hamburger-icon

Kliker.info

Amra Šabić-El-Rayess : . Dok u Bosni stagniramo, drugdje vrlo brzo uspjevamo ?!

Amra Šabić-El-Rayess : . Dok u Bosni stagniramo, drugdje vrlo brzo uspjevamo ?!

April 01
00:57 2014

Amras112Mnogi od nas koji su već dugo u dijaspori znaju da kada telefon zazvoni sa brojem s druge strane Atlantika da vijesti obično nisu dobre. Prije neki dan, moj blizak rođak – radan i pošten – je iznenada preminuo u 38-oj godini života. Šok me je vratio u dane djetinjstva i splet okolnosti koji nas je uputio na različite strane svijeta. Samir i ja smo se igrali klikera dok su moji roditelji gradili kuću iz kredita.

Piše : Prof. dr.  Amra Šabić-El-Rayess (Za Kliker.info)

Moj otac je bio uspješan ekonomista koji je život pošeo u sirotištu u toku drugog svjetskog rata, a mama poštovana nastavnica geografije i istorije koja me je naučila šta perfekcija i radne navike u životu znaše. U toku rata, Samir i ja smo bili tinejdžeri u okruženom Bihaću željni normalnog života, ali ustrajni i sretni što smo među onima kojima tada dani nisu bili odbrojani. Pri samom završetku rata, mene je splet okolnosti usmjerio preko Atlantika, a Samir je ostao graditi život u poslijeratnoj Bosni.

U toku mog zadnjeg boravka u Bosni, prošlog ljeta, socio-ekonomski problemi bili su očigledni.  Ulice Bihaća, kao i ostatka Bosne,  pune  su socijalnih slučajeva, ne samo među onima koji prose nego i među onima koji šetaju. Nešto bolja ekonomska fasada vidi se u ljetnim mjesecima kada dijasporu prepliva nostalgija i kada dijaspora prepliva Bosnu. Vratila sam se iz Bosne krajem ljeta razmišljajući da nikada do sada nisam osjetila razočarenje i beznađe medju našim narodom kao ljeta 2013-te.  Po povratku u SAD, moj život se vrlo brzo vratio u svoju normalnu i prebukiranu kolotečinu, ali u pozadini ostalo je pitanje šta će biti sa Bosnom i do kada će naš narod, pošten i radan poput mog rođaka Samira, tolerisati težinu bosanskog života.

Jedno pitanje koje ta bosanska težina povlači sa sobom je, zašto nas narod kada dođe do SAD-a ili zapadno evropskih lokaliteta, vrlo brzo nađe svoje mjesto i uspjeva i socijalno i ekonomski. Dok u Bosni stagniramo, drugdje vrlo brzo uspjevamo. Šta je uzrok takvoj dihotomiji? Tipičan odgovor koji dobijam u Bosni na takvo pitanje je “Ništa kod nas ne  funkcionira i nista kod nas ne može”. Naš narod je pametan, sposoban i željan normalnog života, ali do nedavno smo bili politički letargični i nesvjesni da narod svoj glas mora konstruktivno i kolektivno iskoristi da dođe do eliminacije korupcije koja poštenom Bosancu ili Bosanki ne da doći do zraka.

Sa ulaskom Hrvatske u Evropsku Uniju, Bosna ima priliku da po prvi put pozitivno iskoristi svoj lokalitet. Više nismo mjesto velikih ratnih ofanziva, nego zemlja neiskorištenog potencijala. Nedavni protesti i demonstracije na bosanskim ulicama su prva indikacija da je došlo do zasićenja našeg naroda sa bosanskim beznađem i nedostatkom pozitivnih opcija u životu mladih ljudi. Suzdržavanje od nasilja i uništavanja bilo državne bilo private imovine je jako bitno jer nas je rat već dovoljno uništio, ali ono što je jednako ključno je da naš narod prepozna ovaj historijski momenat i da se prestane sudržavati od političkih zahtjeva da se država vodi odgovorno i da novi prioritet lokalne politike postane kreiranje sredine koja će ekonomski revitalizirati Bosnu.

Sada imamo granični proksimitet sa Evropskom Unijom i komparativno pristupačniju radnu snagu u Bosni koja je obrazovana, a u isto vrijeme minimalno iskorištena za kolektivni prosperitet Bosne. Sta nas onda koči? Demonstracije u Bosni su utihnule ne zbog toga što su zahtjevi naroda rezultirali promjenama nego zbog toga što zemlji nedostaje konstruktivno, nekorumpirano, entuzijastično i uspješno rukovodstvo koje je sposobno da osigura privrednu suradnju sa poslovnim svijetom iz Evropske Unije i konačno zaposli naš narod. Naša privreda nema zakonsku platformu  koja bi privukla i olakšala ulaz stranih investitora, a uz to dodatna otezavajuća okolnost je to da su svi domeni života u Bosni obojeni korupcijom, od zdravstva do politike.

I dok razmisljam o budućnosti Bosne i reformama koje su potrebne i koje bi naš izmoren narod objeručke podržao, pitam se da li bi danas Samir, suprug i otac dvoje male djece, bio živ da je sa svojom porodicom imao sreću da bude u rukama američkog zdravstva a ne oskudnog zdravstva koje danas životari u Bosni i kaska za ostatkom svijeta. Nažalost, nedostaju nam političke kompetencije da našu malu i potencijalno perspektivnu zemlju pretvorimo u ekonomsko vrelo koje će za benefaktora imati prosječne i radne Bosance ili Bosanke poput mog rođaka Samira. Za Samira, promjene su zakasnile, a pitanje ostaje da li ćemo mi koji ostajemo dozvoliti da zakasne i za ostatak mlade i perspektivne Bosne.

(Autorica je profesorica na Univerzitetu Columbia u New Yorku )

Podijeli

2 komentara

  1. iso
    iso April 01, 17:50

    zaplakala sam zbog samara i situacije u bosni sta rade ti ljudi koi sjede u vladi stace biti narodom u bosni i kako ce moja dva sina nezaposlena osigurati buducnost i kako ce osnovati fameliju dali neko od vlasti ima odgovor

    Odgovori

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *