hamburger-icon

Kliker.info

Akademik Dževad Karahasan : Evropska unija mora usvojiti modele života koji u Bosni postoje već 500 godina !

Akademik Dževad Karahasan : Evropska unija mora usvojiti modele života koji u Bosni postoje već 500 godina !

19 Aprila
06:02 2016

Karahaso7Jedna od najvećih intelektualnih i književnih pojava i, zašto ne reći, vertikala u BiH i šire Dževad Karahasan u subotu navečer je u Mostaru, u organizaciji Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca (VKBI) Podružnice Mostar, promovirao knjigu “Što pepeo priča”.

Riječ je o romanu iz perzijske historije u kojem je glavni junak mistik Omer Hajjam, matematičar, astronom i pjesnik rubaija. Iako je brojnim Mostarcima nakon promocije strpljivo potpisivao knjigu i s mnogima nakratko porazgovarao, uvaženi akademik je izdvojio vrijeme i rado odgovorio na pitanja “Dnevnog avaza”.

Najteže je o sebi

Ovaj Vaš roman, trilogija o Hajjamu, nije historijski, već je aktuelan. Na mnoge koji su je pročitali djeluje kao štivo o nama.

– Pisac nema pravo govoriti o svojoj knjizi ocjenjujući je i objašnjavajući je. Ja mogu ponoviti jednodušnu ocjenu njemačke kritike da je knjiga izrazito aktuelna, da pod maskom ili u formi historijskog romana govori i o ovom vremenu, o nama današnjim. Evo, ispričat ću vam jednu anegdotu. Pita me kolega, prijatelj: Šta radiš? Kažem: Jedan roman smješten u 12. stoljeće, nema to veze s tobom. Kaže moja prevoditeljica: Čuj, 12. stoljeće. Ja aktualniju knjigu nisam pročitala u životu. Prema tome, ja imam pravo ponoviti ono što su drugi napisali, a oni su napisali upravo to što vi kažete, da se radi o knjizi koja je izrazito, izrazito aktuelna. Pa, čujte, vi ne možete pobjeći od sebe. Čovjek se od sebe ne može izliječiti. Kad govorite, vi uvijek govorite o sebi koliko god se trudili da to ne bude tako.

Gledajući kroz prizmu Omera Hajjama, gdje je danas bh. čovjek?

– Teško mi je govoriti o bosanskim ljudima danas zato što o sebi najteže govorimo, a ja se smatram jednim od bosanskih ljudi. S jedne strane, vidim mnogo problema, mnogo poteškoća, razloga da se očajava, bjesni, da se odustane. S druge strane, međutim, vidim mnogo razloga za optimizam, nadu, vidim ogromne šanse. Ako mene pitate, bosanski čovjek i bosansko društvo danas su u trenutku u kojem imaju ogromne mogućnosti, sjajne izglede da se pokrene i krene u osvajanje i izgradnju nečeg dobrog. To čujem, uostalom, i od čitavog niza prijatelja iz inozemstva koji su dolazili u Bosnu, poznajem danas deset ljudi koji bi sutra veoma rado u Bosnu došli živjeti. Ima jedan prelijepi stih velikog njemačkog pjesnika Fridriha Helderlina (Friedrich Hölderlin) koji kaže: „Ali, tamo gdje je opasnost, raste i spas, raste spanosno“. To je tako. Danas je strašno u Bosni i upravo zato je prelijepo. Sjajno, puno šansi, mogućnosti, izgleda.

Ne tako davno ste kazali da su u Bosni funkcionirali principi koje Evropska unija traži danas.

– Tačno tako. Jer, Evropska unija može opstati jedino kao otvoreno društvo. Ako želi postati zajednica kulture, dakle nešto više od puke ekonomske zajednice, Evropska unija mora usvojiti modele života koji u Bosni postoje zaista već 500 godina. Tolerancija bez ravnodušnosti. Mi ne toleriramo svoje komšije, pripadnike druge religije zato što smo prema njima ravnodušni. Nego zato što znamo da je naš interes da oni budu tu. Moj najbolji prijatelj Mile Babić, fratar, je meni važan, ja ga ne toleriram zato što mi je svejedno ima li ga, nema li ga, zato što me se on nimalo ne tiče. Ja ga toleriram zato što mi on treba.

Zapadna društva, koja se rado hvale svojom multikulturalnošću, otvorenošću i tako dalje, imaju stanovnike najrazličitijih religija, nacija, kultura u kojima su svi jednako beznačajni. Jedni o drugima ne znaju ništa. Osim da rade za jednu istu firmu. I u toj ravnodušnosti oni žive jedan pored drugog. Nikad ne žive jedan s drugim. Evropska unija će postati zajednica kulture onda kada ljudi budu živjeli jedan s drugim, kada prestanu tolerirati zato što su ravnodušni, zato što jedan drugom ništa ne znače i počnu živjeti zajedno, jer jedan drugom trebaju. Imao sam čast 1998. u Italiji primiti jednu nagradu i govor kojim sam se zahvalio za tu nagradu nosio je naslov: “Ja sam ja, jer si ti ti i ti si ti, jer sam ja ja.” Bio je posvećen Mili Babiću.

Riječi pape Franje

Nažalost, svijet je u znaku sve izraženijih sukoba i terorizma kao prateće pojave. Kako to posmatrate?

– Jedan od najzanimljivijih, najvažnijih, najmudrijih ljudi danas u svijetu, papa Franjo rekao je sasvim ozbiljno da treći svjetski rat već tutnji. Molim vas, imajte na umu da papa Franjo nije političar. Političari šire strahove. Političari danas pokušavaju vladati strahom. Papa Franjo se trudi da strahove ukloni. On nas ne pokušava uplašiti govoreći o ratu. On nas pokušava opomenuti i, da vam kažem, ja ne bih, ali ako hoćete, možete čak povezati taj terorizam i rat, pri čemu je terorizam, zaista, samo posljedica rata. Njegova nuspojava. Ne, problem je u tome što je rat jako važna ekonomska grana. Imperije nastaju iz ratova. Imperija raste i dobra je za život svojim građanima dok može voditi isplative ratove. Imperije se počinju osipati kad više postanu nesposobne da vode isplative ratove. Dakle, mi možemo pričati šta nas volja. Dok ima država i moćnih ljudi kojima se ratovi isplate, ratovi će tutnjati. Mi, pristojni ljudi, moramo to trpjeti kao što trpimo loše vrijeme, siromaštvo, bolesti, uši.

Žrtve kapilarnih fašizama

– U svakom društvu gdje su ljudi imate i različite forme fašizma. Ja to nazivam kapilarnim fašizmima. U ljudima se javljaju osjećanja raznih vrsta, između ostalog agresija. Čovjek je zvijer. Agresivno biće. Društva utemeljena na čistoj racionalnosti kakvo je današnje zapadno ne dozvoljava čovjeku da svoje agresije odreagira normalno u životu. Vi, ako hoćete da zadržite posao, morate se svakom kretenu oko sebe ljubazno smiješiti. Morate svakom idiotu koji vam je šef govoriti da je sjajan, morate biti ljubazni prema prodavaču u trgovinu, komšiji u stubištu. Vi ste zvijer i u vama se prirodno, potpuno najnormalnije javljaju i osjećanja agresije, potreba da nekom opalite šamar, da nekog udarite nogom u guzicu….

Eh, u pametno vođenim društvima pronađe se uvijek iznova jedna manjina na koju se svaki pristojni građanin može nekažnjeno istresti. To su danas, u ovom momentu, muslimani i pušači. Sutra će biti, recimo, budisti i debeli ljudi. Prekosutra hinduisti i crvenokosi. Jer, stadioni su postali premalo. Jako dugo, dok je bilo još uvijek mogućnosti da se odreagira, bilo je dovoljno otići na stadion, izvikati se, opsovati sudiji majku, protivničke igrače verbalno zlostavljati, proglašavati ih pederima i onda se vrati mir. To više nije dovoljno i sada se nalaze žrtve kapilarnih fašizama na kojima se pristojni ljudi mogu istresti. To je prirodno, treba na to gledati mirno, spokojno i truditi se da taj bijes što manje zakači vas – potcrtava Karahasan.

M. Smajkić (Avaz)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku