hamburger-icon

Kliker.info

Aleksandar Hemon : Novi počeci

Aleksandar Hemon : Novi počeci

Mart 05
06:50 2017

Pitaće me pošteni čitalac što me u zadnje vrijeme nema. Mnogobrojni su razlozi, a još mnogobrojniji izgovori, ali kratak odgovor je: Trump, dabogda ga ne bilo. Otkako ga je izabralo, stanje je vanredno.S jedne strane, spopala me potreba da pišem o trumpizmu i njegovim uzrocima i posljedicama, kao da mi od toga život zavisi, kao što i zavisi.

Piše : Aleksandar Hemon (Radiosarajevo)

Ta je potreba direktna posljedica osjećaja totalnog poraza i s tim vezane sramote. Nisam, tako, siguran da je američka kataklizma zanimljiva čitalaštvu koje već decenijama živi u bosanskoj. U doba nesreće, svako se sobom bavi, samo što je u mojoj glavi to sopstvo uduplano, te tako ne znamo kud tom glavom udaramo. Ne znam, drugim riječima, o čemu (sve) da pišem, koga to zanima, kome to išta pomaže. Etički govoreći, vraćam sam se na sami početak, u tačno onaj trenutak kada treba da se prevaziđe osjećaj da se pisanjem riječi samo bacaju u ponor mrklog beznačaja, kada treba da se odluči što uopšte da pišem, na ovom ili onom jeziku. Prvi i temeljni odgovor na tu etičku zagonetku je: zato što se ne može ne pisati. Ćutanje je ne samo neprihvatljivo nego i nemoguće. Krenimo, dakle, od novog početka. Polako ćemo, pa dokle dobacimo.

Jedna od posljedica Trumpove pobjede je retorička i politička invazija ličnog prostora, osjećaj, koji je nemoguće izbjeći, da sa trumpizmom nikad nisi sam. Takav mi je je osjećaj itekako poznat, još od onog predratnog vakta kad su “političari” i “politika” ušli u sve razgovore, u bračne i vanbračne krevete, u dječiji rječnik, u snove i sjećanja. Tada sam se tome odupirao tako što sam tragao za prostorom koji je bio lišen politike, za autonomnom pokrajinom vlastitog i zajedničkog uma u kojoj nije bilo onih čiji su ideologija i manjak ljudskosti zagađivali ono što sam, kao i mnogi moji, smatrali vrijednim ili čak svetim. Tada to nisam shvatao, ali sve je bilo kontaminirano radioaktivnom politikom, sve ju je absorbovalo i zračilo, sve je poprimilo drugo značenje i vrijednost, nigdje nije bilo neozračenog prostora, sve go Černobilj.

Ovaj put znam da spasa nema—tu smo gdje jesmo i to ti je to. Politika je sudbina, pa se s tom sudbinom suočavam tako što pišem, ne samo članke o trumpističkoj katastrofi, nego i knjige u kojima figurišu izbjegličke priče, uključujući i Otkud ti ovdje? (na kojoj sarađujem sa Veliborom Božovićem i za koju sam dobio sa PEN-ovu stipendiju) koja će se sastojati od bosanskih dijasporičnih narativa.

Ipak, potreba za suverenitetom ličnog prostora ne jenjava, pa sam se otud počeo prisjećati stvari iz djetinjstva, ne iz neke nostalgije nego iz bojazni da će mi vascijeli um–te tako i memorija–biti ubrzo poharan i zagađen. Problem sa sjećanjima je da su krhka jer su lična. Ma kako bezvrijedna bila, zaborav je kraj ličnosti.

Pa sam se tako sjetio da je Mirza, moj najbolji drug tokom osnovne škole, imao portabl gramofon na kojem smo zajedno slušali ploče. Gramofon je bio manji od longplejke, a poklopac mu je bio mono zvučnik. Prva singlica koju sam kupio bila je Sunshine Day, od Osibise. Everybody do what you're doing/Smile will bring a sunshine day. Prva longplejka mi je bila album opskurne engleske disko grupe 5000 Volts, čiju sam izvedbu njihovog hita Doctor Kiss Kiss gledao na televiziji.

Help me
Doctor kiss kiss
You'll make an evil woman out of me.
Just put away your demon potion
Cause you're playing with my emotion.
Doctor Doctor Kiss Kiss
You’re changing me.

Zašto se ja toga sjećam znao bi samo, da ga ima, dragi Bog, a ovako ne zna niko. Povrh toga ja sam jedini, osim možda Mirze, koji se sjeća kako smo predano zurili u ploču koja se na gramofonu okreće, u očekivanju trenutka kad voltažna pjevačica ničim izazvana vrisne. Taj vrisak izobličen mono zvučnikom, nije bio ni nalik na vrisak majke kad te ruži, niti na ono što se moglu čuti u filmovima strave i užasa. Nama predpubertetlijama taj je vrisak otkrovenje, glas sa druge planete gdje se, pričalo se, praktikovao prijatni fizički kontakt između nagih tijela.

Ja sam kupovinu ploča uglavno finansirao krađom, bilo da sam namjerno zaboravljao da vratim kusur, bilo da sam majci kopao po novčaniku dok je poslije posla drijemala, bilo da sam spretno obijao svoju štednu kasicu (Štedi danas, štedi sutra kod Privredne banke pa ćeš i ti imati lopticu i sanke.) Mirza je, međutim, štedio, tako što sebi ne bi kupio jogurt za doručak od para koje su mu roditelji ostavljali nego bi taj sitniš nakupljao sve dok nije bilo dovoljno za ploču. Nakon što je uštedio dovoljno za Dark Side of the Moon, najotkačeniju ploču koju smo ikad čuli, Pink Floyd mu je postao omiljena grupa.

Kupovina ploča je bila mala avantura: moralo se tramvajem u grad do Robne kuće Sarajka, na čijem su se trećem spratu prodavale ploče. Nekad je bilo dovoljno para da nakon kupovine odemo na Čaršiju na sladoled ili ćevape, ali smo najčešće trčali kući da slušamo novu ploču. Najčešće nismo ni znali šta hoćemo. Najugodniji dio rituala bio je izbor, razglabanje i razmatranje mogućnosti. Prije otprilike četrdeset godina, Mirza i ja smo tako u Robnoj kući nekim čudom nabasali na licencno izdati prvi album grupe The Clash. Ja sam ga nagovarao da to kupi. On se tome odupirao, ali ja sam bio uporan. Nakon što smo to preslušali, Mirzi se The Clash nije dopadao, čak je poslije na mene bio malo ljut jer je uludo potrošio teško ušteđene pare. Jedina stvar koja mu je legla je bila Police and Thieves, gdje se kaže: Police and thieves in the street, oh yeah,/scaring the nation with their guns and ammunition. Mene je album zbunio—ni nalik na Pink Floyd, akamoli 5000 Volts – ali mi se i dosta dopao. Najbolja stvar mi je bila I’m So Bored with the USA, mada mi nije bilo jasno kako nekome USA može biti nešto dosadno.

Sad mi je jasno. Toliko toga mi je ovdje u Americi dosadilo da ne znam šta ću od sebe, ponajviše rasizam i fašizam koji su se nekako predstavljali kao izuzetak dok ih Trump nije učinio pravilom.

Ali to je druga priča. Projekat prisjećanja me je doveo i do trenutka kad mi je, jednom ne tako davno, otac upitao: “Kako to da se ja sjećam stvari koje su se desile prije četrdeset-pedeset godina, a ne sjećam se šta je jučer bilo?” Nisam tada znao šta da mu odgovorim, ali sad znam. Ono što je jučer bilo ne pripada meni. Ono što je bilo prije četrdeset godina pripada samo meni, i tu sve počinje.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *