hamburger-icon

Kliker.info

Aleksandar Hemon : Put u Denton

Aleksandar Hemon : Put u Denton

Novembar 15
06:48 2014

Hemon71Zadnjih par nedjelja provodim u Texasu, u gradiću po imenu Denton, nekih četrdesetak milja od Dallasa. Tu sam po pozivu Sjevernoteksaškog univerziteta (University of North Texas–UNT) kao gost umjetnik (Artist-in-Residence), mada se meni više dopada prijevod ”umjetnik-stažista”.

Piše: Aleksandar  Hemon (za Radiosarajevo)

Texas je jedna od najkonzervativnijih američkih država, domen George W. Busha, suludog Ricka Perrya, guvernera već četrnaest godina, i još mahnitijeg senatora Teda Cruza. Texas, u kojem na površini dvaput većoj od Njemačke živi  25 miliona stanovnika, za mnoge je teritorija znana po kaubojštini, pištoljima, rasizmu, religioznom fanatizmu, homofobiji i ženomrštvu, dominaciji naftne industrije i sveprisutnosti automobila, mesu i roštilju, country muzici, vrućini. Iako su univerzitetski gradovi zbog prisustva studenata i nastavnog kadra kategorija za sebe–svaki ima prodavnice ploča i proizvoda od kudelje i polovnih knjiga i majica sa dovitljivim natpisima – pribojavao sam se boravka u teksaškoj provinciji.

Denton je dosta cool, što bi rekla bosansko-američka omladina. U gradu od 125, 000 stanovnika imaju dva univerziteta i oko 50,000 studenata (iako neki vozare iz Dallasa). Na izborima prošle hefte, koji su bili katastrofalni kako za Demokrate tako i za progresivne snage, Denton je prvi grad u Americi koje je glasao za zabranu hidraulične eksploatacije prirodnog gasa (fracking), suprotstavljajući se tako naftnom lobiju. Povrh toga  UNT ima izvanredan Odsjek za muziku, pri čemu im je jazz program jedan od najboljih u državi. Zbog toga na svakom ćošku glavnog trga svira neki student, a svaka kafana i bar u gradu svakog dana ima muzički program. Nisam u Dentonu još nikoga upoznao da nekako nije povezan sa muzikom — čini se da svi nešto sviraju i učestvuju u muzičkim projektima.Budući pisac i umjetnik-stažo, ja uglavnom sviram spolovilu.

”Sad će gospođa da me munta, jer ko meni može odoliti”

Pa ipak, čovjek (evo, recimo, ja) je uvijek sklon lijenim generalizacijama, spreman da prihvati površne potvrde vlastitih predrasuda. Tako sam nekidan otišao na solo večeru blizu pansiona u kojem sam odsjeo, ponio knjigu (The Road to Sarajevo Vladimira Dedijera, koju sam našao u dentonskoj antikvarnici), sjeo za šank, naručio pivo i biftek, rad i spreman da krkam i čitam. U to, pored mene sjedne sredovječna, zgodna crvenokosa žena u zategnutoj crvenoj haljini. Tu se, naravno, aktivira kombinacija sujete i predrasude. Onaj dio mozga zadužen za sujetu, koji je po prirodi svoje funkcije u neprekidnoj i direktnoj vezi sa  spolovilom, konta: ”Sad će gospođa da me munta, jer ko meni može odoliti”, dok drugi dio mozga — koji od spolovičnog komandnog centra razdvaja samo ruševna taraba — gdje su pohranjene muške, a i ine predrasude, požuri da protumači crvenu haljinu i pripadajući joj dekolte kao simptom promiskuiteta.

Proceduralni pristup takvoj situaciji je da narogušen ignorišem zainteresovanu stranku, uglavnom zato što ne znam šta da kažem niti šta bih drugo, za šta mi Dedijerova knjiga dobro dođe. Gospođa, naravno, pokaže zanimanje za moju knjigu, upustimo se u priču, ona obznani da je uvijek voljela da čita, ali ovih dana nema vremena jer puno radi. Šta radi? Pitam iz pristojnosti. Medicinska sestra. Pita me odakle sam, kažem da živim u Chicagu (da ne bih sad objašnjavao). Ona je iz Philadelphia-e, ali je živjela kojekuda, zato što je rano napustila dom i živjela i tamo i ‘vamo. Denton joj je drag, kaže, nije konzervativan kao ostatak Texasa, čiji je rasizam i netolerancija užasavaju, ponosna je na zabranu hidraulične potrage za gasom. A tu joj žive i djeca. Kolika su joj djeca? Djeca su joj odrasla, ima ih četvoro. Ja imam dvije kćerke, kažem, tri i sedam godina. Najstariji sin joj ima tridesetak godina i ima svoje dijete, ona je baka. Polaskam joj da ne izgleda kao baka. Kaže da je rano počela.

I onda mi ispriča kako je od kuće pobjegla nakon što ju je sa trinaest godina zaveo oženjen čovjek, otac dvoje djece. Njegova kćerka je bila njena prijateljica, koju je on upotrijebio da se nađe s njom nasamo. Tu je počela afera; kad god bi pokušala da se izbavi, pedofil bi je uvjerio da će osramotiti svoju porodicu, da joj niko neće povjerovati. Kad su komšije njenom ocu, udovcu, poslali anonimno pismo, on ju je upitao je li istina. Ona je rekla da nije, i on o tome više nikad ništa nije pitao. Kad joj je bilo petnaest godina, pedofil ju je nagovorio da s njim pobjegne. Ona je napustila svog oca, on ženu i dvoje djece. To nije bio dobar čovjek, kažem. Nije, kaže ona. Završili su u Texasu, gdje stariji muškarac sa trudnom tinejdžerkom nikome nije upadao u  oči. Prvo dijete, tog najstarijeg sina, rodila je sa petnaest godina. Kad je ponovo zatrudnila, pokušala je tog zlog čovjeka napustiti, nazvala oca koji joj je rekao da se vrati kući. Pedofil ju je ubijedio da će je otac natjerati da abortira. Nije se vratila kući i ubrzo nakon toga rodila je kćerku. To je nevjerovatna priča, kažem. Jeste, kaže.

Preskočila je u svojoj priči neke godine i u njima ko zna šta. Konačno je napustila tog čovjeka kad je otkrila da zlostavlja njenu (i njegovu) djecu. Kažem da to nije nimalo iznenađujuće. Nije, kaže ona, bila sam glupa. Dvije godine kasnije, pedofila je povalio infrakt. Ona je sama odgajala svoju djecu, brinula se o njima i školovala se da bude medicinska sestra. Sad je u lokalnoj bolnici zadužena za sprečavanje infekcija. Obučava druge kako da se čuvaju i ne zaraze. Pitam je šta misli o eboli (prva američka žrtva bolesti je preminula u nedalekom Dallasu), a ona kaže da USA mora pomoći ljudima u zapadanoj Africi da zaustave epidemiju, jer oni nisu ništa manje važni od Amerikanaca. Užasava je, kaže, rasizam u ovoj zemlji, naročito u Texasu. Njen sin je oženio Afro-Amerikanku i njen unuk je miješane rase. Kažem joj i da je moja žena Afro-Amerikanka.

Postrojavanje rasiste

Ne znam da li vi i vaša djeca imate problema zbog toga, kaže mi, ali porodici njenog sina nije lako. Eto, neki dan, ona je platila za rođendansku zabavu svog unuka u nekoj piceriji i kad je on otišao da uzme sebi sok, službenik na šalteru ga je potpuno ignorisao, služeći bijelu djecu prije njega. Njen unuk, kojem je pet godina, strpljivo je čekao, nesvjestan rasizma i diskriminacije — o tome tek treba naučiti — dok ona nije stupila na scenu da postroji rasistu. Dok to priča, malo se zajapuri. Ta joj se rana nije nimalo zaliječila, a ne zna se ni kad će. Pitam je kako se zove. Sharon, kaže.

Vrijeme mi je da krenem, zahvalim joj se na zanimljivom razgovoru. Njoj je također prijalo, kaže. Dok oblačim kaput, pita me jesam li zvao svoju djecu da im poželim laku noć. Nisam još, kažem. Zovi, kaže Sharon, oni te čekaju da nazoveš.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *