hamburger-icon

Kliker.info

Američki historičar Robert Donia: Karadžić prezirao Mladića, šefom smatrao Miloševića

Američki historičar Robert Donia: Karadžić prezirao Mladića, šefom smatrao Miloševića

Juni 04
04:10 2018

Kao jedan od svjedoka u Haškom tribunalu američki historičar Robert Donia imao se priliku “oči u oči” susresti s osobama koje su bile najodgovorniji počinioci ratnih zločina na području bivše Jugoslavije. Znanja koja je imao kao akademski radnik, svjedok događaja i istraživač iznenada su dobila sasvim drugačiju dimenziju.

Posebno zanimljiv bio je susret s Radovanom Karadžićem u sudinici u Tribunalu, čiju je ulogu u počinjenju masovnih ratnih zločina, etničkog čišćenja i genocida Donia sistematično razobličavao, a svojim svjedočenjem doprinio je da se provede pravda i Karadžić prvostepeno osudi.

Iskustva koja je skupljao decenijama Donia je uobličio u knjigu Radovan Karadžić: Uzroci, postanak i uspon genocida u Bosni i Hercegovini, u kojoj je portretirao ratnog čelnika bosanskih Srba nastojeći proniknuti u razloge njegove transformacije iz običnog čovjeka u zlikovca “prve klase”.

Robert Donia napisao je knjigu o Radovanu KaradžićuArhiva
  • U knjizi ste na jednom mjestu napisali da niste imali namjeru pisati biografiju Radovana Karadžića, ali ste na to, u izvjesnom smislu, bili prisiljeni?

Nekoliko godina prije nego što sam napisao knjigu počeo sam pisati historiju [bh. entiteta] Republike Srpske. I činio sam to kao pripremu za svjedočenja koja sam imao u Hagu. Nakon izvjesnog vremena shvatio sam da je to kompleksna historija, da je teška za pisanje za nekoga ko nije upoznat sa svim detaljima i da je prisutna jedna centralna ličnost koja upravlja svim procesima i bez koje ti procesi ne bi postojali ili bi bili nemogući. Ta ličnost bio je Radovan Karadžić. Pomislio sam da moram objasniti Karadžićevu prisutnost u svemu tome i kako je on iskoristio priliku da se nametne kao vođa i zašto su mnogi pristali da ga prate na tom putu zločina i genocida.

  • Šta je bilo presudno da se Karadžić transformiše u vođu srpskih nacionalista u Bosni i Hercegovini?

U svojim istraživanjima shvatio sam da je on veoma dugo težio velikim intelektualnim zadacima kako bi kombinovao svoje znanje o narodnoj poeziji s vlastitim aspiracijama da bude jedna vrsta političkog čelnika. Kad je došlo vrijeme da ljudi u Beogradu, a posebno Dobrica Ćosić, izaberu čelnika bosanskih Srba, on je isplivao na površinu ne kao prvi, najbolji i najvažniji, ali u nekom smislu ipak kao najprikladniji kandidat jer je imao neke intelektualne zasluge. No, više od svega imao je smisao da osjeti šta ljudi, Srbi, žele. Bio je u stanju kombinovati svoje intelektualne težnje ka tome i sklonosti prema narodnoj muzici i folkloru s razumijevanjem grupne psihologije. To je bila savršena prilika da stupi na tu poziciju i uradi nešto za što je on mislio da je značajno. A mislio je da je važno, u njegovom razumijevanju stvari, da je to postizanje sudbinskih ciljeva bosanskih Srba.

  • Karakter Radovana Karadžića često se pojednostavljuje i zanemaruje se složenost njegove ličnosti. Čemu služi ta potreba za redukovanjem njegove pojave?

Svako ko je bio žrtva ili protivnik moćne osobe kao što je Radovan Karadžić želi vjerovati da je ta osoba zla od njenog samog početka. I želi pronaći izvor zla koje je utjecalo na njega i to je stvar ljudske prirode, ali vjerujem da je dužnost historičara i biografa da nađe šta je tačno bio pokretač i kakva je ta ličnost. Činjenica je da je svaka osoba na svijetu u stanju raditi dobro, ali i zlo. Karadžić je završio čineći veliko zlo, ali je prije toga radio stvari za koje bismo svi mogli reći da su bile dobre. Imao je porodični život, odgajao je djecu, održavao brak i vodio ljekarsku praksu, za koju možemo reći da je bila ili nije bila uspješna. Bio je građanin Sarajeva koji je doprinosio zajednici svog grada. Zanimljivo je posmatrati ga iz današnje pozicije ili iz pozicije iz 1992. i ljudi žele tražiti tragove zla što je dalje moguće u prošlost. Postoje uspomene na njega koje su iskrivljene i koje žele naći zlo i u njegovoj najranijoj mladosti. Ja mislim da to nije ispravan način, naročito nakon što sam pogledao dokaze. Razumijem zašto ljudi tako misle i mislim da je nužno da se stvara takva slika. Ali, dužnost je historičara da pokuša shvatiti šta je nekoga učinilo zlikovcem i nagnalo ga da učini tako veliko zlo. Ne možete dati jednostavan odgovor na takvo pitanje i onda dobiti pravo razumijevanje kako da se nosite sa zlom i spriječite ga.

  • Koliko je Radovan Karadžić lično odgovoran za provođenje politike ratnih zločina i genocida?

Vjerujem da je bio odgovoran za doslovno sve ratne zločine počinjene u Bosni i da ima veliku odgovornost za genocid u Srebrenici. On je bio glavni planer, osoba koja je najjasnije artikulisala ideologiju bosanskih Srba i odlučivala o taktici SDS-a u pokušaju da prisvoji svu vlast. I za ubijanje nesrba kako bi uspostavili taj projekt, u koji je on snažno vjerovao. Ne vjerujem da je postojao jedinstven plan u Beogradu, Sarajevu ili na Palama, ali postojao je proces planiranja gdje je Slobodan Milošević bio u pozadini, a Radovan Karadžić imao je komandu i kontrolu iz dana u dan nad tim procesom i držao je kontrolu nad tim procesom sve do trenutka kad je odstupio krajem 1995.

  • Je li Radovan Karadžić suđenje u Hagu koristio da stvori vlastitu sliku o sebi u historiji?

Da, apsolutno. Karadžić je bio čovjek koji je imao bezbroj prilika pogledati unazad i pokazati žaljenje ili kajanje ili čak i preispitati se, ali nema dokaza da je on to ikad učinio osim u nekoliko malih taktičkih trenutaka. Koristio je suđenje da predstavi sebe u historiji na način kako je on to shvatao, cijeli proces od formiranja SDS-a pa sve do završnih ratnih činova u jesen 1995. Jedno od prvih pitanja koje mi je postavio tokom mog svjedočenja u Hagu bilo je: “Da li Vi mislite da će bilo šta što sam uradio prije 1992. biti dio ovog procesa?”, a ja sam odgovorio: “Ne.” Ja sam vjerovao tada, i sada vjerujem, da je proces koji ga je odveo stranputicom i činjenjem zločina, dakle, proces konceptualizacije, planiranja i provođenja zločina, zapravo počeo 1990. godine. Vidljivo je sve to u njegovom ponašanju i prije toga, ali se kristalizovalo u procesu koji je počeo 1990. godine.

  • Kako gledate na relativizaciju i obnovu politike ‘90-ih i Dodikovo neprekidno zazivanje Karadžića i njegovih političkih ideja?

Mislim da je Vaše pitanje ispravno i da su u procesu normalizacije odnosa, dakle, u pokušaju da se normalizuju odnosi, strašni zločini koje je počinilo čelništvo RS-a zanemareni. To ne radi samo Milorad Dodik sada nego to traje veoma dugo. Taj proces ima razorne posljedice na politiku i budućnost Bosne i Hercegovine i naročito na razumijevanje prave historije Bosne i Hercegovine od omladine i drugih. Sve je iskrivljeno tom željom da se normalizuje stanje, izjednače strane i uspostavi jednakost u odgovornosti za ono što se događalo između svih strana uključenih u sukob. To je pogrešno i nisu se tako odviijale stvari i nije se tako završilo, ali to je suština politike koju provode Milorad Dodik i drugi čelnici iz RS-a. To se jednim dijelom događa i u Srbiji nastojanjem da se rehabilituje Draža Mihailović i da se igra ta kompleksna igra izvinjavanja za neke stvari, ali negiranja da se dogodio genocid.

Mislim da je to historijski proces koji smo vidjeli i u drugim slučajevima i mjestima gdje se dogodio genocid, kao, recimo, u Indoneziji, Kambodži i Ruandi. Ta potreba da se normalizuju stvari podrazumijeva da se umanje strahote počinjenih djela, a to zagovaraju oni koji žele moć koja se ustanovljuje na naslijeđu i tradiciji.

  • Šta mislite o ideji nezavisne Republike Srpske, koja je poražena u ratu i Dejtonskim mirovnim sporazumom? Ima li političke realnosti da RS može biti nezavisna zemlja, kako Dodik to danas želi?

Mislim da je to nerealistična nada, koja zavisi od uspjeha Evropske unije i sjevernoameričke demokratije, koje su dosta uložile da se održi Dejtonski mirovni sporazum. No, i bez toga je to nerealistična opcija jer vidimo kakva je sudbina svih secesionističkih pokreta širom svijeta, od Španije do Kalifornije. Nijedan od njih nije uspješan i svi su osuđeni na propast jer je u ekonomskom smislu to veoma glupo učiniti. To bi uništilo ekonomski integritet Bosne i Hercegovine i ekonomske komunikacije sa susjednim zemljama. Mislim da je to glupo i nije realistično da će se dogoditi.

  • Presuda Karadžiću mnogima se čini nepravednom jer je osuđen na 40 godina zatvora, a očekivalo se da dobije doživotnu kaznu zatvora, a neki su vjerovali da bi najpravednije bilo da bude osuđen na smrtnu kaznu.

Prvo, mislim da svi moramo razumjeti da su kazne koje je odredio Haški tribunal, bar prema američkim standardima, relativno kratke. u SAD-u je moguće dobiti 350 godina zatvora, a postoji i smrtna kazna u mnogim državama. Zahvalan sam što nema smrtne kazne u EU-u ili na sudovima u Evropi jer je to divljački način da se država spusti na nivo zločinca pojedinca, ali drago mi je što je sud odredio takvu dužinu kazne. Žalbena presuda tek treba doći, a neće prije 2019. i zabrinut sam šta bi se moglo dogoditi na žalbenom nivou. Kazna je sama po sebi adekvatna, ali jedan dio nije razriješen na način na koji bih ja htio da to bude, a to je genocid u većini općina.

Nikad nije bilo optužbe za genocid u opsadi Sarajeva. No, nema sumnje da je bio pokušaj da se eliminišu Bošnjaci, muslimani u Prijedoru, kao najpoznatijem mjestu, ali i mnogim drugim općinama zapadne Bosne i Podrinja. Dalje, mislim da je plan koji je razvijen i primijenjen zasnovan na ideji da morate eliminisati Bošnjake i Hrvate s određenih teritorija. Istina je da su ih u mnogim primjerima bosanski Srbi pokušali protjerati ili uvjeriti da napuste teritoriju, a kad to nije uspjelo, oni su ih ubili ili su ih ubili dovoljan broj kako bi prisilili ostale da odu. Meni to liči na genocid. Taj dio presude jest nešto sa čim se slažem, ali moram reći da moram poštivati odluku jer mislim da su sudije naporno radile da redefinišu šta je to genocid u smislu međunarodnog prava. Moram poštivati njihovu odluku da se dogodio genocid u Srebrenici, jer su se tamo dogodile veoma specifične stvari.

  • Upravo ste spomenuli stvar koja me zaintrigirala. Rekli ste da ste zabrinuti ishodom žalbe u slučaju “Karadžić”. Znači li to da se njemu kazna može smanjiti ili čak biti poništena?

Većina žalbenih odluka ili zadrže ili smanje kaznu, veoma rijetko dođe do povećanja. Stoga mislim da postoji velika vjerovatnoća da se kazna smanji. No, to nije moja briga; moja je briga da imamo mnogo drugih procesa, kao što su “Perišić” ili “Stanišić i Simatović”, u kojima je interpretacija zakona radikalno drugačija od interpretacija u početku postojanja Haškog tribunala. Ne vjerujem da će se to slijediti u slučaju “Karadžić”, ali moram primijetiti da je to moguće. Zabrinut sam radikalnim otklonom od uobičajenih interpretacija koje su bile prisutne u Tribunalu na početku njegovog postojanja.

  • Spomenuli ste Stanišića i Simatovića. Svi su bili šokirani kad su oslobođeni iz zatvorskog sistema Tribunala. Je li to simbolički način da se kaže da je gotovo s ratovima u Jugoslaviji, a da će Miloševićev režim biti oslobođen krivice?

Ne, ne mislim tako. Stanišić i Simatović i danas su na suđenju i svjedočio sam na tom suđenju u januaru i februaru ove godine. Vjerujem da se taj slučaj dobro razvija. Istina, događa se 25 godina nakon počinjenih zlodjela, ali se provodi veoma pažljivo i imam povjerenja u sudije koje vode slučaj. Imam i veliko povjerenje u tužioca da će dobro izložiti slučaj. Odluku da se počne s novim suđenjem ne smatram najboljim rješenjem, ali sada kad je drugo suđenje i kad se vidi odlučnost da se provede do kraja, veoma je važno da je to signal da Tribunal nije spreman odustati od svega iako je jasno da je njegovo interesovanje za predmet ratova sada veoma suženo.

Pogrešno je Radovana Karadžića doživljavati jednodimenzionalno i odricati mu svaku ljudskost kao što je pogrešno tragove zla koje je počinio tražiti u godinama njegove mladosti, smatra  Donia. Analizirajući kompleksnost Karadžićeve ličnosti, Donia je došao do nekoliko važnih zaključaka, potencirajući imenovanje na mjesto predsjednika SDS-a kao presudan trenutak u njegovoj transformaciji.

Da bi se razumio obim njegovih zločinačkih namjera, Donia smatra da je neophodno razumijevati odnose koje je Karadžić njegovao s druge dvije najvažnije ličnosti srpske politike ‘90-ih godina. Komandanta Vojske Republike Srpske, Ratka Mladića, prezirao je, vodeći neprekidno rivalsku igru nadmetanja.Slobodana Miloševića, bez obzira na sve okolnosti, morao je priznavati kao nadređenog i upravo će Miloševićevom odlukom Karadžić biti uklonjen s političke scene.

  • Možete li objasniti kako je Karadžić evoluirao od čovjeka koji se zalagao za ostanak Bosne i Hercegovine u Jugoslaviji, zatim za republiku srpskog naroda unutar Bosne i Hercegovine do ideje odvojene i samostalne srpske države s perspektivom ujedinjenja sa Srbijom?

To je jednostavno razumjeti. Karadžić, podržan od Miloševića, u savezništvu s Momčilom Krajišnikom, Biljanom Plavšić i Nikolom Koljevićem provodi jugoslavensku strategiju od 1990. do oktobra 1991. Događaji iz oktobra 1991, koji su veoma kontroverzni, iznjedrili su jednu stvar, a to je da je SDS izgubio borbu da spriječi nezavisnost Bosne i Hercegovine. Izgubili su. Vojna intervencija JNA, potpomognuta paravojnim jedinicama, imala je namjeru provesti jugoslavensko rješenje, ali se brzo pretvorila u provođenje ideje suverene i autonomne i, na kraju, nezavisne Republike Srpske. Možemo pratiti taj proces od susreta 15. oktobra, kad je Karadžić izrekao sintagmu “autoput pakla”, pa sve do formiranja Skupštine i Ustava Republike Srpske. To je jednostavno proizvod činjenice da su druge strategije bile mrtve.

  • Opisali ste Karadžića kao veoma kreativnu i inteligentnu osobu, koja je u provođenju etničkog čišćenja i genocida pokazala ogromnu brutalnost i učinkovitost. Kako objašnjavate spoj tako različitih ljudskih karakteristika u jednoj osobi?

Nažalost, kad pogledamo mnoge slične situacije u historiji, ljudi koji su počinili najveće zločine bili su u mnogočemu briljantni. Inteligencija ne sprečava nužno nikoga da počini najgore ratne zločine. Ustvari, potrebna je doza inteligencije za koju vjerujem da ju je Karadžić imao, baš kao što su je imali i drugi slični ljudi u historiji. Imao je i praktičnu inteligenciju da bi počinio ratne zločine i druge strahote.

  • Kako objašnjavate činjenicu da se Karadžić godinama uspješno krio u Beogradu? Je li to bilo moguće bez pune logističke podrške srbijanskih obavještajnih službi?

Jasno je da je to bilo moguće samo uz podršku najmanje nekoliko ljudi u srbijanskoj obavještajnoj zajednici. Ne vjerujem da imamo dokaze da zaključimo da je najviši vrh Srbije znao za to. Vjerovatno jesu znali, ali mi ustvari ne znamo to na osnovu dokaza. Jasno je da je on bio izuzetno lukav i veoma samopouzdan u načinu na koji se maskirao i na koji je nekoliko puta izbjegao hapšenje. Krio se usred Srbije. Mislim da je to kombinacija njegovih velikih sposobnosti kao glumca sa zaštitom nekih elemenata srbijanske obavještajne zajednice i zato je to moglo trajati toliko dugo.

  • Po Vašem mišljenju, kakvo je naslijeđe Karadžić ostavio iza sebe u političkom, simboličkom i ideološkom smislu, i za Bošnjake i Srbe?

Njegovo naslijeđe i uspomena na njega bit će isključivo negativno. Nanio je isto toliko štete Srbima koliko je nanio i drugim narodima, s tom razlikom što Srbe nije ubijao. Srbi su na kraju njegove vladavine najgore prošli, a Bošnjaci će ga pamtiti kao veoma negativnu ličnost, i to zauvijek, a isto tako ostat će zapamćen i među Hrvatima. Ne vidim da ga i Srbi doživljavaju kao heroja, osim nekolicine ekstremista.

  • Je li Karadžić vjerovao i imao plan da uništi cijeli bošnjački narod?

Je li vjerovao da ih želi uništiti? Mislim da je htio da nestanu. Vidim ga ne kao ispunjenog mržnjom nego više kao ravnodušnog prema sudbini Bošnjaka. Sva propaganda i etiketiranje i režiranje stvari protiv Bošnjaka s ciljem mobilisanja Srba nisu nužno bilo motivisani njegovom ličnom mržnjom prema Bošnjacima. Ključna stvar koja mu je omogućila da provede svoje planove bez obzira na svu štetu koji su oni prouzrokovali drugim ljudima bila je prije ravnodušnost nego mržnja.

  • Je li Karadžić vjerovao u ideologiju velikosrpskog mita i stvaranje etnički čiste i isključivo Srbima naseljene države?

Vjerujem da je vjerovao u stvaranje prostora isključivo nastanjenog Srbima. Imam poteškoće da ga vidim kao uvjerenog ideologa koji je vjerovao u ideju “Velike Srbije”. Obojica, Milošević i Karadžić, igrali su se tim terminom. Koristili su uspomenu na “Veliku Srbiju” da motivišu svoje ratnike i sljedbenike, ali su bili veoma pažljivi da sami ne povjeruju u tu ideologiju. Teško je znati je li vjerovao u “Veliku Srbiju”. Moj je osjećaj da je bio previše pragmatist da bi imao snažnu ideološku povezanost s idejom “Velike Srbije”.

  • Odnos Karadžića s dvojicom ljudi bio je ključan za razvoj ratnih događaja. Krenimo od onoga koji mu je cijelo vrijeme bio bliži. U kakvom je odnosu Karadžić bio s generalom Vojske RS-a Ratkom Mladićem?

Karadžić nikad nije nosio uniformu i uvijek je bio impresioniran uniformama i ljudima koji su ih nosili. Bio je veoma sretan da stvara kontakte s vojnim licima i jako se trudio da postane jednak s njima. To se vidi već iz razgovora s Blagojem Adžićem iz septembra 1991. i, kad je došlo vrijeme da izabere komandanta vojske, on je to pokušao iskoristiti da nametne svoj autoritet tako što je podržao i izabrao Mladića.

Ne mislim da ga je volio i da su se uopće njih dvojica međusobno voljeli. I veoma rano u tom odnosu Karadžić je shvatio da je Mladić generalno sposoban vojnik, ali je Karadžić vjerovao da je on sposobniji kao komandant vojske nego Mladić. Postao je zbog toga veoma zahtjevan u reformi vojske i nastojanju da se promijeni cijela struktura komande Vojske RS-a. Htio je od nje napraviti neku elitniju vrstu vojske. Mladić je znao da je Karadžić u krivu, kao i svi njegovi generali. Sukob između njih dvojice bio je u prvom redu lične prirode, a ne na nivou razilaženja mišljenja ili pogleda u vezi s nekim ključnim pitanjem. Postojao je lični prezir, posebno s Karadžićeve strane, i to se ispoljilo na skupštinskim zasjedanjima. Karadžiću je Mladić zadavao toliko glavobolje da ga je u jednom trenutku htio smijeniti.

  • A kakav je bio Karadžićev odnos s Miloševićem?

Karadžić nije imao problema s Miloševićem kao što ih je imao s Mladićem. Prihvato je Miloševića kao nadređenog i mentora od samog početka, dakle, od 1990, kad je postao predsjednik SDS-a, i dosta ga je slušao i nastojao mu udovoljiti i biti njegov prijatelj. Sve je to radio do oktobra 1991. jer se u tom trenutku počinju razilaziti u političkom smislu. Milošević je uvijek bio gazda. A u nekoliko slučajeva jednostavno je naredio Karadžiću da obustavi ofanzive. Zaustavio je srpske ofanzive na Bihać, a poslije je prisilio Karadžića da podnese ostavku.

Milošević je bio veoma čudan čelnik. Preferirao je da imenuje različite ljude na različite pozicije i dozvoljavao im je da rade ono za što su oni mislili da on želi. Ako bi se neki loše ponio, Milošević bi sprečavao svaku akciju protiv njega očekujući da će drugi preduzeti akciju protiv te osobe. Tako je postupio s Milom Babićem i, na kraju, s Karadžićem, kad je očajnički zahtijevao od delegata Skupštine RS-a da se okrenu protiv Karadžića, što oni nisu učinili. Prije nego što se riješio Karadžića Milošević je čak pokušao uvjeriti Richarda Holbrookea da uradi taj posao za njega. Milošević je bio veoma spor da smijeni ljude s vlasti.

  • Na nekoliko ste mjesta u knjizi napisali da Milošević nije bio toliki autokrat kakvim ga javnost doživljava i da suštinski nije bio zagovaratelj ideje “Velike Srbije”.

Da razjasnimo: istražitelji nisu uspjeli naći nijedan dokaz da je Milošević ikad koristio termin “Velika Srbija”. On nikad u javnosti nije spominjao tu sintagmu, osim u negativnom kontekstu i savjetovao je svojim podređenima da je nikad ne koriste. Spriječio je neke akcije koje su imale namjeru stvoriti “Veliku Srbiju”, kao što je spajanje dvije Krajine. Teško je reći da je Milošević bio ideološki posvećen ideji “Velike Srbije”, ali je bio briljantan u kreiranju vjerovanja među svojim podređenima kako je on najveći podržavalac ideje “Velike Srbije”.

To je radio kombinacijom korištenja podređenih i apsolutne tišine u ključnim trenucima kad je trebalo biti glasan i podržati “Veliku Srbiju”. Vjerujem da je razlog za njegovu tišinu bilo saznanje da je to “crvena zastava” za međunarodne pregovarače i da je vjerovao da bi svaka podrška “Velikoj Srbiji” vjerovatno proizvela intervenciju Zapada. Ja ne vidim Miloševića kao čovjeka koji je u ideološkom smislu vjerovao u “Veliku Srbiju”, ali je bio veoma vješt manipulator koji je koristio tu ideju među sljedbenicima, ali uvijek veoma diskretno, da ne bi uzbunio međunarodnu zajednicu.

  • Je li Mladić svojim ponašanjem u ljeto 1995. sebe i Karadžića, kako pišete u knjizi, učinio masovnim ubicama i zločincima?

Mislim da je za to bilo potrebno učešće obojice. Što se tiče Srebrenice, kao što sam već govorio, civilni čelnici RS-a, Karadžić i Momčilo Krajišnik, dali su naređenje Radoslavu Krstiću da zauzme grad. On to nije mogao učiniti i tada je sve krenulo po zlu i uključio se Mladić. U nekom smislu postojao je trenutak konfuzije u kojem su se svi preračunavali šta da se uradi. Karadžić je zauzeo manje eksplicitnu ulogu u napredovanju i nastojao je svoje aktivnosti usmjeriti u vojno opsjedanje grada prije nego da se pobiju svi njegovi stanovnici, ali to nije mogao provesti.

Nije, jer je već u martu 1995. u Direktivi br. 7 naredio da se život Bošnjacima enklava Žepe i Srebrenice učini nepodnošljivim. U tom trenutku Mladić se pojavljuje na sceni i lično i posredstvom svojih potčinjenih daje naredbe za početak ubijanja. Karadžić je bio svjestan svega što se događa, odobravao je to i nije učinio ni najmanji napor da se sve to zaustavi. Nije učinio nikakav trud da interveniše da se modifikuju naredbe.

Postoji još jedan važan trenutak, a to su kalkulacije koje je Karadžić pravio i koje su počele još u martu, a ticale su se međunarodne zajednice, posebno mogućnosti američke intervencije u Srebrenici. Tada je zaključio, vjerujem, u martu, da postoje male šanse da će Amerika intervenisati i bio je djelomično u pravu, jer sada znamo da je SAD obučavao trupe da upadnu u Srebrenicu, no samo da sačuvaju i izbave holandske mirovnjake, ali nikako da spase Bošnjake, što je nevjerovatno i tragično.

Jasmin Agić (Aljazeera)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *