Kliker.info

Amir Reko, zvani Makedonac, bivši oficir JNA, a kasnije i komandant 43. Drinske brigade Armije BiH u Goraždu, spasio je u ljet 1992. godine mnogobrojne civile u selu Bučje od sigurne smrti i to samo tri dana nakon što mu je majka i obitelj spaljena u njegovom rodnom selu Gudelj. Gostujući u Pressingu na N1, prisjetio se tog perioda.

Umjesto osvete odabrao je oprost. Zašto?

“Mislim da bi većina ljudi tako postupila. Najveći razlog leži u vaspitanju, u vašim korjenima, kako vas je majka vaspitala, kako ste odrastali. Dio toga je učinila i škola. To je osnovni razlog, ali majka je temelj svega”, kazao je Reko.

I vaša majka je zapaljena u selu Bučje.

“U takvoj jednoj situaciji 1992. godine kada srpske snage nadiru sa svih pravaca, Foča je tada pala gotovo bez metka, Višegrad… Ono što sam ja kao vojnik, oficir u to vrijeme, jeste da je gotovo bilo nemoguće u jednoj takvoj situaciji odbraniti grad. Cijela ta psihoza čini da se čovijek treba psihološki pripremiti za opasnost. Jako teško je bilo ponekad jer se to ne uči u školi, rješavati neke situacije. Kada imate civile i tešku situaciju, to je sasvim drugi momenat”, naveo je Reko.

Kako su vaši vojnici tada reagirali kada ste rekli ‘ne osveta nego oprost’?

“Mnogi ljudi, sam početak rata, veliki broj njih je isto izgubio svoje familije na isti način. Uporedo sa tim događajima idu jaki artiljerijski napadi. I njima je bilo jako teško i neki ljudi su bili žedni osvete, to je bio jako težak momenat…”, prisjetio se Reko.

Kako je to izgledalo?

“U tom jednom haosu sasvim je bilo normalno da su srpske snage krenule sa svih pravaca napad na Goražde. Imali smo vezu preko kurira i radio uređeja. Srpske snage su nadirale sa svih strana. Vidimo kako nadiru sa svih strana, u jednom takvom referisanu kurira je bilo sasvim normalno koliko je bilo mrtvih, koje selo je zapaljeno. U jednom referisanju kurir je kazao da su u selu Gudelj utjerana u kuću moja familija ne znajući da su to moji. Ja sam ostao poptuno nijem, nisam mogao povjerovati da se to desilo. Reakcija moja bila je ćutanje nekoliko mintua.  To se sve dešava u toku napada srpskih snaga na Goražde. Teško je to reći. Kad nekoga ubiju metkom lakše je, ali kada nekoga zapale… Postavljate sebi bezbroj pitanja. Zašto se to meni desilo, da vam majka bude zapaljena… Ja živim sa time i živjet ću do kraja života”, naveo je naš sagovornik.

Krenuli ste na selo Bučje?

“Vidim ima po društenim mrežama nekih ljudi kojima neke stvari nisu jasne. Sam ulazak u grad Goražde. Činjenica je da je meni pomogao moj prijatelj Dragan, moj brat, pomogao. Ja sam napustio JNA i otvoreno sam mu rekao i zamolio ga da mi pomogne do granice dokle se nalazi vojska. Zaista je to uradio. Jako je teško bilo tada u Goraždu. Bilo je na desetine mrtvih svaki dan, situacija je haotična i bilo je neizvjesno da li će Goražde uspjeti da se odbrani. Ukoliko bi se srpske snage spojile sa Bučjem, Goražde bi palo.

U tom selu su bile žene i djeca. Bilo je jako teško. Znao sam da je selo dobro naoružano, znao sam da su došli kamioni, bio je pritisak, naročito od strane komandanta ratnog predsjedništva Hadže Efendića. Zamjereno mi je zašto ne očistim selo. Jednostavno cijelo vrijeme je bilo tako. Kada su krenule sprske snage na selo, naređeno mi je da se očisti selo Bučje. Ja sam odbio tu naredbu jer za mene čišćenje sela Bučje je značilo da bi civili izginuli.

Komandant ratnog predsjedništva je uputio jednu drugu jedinicu da izvrši taj zadatak. Ponudio sam pomoć toj jedinici da pokažem gdje se nalazi selo. Pošao sam zajedno sa njima iako smo bili istog ranga rekao da niko ne smije opaliti nijedan metak dok ja ne obavim zadatak kako smatram da je najbolje. Pregovarao sam sa mještanima sela, garantovao im sigurnost i oni su ostali živi”.

Svi su kasnije govorili da su ostali živi zahvaljujući Bogu i Amiru Reki?

“Ja nisam dao, suprostavio sam se tim mladim momcima. Održao sam govor i rekao da su u mom selu prije tri dana Srbi ubili moju majku, zapalili je živu i da se mogu osvetiti. Ali, rekao sam da oni nisu krivi što su drugi Srbi, zločinci, uradili. Rekao sam im da im želim pomoć. Bila je teška odluka, ali ja sam srećan što je to tako”

“Ja nisam imao izbora. Dezertirao sam onog momenta kada je Foča bila pala pod srpsku kontrolu. Došao sam da branim svoj rodni kraj, moje ognjište, rodno mjesto.. Nisam imao izbora. Što sam bio iznenađen jako je da u Goraže bilo pred padom, da se bolnice evakuišu, da pada desna obala Drine, da je Goražde završena priča. Zašto su ljudi ostavljeni na cjedilu? Ja sam došao da se borim. Interesovalo me da sakupim ljude iznad Kazagića i krenem u borbu. Bio sam oficir pješadinac i ujednoj žestokoj borbi sa hrabrim ljudima u Goraždu, Čajničanima, uspjeli smo izvršiti taj zadatak i osloboditi teritoriju.

Zašto ste napustili Armiju?

“Od početka su vlasti tadašnje SDA imali sumnju na bivše oficire JNA. Dva oficira JNA koji su tada bili, znalci, to je bio Zaim Imamović i ja. Jednostavno je protiv njih bilo usmjerene takvo jedno nepovjerenje. Sastao sam se par puta sa Zaimom i on mi je govorio ‘vidi šta ti rade, ubit će te’. Zašto bi me neko ubio? To je bila činnjenica, nisma mogao vjerovati. Imam dokaze da su neki ljudi željeli mene ubiti u Goraždu. Zašto? Meni nikad to neće biti jasno. U mojoj glavi se vrtilo svašta nešto”, kazao je Reko.

Nakon rata otišao je u Dansku odakle se vratio ponovo u BiH, započeo biznis i osnivao novi politički projekt.

“Nisam nikad poželio da budem političar. To je nešto zadnje što sam želio raditi. Ja sam vratio prije sedam godina iz Danske, živio sam u jednom sistemu iz kojeg sam naučio mnogo. Imam jednu firmu u Danskoj i ovdje u BiH. Živim od svog rada. Sve vrijeme sam želio da se desi nešto u BiH što će promijeniti situaciju. 22 godine ovdje imamo političke stranke i vidimo šta je rezultat svega ovoga. Nisam mogao vjerovati, nisam moga ni funkcionisati. Jednostavno došlo je do kratkog spoja u mojoj glavi. Ljudi oko mene su željeli da se oformi jedan pokret što bi bilo sasvim drugačije od ovoga što imamo sad na političkoj sceni”, kazao je Reko u Pressingu na N1.

“Imamo 22 godine etnonacionaliste na vlasti, iste ljude koji su doveli do ovog jada i ludila. Ukopali se u rovove i žive svako na svom terenu. Svoje pipke su pustili u svemu ovome. Hrane se ovom situacijom, ne mogu bez mržnje, to je njihov život. Ne čude me da te zločince brane i čuvaju. Zato što je to ona zaostavština iz rata. Žive od mržnje. Imamo jednu situaciju da su na kostima najboljih sinova ove zemlje danas izgradili enormno bogatstvo na njihovim grobovima.  Ne može tako. Oni moraju da odgovaraju za ono što su popljačkali. Uništili su jednu generaciju ljudi. Moraju odgovarati za ovaj haos u BiH. Ja ljude dijelim na ljude i neljude. Ja sam vjernik, vjerujem u Allaha, moja familija je takva, moj djed je bio hodža. Dragan Simić koji je meni život spasio vjeruje u Isusa Krista. Možemo dijeliti samo na ljude i neljude, drugu podjelu ne priznajem”.

“Ne mislim da sam nekakav heroj, većina ljudi bi uradila što sam ja uradio. Svako treba odgovarati za zločin i to je jedina pravda. Ne vidim drugi put”.

Bivaju osuđeni na kazne zatvora, ali u BiH, Srbiji i Hrvatskoj nisu doživljeni kao zločinci već heroji? KAda ćete vi, Srđan Aleksić i ostali biti heroji?

“Onoga momenta kada ove etnonacionalne ideologije budu otišle sa vlasti ili na izborima ili na neki drugi način. Ne mogu ovi ljudi koji su donijeli rat, napravili ova nedjela, donijeti mir. Oni moraju otići ili ćemo ih mi skinuti.

Na koji drugi način?

“To se zove mirna građanska pobuna, ja kao vojnik bih rekao na bilo koji drugi način. Došli smo do dna. Šta treba da radimo? Moraju nestati sa političke scene, moraju otići na bilo koji drugi način”.

Zagovarate revoluciju?

“Nisam za to da se na silu nešto radi. Što se lično mene tiče, došao je jedan momenat da ona priča koja se priča 22 godine je ispričana i više nema mjesta. Niko više ne vjeruje u njih. Samo vraćanjem povjerenja i novi ljudi mogu doći do rezultata u BiH”, kazao je Amir Reko u Pressingu.

Prokomentarisao je  i presudu Prliću i ostalima, osvrnuvši se na samoubistvo osuđenog generala Slobodana Praljka.

“Onaj ko je činio zločine, nedjela – treba odgovarati. I ni prema kome ne može biti ustupaka. Jedino što mogu da cijenim kao oficir, jeste da komandant, kada izgubi bitku, uzme pištolj i ubije se. Jedino tu mogu da cijenim, kao oficir, sa simpatijom – taj gest samoubistva”.

Da li je onda samoubistvo Praljka herojski ili kukavički čin?

“Kod nas oficira, na neki način, to je neka vrsta časti – ako tako mogu da kažem”, naveo je.

Najavljena je i mogućnost tužbe protiv Hrvatske, a Reko je odgovorio i na pitanje kada će doći do pravde?

“Teško da će u ovakvoj situaciji u BiH i oko BiH doći do pravde. Teško, zato što su još one ideologije na vlasti. Ne vjerujem da će doći do toga u bliskoj budućnosti, osim ako ne dođe nova nada, nova svjetlost – koja će se proširiti na region”, izjavio je Amir Reko Makedonac za N1.

On ima i svoj politički projekat, Most 21 – a upitan je da li će mu povjerovati i Srbi i Bošnjaci?

“Ono što sada činimo i radimo kao pokret, bili smo u 15 mjesta u RS, i u Federaciji, povjerovat će nam pravi ljudi. U to vjerujem. Ne znam šta bi drugo trebali uraditi, nego da se borimo protiv etnonacionalizma, fašista, protiv svih onih koji su nas doveli do svega ovoga”.

Kazao je da na terenu vidi da Most 21 ima podršku svih naroda u BiH, zbog čega mu je iznimno drago.

“Ne znam koliko su ljudi spremni na promjenu, ali mislim da su ovi etnonacionalisti, koji su na vlasti, koju drže čvrsto u svojim rukama – veliki dio glasača, oni su velikoj prednosti. Koliko će ljudi ovo trpiti, ovaj jedan haos, jedno beznađe, to je pitanje. Treba da se rodi ili da krene jedan pokret, ili nešto slično što će okupiti ljude na jedinoj pravoj liniji – ljudskost. To je pravi put za BiH. Ne postoji drugi put, drugi put nas vodi u dublje propadanje”.

O zajedničkom životu svih naroda u BiH – smatra da ne treba puno govoriti.

“Ne treba posebnih komentara. Naravno da treba da žive zajedno, živjeli su, živjet će zajedno. Nema drugog puta, sve drugo vodi ka katastrofalnijim rezultatima”.

Gostujući u Pressingu na N1, Amir Reko Makedonac je kazao da svi oni koji se nalaze na položajima – a doprinose postojećem stanju treba da idu.

“Svi. Svjetlost puta treba da krene iz BiH. Ne možete gledati samostalno, morate razmišljati o komšijama. Moramo biti dobri sa komšijama i tako ćemo najbolje zaštitit BiH. To ne mogu uraditi oni koji su učestvovali u ratnom ludilu, moraju doći novi ljudi, koji žele da žive normalno, i budu srećni u lijepoj Bosni”.

Na koncu Pressinga, 13. decembra otkrio je kakvu BiH sanja:

“Sanjam BiH kao zemlju sa jednim predsjednikom, gdje će ljudi imati povjerenje jedni udruge, gdje će raditi, biti sretni, imati porodicu, neće bježati vani, gdje će njihva porodica biti srećna ovdje i gdje nećemo gledati ko je koje vjere i nacije, nego ko je kakav čovjek. Takvu BiH ja želim.”

(Kliker.info-N1)