hamburger-icon

Kliker.info

Aida Begić: ‘Sirija me podsjeća na Jugoslaviju’

Aida Begić: ‘Sirija me podsjeća na Jugoslaviju’

April 19
15:56 2018

Osebujnog filmskog izraza, režiserka Aida Begić uvijek je imala hrabrosti suočavati se s važnim i kontroverznim temama. Koristeći se iskustvom ratne traume, u filmovima je nastojala progovoriti o temama koje društvena zajednica nije željela iznova evocirati, pa je to jedan od glavnih razloga zbog kojih je stekla reputaciju društveno angažovane filmašice.

U filmovima Snijeg i Djeca pokazala je kako filmska umjetnost može, što joj je, uostalom, i dužnost, tretirati priče koje nisu zabavljačkog karaktera, a teme filmske obrade stvarnosti trebaju biti suočavanje s neuralgičnim tačkama savremene historije. I u filmu Never leave me (Nikad me ne ostavljaj), koji će evropsku premijeru imati u Sarajevu u okviru ovogodišnjeg programa Modul memorija, Begić se suočila s “teškom” ljudskom pričom, jer je u filmu tematizovala sudbinu sirijske djece siročadi. Kako sama kaže, snimanje filma na tu tematiku za nju je bilo stjecanje posebnog iskustva.

Poznavanje Sirije

“Ja nisam ništa znala o Siriji i Sirijcima do ovog projekta i jedino što sam o njihovom ratu slušala jest ISIL i s tim smo svi bili upoznati. Međutim, kada sam došla na teren, vidjela sam mnogo stvari. Zanimljivo mi je bilo da je Sirija sličnih dimenzija i broja ljudi kao Jugoslavija što je bila i da su veoma pomiješani, a to je jedna stara i ogromna civilizacija. Mentalitet ljudi sličan je našem i to me jako iznenadilo, čak toliko da sam imala osjećaj kao da te ljude poznajem i kao da su to ljudi s kojima sam nekada komunicirala.”

Ono što je primijetila i zapamtila kao važno iskustvo bila je činjenica da sirijska kultura ima drugačiji stav prema djeci nego što je to slučaj u Bosni. Njeno ratno iskustvo pomoglo joj je da bolje shvati šta se događa u zemlji, razumijevajući da su na jednom univerzalnom planu sve izbjegličke sudbine zapravo veoma slične.

“Oni su, kada je u pitanju briga o djeci, napredniji i čini mi se da je to kod njih mnogo bolje nego kod nas i to govorim sa žaljenjem. Oni imaju puno više djece nego mi i to je tako u kulturi i standard im je troje djece, što je lijepo. Tu djecu koja ostanu bez oba roditelja uvijek zbrinu neka tetka ili neko iz familije ih preuzme i čini mi se da su u tom smislu bolje povezani nego što smo mi bili. S druge strane, postoje izbjeglički principi kao kada isplivaju na površinu neki ratni profiteri i unesrećeni su uvijek posljednji na listama i to je identičan princip kao i ovdje. Sve su ratne i izbjegličke sheme identične. Kada sam pisala neke scene, Sirijci su mi govorili ‘To je baš tako kako se dogodilo. Kako znaš to?’ i odgovarala sam: ‘Pa to je neko iskustvo koje smo i mi ovdje imali.’ Način na koji se tvoj neko odnosi prema tebi kada si u izbjeglištvu, jesu li ljudi povezani ili ih nesreća udaljava – to su principi koji su univerzalni.”

Iskustvo rata u Bosni i Hercegovini

Rat u Siriji, baš kao i rat u Bosni i Hercegovini, pokazao je da u sukobima takvih razmjera uvijek najviše stradaju žene i djeca, odnosno oni, kako kaže Begić, koji su u svemu najmanje krivi.

“Ono što je zapravo strašno jeste situacija u kojoj mene dijete pita, jedna djevojčica koja igra u filmu: ‘Ti si prošla to što ste prošli u Bosni i nama se dogodilo to u Siriji i reci mi: zašto ljudi to rade da mi djeca patimo i budemo siročad?’ Kada vam dijete postavi jedno takvo pitanje, tu stvarno shvatiš koliko je idiotski svijet odraslih, koliko su zapravo besramne sve ove globalne politike, koje najčešće preko tuđih leđa ostvaruju neke svoje interese. I najčešće stradaju oni koji su najmanje krivi, a to su uvijek djeca i žene. Mi smo sreli djecu koja su ranjena, koja su ostala trajno uznemirena i vjerovatno se nikad neće oporaviti tako da je to jedna veoma ozbiljna slika u kojoj se uvijek opet vraćamo na to šta su ti politički interesi u Siriji, neke velika imena uvijek se spominju, obično političara, a jako malo znamo o običnom čovjeku.”

Radnja filma prati priču o sirijskoj djeci koja žive u izbjegličkim kampovima u Turskoj. Boraveći na terenu, Begić se uvjerila koliko truda turske vlasti ulažu u očuvanje normalnog života ljudima koji su zbog rata u svojoj zemlji ostali bez svega. Tek kada sučelite tursku situaciju s onom u Jordanu i Libanu shvatite koliki napor tursko društvo ulaže u zbrinjavanju sirijskih izbjeglica.

“Razlika je velika za izbjeglice i u uslovima u kojima žive u Turskoj, Jordanu i Libanu. U Turskoj su mnogo bolji uslovi nego u ovim malim i siromašnim zemljama. Liban je kao Bosna i Hercegovina i zamislite sad da se kod nas slije milion ljudi, a i mi sami ne znamo kuda bismo sa sobom… Turska je velika i ozbiljna država, koja je uspjela naći načina i sistem da ljude zbrine na način koji je mnogo bolji nego što su to uradile ostale zemlje u kojima se izbjeglice nalaze. Ono što je meni bilo najbliže jeste to što sam se primakla nekom ratu od našeg rata i tu shvatiš da ti nisi prevazišao traume koje su se desile prije 25 godina, pa shvatiš da je jedini smisao pomaganje drugim ljudima i to je nešto što nama treba. Vi trebate njima, ali i oni trebaju nama jer se tada čovjek osjeća kao da mu život ima smisla, kao da sve što radi ima neku svrhu, pogotovo kada se bavite filmom. Možeš sjesti i napisati scenarij na svom kauču, snimiti taj film i to je legitimno, naravno, ne potcjenjujem ni ljude koji tako rade, ali ja uvijek dovodim u pitanje ima li to što ja radim nekog smisla, kako to može unaprijediti bilo šta na ovom svijetu i onda kroz jedan ovakav projekt vidiš puni smisao onoga što radiš. Generalno, ukupni utisak je jedna velika tuga, užasan osjećaj nepravde zbog stradanja nedužnih i strašan osjećaj ljutnje zato što neko ko je nevin mora da strada zbog nekih interesa i bilo čijih i taj neki osjećaj opet da jedino što ja mogu raditi jeste da u svom domenu probam da budem aktivna, a sve ostalo je stvar za koju će odgovarati neki drugi ljudi.”

Pravo na normalan život

Ono čime je Begić zadovoljna jest činjenica da je sam proces snimanja filma, ako nikome drugome, barem učesnicima u filmu, promijenio život. U materijalnom i duhovnom smislu djeca koja su učestvovala u snimanju filma imala su koliko-toliko normalan život. Odjek filma, priča Begić, bio je iznad očekivanog i uobičajena granica koja se uspostavlja između filmske umjetnosti i gledalaca često je bila premašivana, jer su mnogi koji su pogledali film iskazali čvrstu želju da pomognu sirijskim izbjeglicama, što je, u neku ruku, kako kaže Begić, svrha angažovane filmske umjetnosti.

Posebno zanimljivo umjetničko iskustvo za Begić bilo je snimanje na jezicima koje sama ne poznaje. No, nepoznavanje arapskog i turskog, dva jezika na kojima je film sniman, nije onemogućilo “savršenu” komunikaciju između članova ekipe.

“Film je sniman na arapskom i nešto malo na turskom jeziku. Ne poznajem ni arapski ni turski jezik, ali sam nekako uvijek vjerovala i da je film komunikacija među ljudima izvan riječi, da postoje neki drugi elementi na kojima mi komuniciramo i ovdje sam se u to i uvjerila. Imam sad u iskustvu da je zapravo film izvan jezika ovog govornog, iznad riječi i da je ono što komunicira s vama najprije emocija, karakteri, neka dinamika razvoja radnje i slično. A i u komunikaciji s tom djecom nisam osjećala nikakvu prepreku zbog jezičke barijere, tako da je i to jedna ohrabrujuća stvar koja govori o tome da ne morate nužno poznavati nečiji jezik da biste ga voljeli, da biste voljeli tu osobu.”

Specifičnost filma jest i da glavne uloge tumače naturščici koji nisu imali prethodnog iskustva u snimanju filmova. Ta činjenica, smatra Begić, dala je cijelom filmu novu dimenziju i učinila ga boljim i posebnijim.

“Djeca tako dobro igraju da su na nivou vrhunskih holivudskih glumaca, tako da su tu profesionalni glumci morali da se podignu na nivo djece, moram tako reći, iako su u pitanju divni glumci. Ta su djeca stvarno genijalna. Naravno, mi smo pazili da, birajući same glumce, izaberemo one koji su u stanju da se svojim glumačkim sposobnostima i talentom prilagode toj jednoj realnosti i realizmu igre naturščika koja uvijek donosi, ako su u pitanju talentirani ljudi, mnogo detalja i mnogo nekih divnih nijansi, koje je inače jako teško proizvesti kada igrate nešto, tako da je moj posao bio da ujednačim stilove igre i mislim da sam tu napravila dobar posao.”

Jasmin Agić (Aljazeera)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *