Amor Mašović : Bildt bio na sastanku sa Miloševićem u Beogradu uoči genocida u Srebrenici
Amor Mašović, zastupnik u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH, poznat je po svom otvorenom govoru o svim gorućim temama u BiH. U intervjuu za "Sedmicu" Mašović komentira i analizira lik i djelo Biljane Plavšić, Milorada Dodika, Karla Bilta (Carl Bildt), svoju poziciju u SDA, vlastitu političku sudbinu i budućnost BiH.Biljana Plavšić je na slobodi nakon samo šest godina i nekoliko mjeseci provedenih u zatvoru. Kakva se poruka time šalje žrtvama monstruoznih zločina koje je ona inspirirala i politički organizirala?
– Ime zločinke Biljane Plavšić zauvijek će ostati zapisano crnim slovima u historiji čovječanstva. U udžbenicima historije pisat će da je to jedina žena, i uz to profesorica, rođena u Evropi koja je osuđena za najmonstruoznije ratne zločine, odnosno za zločine protiv čovječnosti. Također će stajati da je sve do trenutka kada je priznala svoje sudjelovanje u udruženom zločinačkom poduhvatu usmjerenom ka istrebljenju drugih naroda bila optužena i za genocid. Pisat će u tim udžbenicima kako je ona potvrdila da je kompletno srpsko rukovodstvo, kako političko tako i vojno, bilo uključeno u planiranje, organiziranje, izvršenje i skrivanje najmonstruoznijih zločina počinjenih na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata. Onaj ko bude dublje istraživao lik ove zločinke doći će do zaključka da se radi o osobi bez karaktera, koja je zarad spašavanja vlastite kože izdala sve svoje ratne drugove, da je prevarantica koja je obmanula naivnu i svom poslu nedovoljno predanu Karlu del Ponte (Carla) i da je u svojoj sebičnosti bila spremna žrtvovati i milione pripadnika vlastitog naroda.
Stoga, njezin prijevremeni izlazak na slobodu u trenutku kada se, izvjesno je, približava svom biološkom kraju, za mene nije preveliko razočarenje. No, ne mogu da ne primijetim apsurdnost trenutka u kojem se to dešava. Dešava se to u istom trenutku kada jedna evropska vlada, navodno iz humanih razloga, oslobađa 79-godišnju zločinku odgovornu za zločinački poduhvat koji je imao za posljedicu smrt i ranjavanje više stotina hiljada ljudi, dok istovremeno jedna druga evropska zemlja započinje suđenje 88-godišnjem nacističkom zločincu odgovornom za smrt tri čovjeka. Zločince, dakako, treba progoniti sve do njihove smrti, a ne oslobađati ih zbog ovih ili onih razloga. Oslobađanjem zločinaca iz razloga humanosti zapravo se masivno krše ljudska prava i dostojanstvo žrtava.
To je ne samo loša poruka za žrtve već istovremeno i jasna poruka dokazanim i onim budućim potencijalnim zločincima kojom im poručujemo da se zločin ipak isplati. Strahujem da bi ta isplativost zločina jednoga dana mogla doseći i do potpune nekažnjivosti zločina. Ili se možda varam. Možda mi zapravo već živimo u vremenu nekažnjivosti zločina. Zar zločinci Milošević, Šešelj, Mladić i mnogi ini nisu jasan dokaz tome?
Svjestan takvih odnosa u svijetu, mišljenja sam da bi bosanskohercegovačke žrtve, umjesto razočarenja, pasivnog odnosa i verbalnih osuda nerazumnog akta švedske vlade, trebale preuzeti pravdu u svoje ruke na taj način što će širom Bosne i Hercegovine podići stubove srama sa crnim slovima ispisanim imenima raznih butrosa butrosa, akašija, biltova, žanvijea, karemansa, moriona, rouza, stoltenberga i njima sličnih.
Za početak Potočari bi bili prava lokacija za podizanje prvog ovakvog "spomenika", koji će trajno svjedočiti o vremenima i ljudima koji nisu sprečavali, a mogli su, ili su aktivno pomagali zločine i zločince.
Važnu ulogu u njenom oslobađanju imao je Karl Bilt, ministar vanjskih poslova Švedske. Kako komentirate tu činjenicu?
– Oslobađanje zločinke Biljane Plavšić i destruiranje butmirskog procesa su tek sitna nedjela spram jednog po posljedicama znatno većeg, za koje jeste svojim, najblaže rečeno pasivnim odnosom, odgovoran ovaj švedski političar. Karl Bilt je prisustvovao onom famoznom sastanku u Beogradu sa Miloševićem i drugim zločincima u predvečerje genocida koji će se dogoditi u narednim danima nad hiljadama srebreničkih dječaka, mladića, muškaraca i žena. Rezultat tog sastanka, umjesto njihovog spasa, doveo je do njihova istrebljenja do posljednjeg.
Naša javnost, kao što je to već uobičajeno kada su u pitanju međunarodni zvaničnici, olako je zaboravila tu nečasnu ulogu švedskog diplomate, pa stoga i nema mjesta čuđenju što se on nastavlja zalagati za nekažnjivost zločina.
Dodikov stav
Akademik Muhamed Filipović predlaže da bošnjački političari u znak protesta prekinu svaku komunikaciju sa Biltom. Podržavate li takav stav akademika Filipovića?
– U svijetu u kojem živimo sumnjam da je to moguće. Kompleks niže vrijednosti, strah od sankcija, poltronstvo, nedostatak morala, naivnost i još ponešto uvijek nas iznova dovode za pregovaračke stolove na čijem pročelju sjede razni biltovi. Pri tome često ne primjećujemo da ti predsjedatelji nisu tu da bi nam pomogli u iznalaženju pravičnih rješenja, već su neki do njih tu samo zato da bi onima što uživaju plodove zločina dali dodatno vrijeme da ograde zločinom stečeno.
Potpuno razumijem akademika Filipovića, ali, nažalost, broj onih koji pod evropskim plaštom pregovaraju o "dobrobiti" Bosne i Hercegovine, a pri tom Boga mole da tako ne bude, značajno prevazilazi jednog Karla Bilta.
Milorad Dodik radosno je dočekao Biljanu Plavšić na aerodromu u Beogradu. On ne krije da mu je Plavšić neka vrsta ideološkog i političkog mentora. Šta to može značiti za budućnost BiH i odnose među njenim narodima?
– Milorad Dodik zapravo nikada, bar od kad sam ja čuo za njega, nije krio materinstvo zločinke Plavšić u ideološkom smislu. I takav njegov stav meni je potpuno razumljiv. Prije nego što ga je postavila za svog premijera za njega je čuo tek manji broj ljudi i to uglavnom u manjem bh. entitetu, a i tada se njegovo ime u medijima povezivalo uglavnom sa nekim radnjama koje su bile u neskladu sa zakonskim propisima.
Postavljajući ga za premijera zločinka Plavšić, slikovito rečeno, jeste "porodila" Milorada Dodika u političkom smislu i on joj to nikada nije zaboravio. Otud se i nije čuditi slanju aviona po nju i otud se nije čuditi njegovom zalaganju za prijevremeno oslobađanje žene koja je, uzgred rečeno, "prijevremeno" propjevala o zločinima i zločincima kojima je dušom i tijelom pripadala.
Počelo je suđenje Radovanu Karadžiću. On odbija da se pojavi pred sudom i očito odugovlači proces…
– Nažalost, nisam u prilici komentirati suđenje Karadžiću, s obzirom na to da sam aktivni sudionik u tom procesu te ne bi bilo uputno u ovoj fazi postupka govoriti o tome. Nadam se da me razumijete.
Udruženja nestalih iz RS stalno Vas prozivaju da kao član kolegija direktora Instituta za nestale osobe ne radite dovoljno na pronalaženju nestalih osoba srpske nacionalnosti i da pravite razliku između žrtava.
– U rješavanju problema zarobljenih i nestalih osoba angažiran sam gotovo pune dvije decenije i nikada, uistinu nikada, nisam sebe doveo u poziciju da pravim razliku među ljudima ovisno o njihovoj nacionalnoj pripadnosti. Jedina razlika koju jesam pravio u vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu jeste razlika između onih koji su je branili i onih koji su je napadali. A među onima koji su je branili i zbog toga teško ispaštali u kazamatima poput zatvora "Kula" u Sarajevu bilo je ljudi svih nacionalnosti, uključujući i ljude poput pokojnog Vladimira Srebrova. Moj je zadatak bio da sve te ljude izvučem iz neprijateljskih logora i zatvora, bez obzira kako se oni zvali, i ja sam za sve vrijeme rata to i činio.
Nakon rata, isključivo voljom političara iz manjeg bh. entiteta, proces potrage za nestalima odvijao se prema njihovoj etničkoj pripadnosti pa je Kancelarija za nestale iz Banje Luke isključivo tražila nestale osobe srpske nacionalnsoti, a Federalna komisija uglavnom osobe bošnjačke, hrvatske, albanske, romske i drugih nacionalnosti. Ipak, i tada smo mi u Federalnoj komisiji znali kršiti Sporazum o međuentitetskim ekshumacijama i kretati u potragu za osobama srpske nacionalnosti.
S početkom rada Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine u januaru 2008. godine konačno se ostvario san koji sam sanjao duže od decenije, tj. da u fokusu pažnje institucija koje se bave pronalaženjem nestalih budu nestali kao takvi, a ne zato što su pripadnici jedne, druge, treće i ine ili su bez nacionalnosti uopće.
Svoju privrženost takvom pristupu dokazivao sam nebrojeno puta kako javnim govorenjem tako i svojim djelima. Posljednji put sam to učinio prije nekoliko nedjelja kada sam sa nekoliko specijalaca alpinista i forenzičara sišao do dna jame u Hercegovini duboke 125 metara kako bismo iz nje iznijeli žrtve koje nisu niti bošnjačke niti hrvatske nacionalnosti. Ni tada, ni prije, ni poslije pored jame nisam uočio prisustvo onih koji se predstavljaju navodnim zaštitnicima prava onih koji su izgubili svoje najmilije. Njih jame ne interesiraju, oni nemaju razumijevanja za ljude koji se spuštaju u te jame. Njima su preče ustavne promjene, reforma policije, odlazak međunarodnih sudija i tužilaca, pristrasnost Haškog tribunala i slično.
Čelnici jednog od dva krovna udruženja nestalih osoba iz Banje Luke su u tolikoj mjeri ispolitizirani ili, bolje rečeno, "kupljeni" sredstvima iz budžeta Vlade manjeg bh. entiteta da su praktično prepoznatljivi u javnosti kao glasnogovornici Milorada Dodika. Istovremeno drugo udruženje, čiji čelnici vode istinsku brigu o svojim članovima je pastorče te iste vlade i ne samo da nije proglašeno organizacijom od posebnog interesa za entitet kao ono prvo već uopće nemaju pristupa niti budžetu niti čelnicima tog entiteta. Za svaku osudu.
Međutim, čini se da i same žrtve iz dana u dan sve više i više prepoznaju one koji su istinski zaštitnici i promotori njihovih interesa te se sve glasnije čuju izrazi neslaganja članstva i onih koji se zarad vlastitih interesa nalaze na čelu njihovog udruženja. Najnoviji "biser" jeste odluka čelnika jednog udruženja da krenu put Haga kako bi pružili pomoć u odbrani jednom haškom optuženiku kojem je suđenje netom počelo. Fadil Mandal (Dnevni avaz)
Komentari