Državno tužilaštvo saopći kako je “formiran predmet”.

Jer, “visoka korupcija se ne može raditi”, kako reče jedna od čelnica Tužilaštva BiH.

“Nešto je trulo u zemlji Danskoj”, povikao bi Hamlet. No, ova naša priča, ipak, više liči na “Predstavu Hamleta u Mrduši Donjoj”, gdje je namjesto pravde montirana kulisa tobožje neprikosnovenog pravosuđa. Stiće se utisak da se državni aparat prečesto koristi kako bi se stigmatiziralo nepodobne. A, to nije dobar put. Tu priču smo već mnogo puta vidjeli, zar ne?

Djeca majora Pekića

Djeca majora Fadila Pekića, Muhamed, Najla i Amina ostali su bez oca, maja 1992. Amina, beba koja je tek nekoliko dana prije čudom ostala živa (“Granata je odnekud, usred mirna dana, odjeknula iznad umornih ljudi koji su izašli pred zgradu. Ona je dijete pokrila rukama očekujući čudo. Čudo se desilo. Geler je pogodio nju u rame neposredno pored dječije glave. Stari bi rekli „sreća u nesreći“), oca i ne pamti. Muhamed je krenuo očevim stopama, a Najla je mama i ima svoje dijete.

“Sve troje su naslijedili očevu dobrotu. Dobri ljudi, vrijedni ljudi i ljudi koji vole. Susjed kojem je spašavao život je i danas živ. Ima svoju obitelj. Djecu. A njegova djeca su odrastala uz priču o čika Fadilu zahvaljujući kojem oni imaju živog oca. I tako prođoše godine mnoge od te 1995., kad su se posljednji put vidjeli, ali on i dalje živi u njihovim životima i živjet će dok god kucaju njihova srca. Dobrota iz vremena nečovjeka je zauvijek povezala dvije obitelji”, zapisala je prof. Sanja Vlaisavljević.

Tačno 26 godina kasnije, djeca majora Fadila Pekića su na meti nečega što bi se u najmanju ruku moglo nazvati nedosljednošću jednog pravosudnog sistema.

Da, to je nama naša borba dala.

(INS)