Kliker.info

O jednom od najboljih bosanskohercegovačkih nogometnih sudaca svih vremena, Ademu Fazlagiću (rođen 8. januara 1947. godine u Čapljini), je vrlo teško pronaći nešto više informacija na internetskoj mreži, a radi se o čovjeku s iznimnom karijerom koji je bio delegiran i da vodi dvije utakmice na koje se i danas iz sportskog kuta gleda kao simbole raspada bivše Jugoslavije, prvenstveni meč 13. maja 1990. godine na Maksimiru Dinamo – Crvena zvezda, koji nije ni započeo, te finale Kupa maršala Tita 8. maja 1991. godine na stadionu JNA, Crvena zvezda – Hajduk (0:1, Alen Bokšić).

– Nisam bio u BiH dvadeset godina, nakon logora u Dretelju 1993. sam dvije godine bio u Njemačkoj, potom dobio posao u Kuvajtu gdje sam se zadržao osamnaest godina (specijalist je stomatološke protetike, op.a.). Imao sam i tamo pozive od novinara, pretežno iz Hrvatske.

Vratio sam se prije godinu dana najviše radi unučadi, u mirovini sam i živim na relaciji Čapljina – Sarajevo gdje mi je sva rodbina. Tu sam sad zbog djece Esme, Selme i Mirsada te unučadi jer želim da me pamte pa provedenom zajedničkom vremenu, pojašnjava u razgovoru za Dnevni list Adem Fazlagić.

Maksimirski neredi

Ostala je ubilježena samo jedna njegova izjava u vezi prvenstvene utakmice Dinamo – Crvena zvezda (“Mene su namjerno kao Bošnjaka delegirali da vodim tu utakmicu”), a koju su obilježili sukobi navijača (Delije i BBB) te udarac Zvonimira Bobana kojim je oborio policajca Refika Ahmetovića, a ovaj kasnije kazao da su mu kolege sugerirale da puca u igrača.

– Posljednjih nekoliko godina su me kao Bošnjaka stalno tražili hrvatski i srpski klubovi da budem delegiran na njihovim utakmicama. Tako je bilo i pred meč u Zagrebu koji nikad nije započeo. Čekao sam s kolegama da iziđemo na teren, a delegat Ljubomir Bracanović iz Podgorice mi je rekao da imaju manjih problema i da utakmica ne može započeti.

Nisam znao uopće što se događa, a žena Mensura me je nazvala, iako se inače nikad ne čujemo pred utakmicu, i pitala: “Jesi li živ?”. Meni nije bilo jasno zašto me to pitala, nismo bili svjesni nereda koji su se događali na Maksimiru, prepričao je Fazlagić.

Sudačku karijeru u elitnom rangu mu je obilježila Crvena zvezda čije je utakmice najčešće vodio pa se znalo dogoditi da dvanaest vikenda zaredom putuje u Beograd koji je imao najviše prvoligaša.

– Zvezdi sam sudio najviše puta, a ispostavit će se da sam s njima počeo i završio karijeru u Prvoj ligi Jugoslavije.

Prosinečki na meti

Na Prvoj ligi je debitirao 1982. godine u utakmici Priština – Crvena zvezda, a zbog protesta Albanaca je bilo vrlo napeto političko stanje. S druge strane njegov posljednji meč je bio još teži – finale Kupa maršala Tita između Crvene zvezde i Hajduka na stadionu JNA 8. maja 1991. godine, kad je već bjesnio rat u Hrvatskoj.

– Bilo je previše provokacija između Siniše Mihajlovića s jedne strane i Igora Štimca s druge. Nema što trener Hajduka Josip Skoblar nije govorio Robertu Prosinečkom. Bio sam u situaciji da puno toga prećutim jer se psovalo sa svih strana. Na običnoj utakmici jedna psovka može značiti crveni karton, ali ovdje su se svi tako ponašali, a sve provokacije su bile na nacionalnoj osnovi. Iz Hajduka su bili najviše kivni na Prosinečkog i on je stalno bio na meti, prisjetio se Fazlagić.

Poslije jednog grubog prekršaja Mihajlovića u 70. minuti, Hajdukov Ante Miše ga je počupao za kosu, a nastali metež je bilo teško kontrolirati. Epilog su bila isključenja Štimcu i Mihajloviću.

– U gužvi nisam vidio tko koga udara. Njih dvojica su bila najgora u svemu dotad i zato sam ih isključio. Prethodno mi je Mili Hadžiabdić (Hajduk) kazao da dobro pazim koga ću isključiti. Možda je zanimljivo da sam stvarno dobar prijatelj bio i sa Mihajlovićem i sa Štimcem. Mihajlovića sam vozio na okupljanje A reprezentacije dok je još bio igrač Vojvodine.

Put kroz devet liga

Adem Fazlagić je sudio Prvu ligu Jugoslavije devet sezona u vrijeme kad se na ovim prostorima igrao najbolji nogomet i ostvarivali najveći međunarodni uspjesi na klupskoj i reprezentativnoj razini. Tad je svaka od republika u bivšoj Jugoslaviji davala dva suca na Prvu ligu. Iz BiH je to devet godina bio Fazlagić, dok se drugi sudac stalno mijenjao.

– Karijeru sam započeo 1968. godine, a kao početnik sam morao suditi Juniorsku ligu pa Kvalitetnu ligu juniora, potom Podsavez, Grupnu ligu Sarajeva, da bih tek poslije pet godina stigao do Zone. Slijedile su utakmice u Regionalnoj te Republičkoj ligi nakon čega sam otišao u Varaždin služiti vojni rok. Ipak i tamo sam sudio utakmice Varaždinske lige jer su me znali Branko Tešanović i Josip Rukavina, međunarodni suci i kontrolori koji su me tamo angažirali. Kad sam se vratio iz vojske sudio sam Drugu ligu da bi na Prvoj debitirao početkom 1982. godine, pojasnio je Fazlagić za Dnevni list znatno teži tadašnji put do elite.

Na međunarodnoj sceni je debitirao u utakmici tadašnjeg Kupa prvaka, duelu Plastike iz Nitre i Kolna, odnosno ogledu prvaka Čehoslovačke i Njemačke.

– Kapetan Kolna je tad bio Pierre Littbarski, poznati njemački reprezentativac. Drugi meč sam trebao voditi u Turskoj, ali se politička situacija u Jugoslaviji zakomplicirala i više nisam mogao doći u situaciju da sudim, osim nekih prijateljskih utakmica u Kuvajtu, zaključio je Adem Fazlagić.

Sarajevski derbi psihološki najteži

Između dosta teških utakmica na kojima je dijelio pravdu Fazlagić je istaknuo i sarajevski derbi i to zbog specifične situacije u kojoj se našao zbog braće na suprotnim stranama.

– Željezničar je trebao ispasti iz lige ukoliko izgubi od Sarajeva na Grbavici. Moj brat Fahrudin je bio u Željezničaru, a Mirsad direktor u Sarajevu. On mi je tražio da otkažem taj meč, dok me Fahrudin pitao: “Želiš li suditi?”. Kazao sam: “Kakav bih to bio sudac ukoliko ne bih želio voditi derbi?” Bilo je psihološki najteže, Željezničar je pobijedio 2:1. Nijedan od braće nije htio doći na utakmicu, ali kad su vidjeli da je sve proteklo dobro, zvali su me da se nađemo.

Vreća novca iz Zadra

Potkupljivi suci su vječna nogometna tema. A slično iskušenje nije zaobišlo ni Fazlagića.

– Pred utakmicu Split – Zadar za ostanak u Drugoj ligi su mi pravili veliki pritisak. Zadar je trebao ispasti ukoliko ne pobijedi. Donijeli su mi kući vreću novca, mogao sam u to vrijeme kupiti tri golfa dizelaša, bio je to ogroman novac. Nisam mogao spavati. Zvao me brat Fahrudin i pitao: “Volim li suditi?”. Rekao sam: “Da”. On mi je poručio: “Onda zaboravi sve”.

Već u 20. minuti meča me pozvao pomoćnik i kazao da ga je igrač pljunuo i opsovao pa sam mu morao dati crveni karton. Poslije je bilo puno negodovanja i problema, pomoćnik očito nije odbio novac. Završilo je 1:1, a nakon 6-7 godina mi je predsjednik Splita puno pomogao kad mi je brat imao prometnu nesreću u Dalmaciji i kazao kako se sjetio da sam se tad pokazao kao primjer nepotkupljivosti.

Četvorica uspješne braće u sportu

Osim najstarije sestre među njima, četiri brata Fazlagić su svi bili sportaši, nadareni nogometaši.

– Najstariji Ahmed je bio najveći nogometni talent između nas četvorice. Ali spletom okolnosti je izgubio nogu. Potom se posvetio kajakaštvu i bio prvak države, priča Adem kao najmlađi od braće.

– Fahrudin i Mirsad su jedno vrijeme igrali zajedno u Željezničaru. Stariji Fahrudin je Mirsadu napravio mjesto u ekipi tako što je glumio ozljedu dok se ovaj nije ustalio u sastavu. Mirsad je kasnije prešao u Sarajevo, a Fahrudin izgubio mjesto u Željezničaru. Ispala je velika afera oko tog transfera, a kasnije je i Fahrudin otišao u Sarajevo. Posljednji je Adem iz Čapljine stigao u Sarajevo.

– Prvi ugovor sam potpisao za juniore Sarajeva, ali brat Mirsad mi je zabranio da igram zbog fakultetskih obveza, pojasnio je.

Od Fazlagića su danas široj javnosti poznata i Ahmedova djeca, Said i Muhamed. Said Fazlagić je igrao u Željezničaru, Sarajevu i Las Vegasu, a danas je glavni tajnik Olimpijskog odbora BiH. Muhamed Fazlagić je igrao u Sarajevu te kao pjevač predstavljao BiH na Eurosongu 1993. godine u Dublinu (Republika Irska) s pjesmom “Sva bol svijeta”. Danas ima svoj klub u SAD-u.

Mirsad s najvećom igračom karijerom

Od braće Fazlagić Mirsad je napravio najveću nogometnu karijeru te bio kapetan reprezentacije Jugoslavije na Europskom prvenstvu u Italiji 1968 godine (završili kao drugi) kad je proglašen i najboljim bekom Europe. Bio je i pomoćni trener U-21 Jugoslavije (uz izbornika Mirka Jozića) koja je u Čileu osvojila SP 1987. godine.

– Kad je Mirsad trebao napraviti internacionalni transfer i već potpisao ugovor s tad slavnim francuskim St Etiennom slomio je nogu na prijateljskoj utakmici Sarajeva u Egiptu. I to mu je slučajno napravio njegov suigrač Edhem Šljivo, prepričao je Adem.

Dva Fazlagića sudila dva finala Kupa

Adema Fazlagića je u suđenje uveo njegov stariji brat Fahrudin, tad već priznati sudac, koji ga je i odveo na polaganje ispita za suca u Sudačku organizaciju.

– To je bio moj početak, a poslije sam nastupao i za sarajevske niželigaše Partizan, Vratnik i GP Bosna. Kroz karijeru mi je puno pomogao brat Fahrudin svojim savjetima. Sve što sam napravio u suđenju bilo je zahvaljujući njemu, istaknuo je Adem.

Uz dva brata suca je vezan jedinstven slučaj u povijesti nogometa jer su obojica sudila finale Kupa i to istim akterima (Crvena zvezda – Hajduk), a oba puta slavili splitski Bili.

Fahrudin Fazlagić je sudio finale Kupa 9.maja 1984. godine, Hajduk – Crvena zvezda (2:1) u Splitu (strijelci Blaž Slišković, Zoran Vulić – Mitar Mrkela), a Adem već spomenuti meč iz 1991. godine na stadionu JNA u Beogradu.

Arkan mu bio čest domaćin na Marakani

Na domaćim utakmicama Crvene zvezde Ademu Fazlagiću je često domaćin bio ratni zločinac Željko Ražnatović – Arkan.

– On je u to vrijeme bio treći čovjek kluba poslije Dragana Džajića i Vladimira Cvetkovića. Upoznao sam ga u pozitivnom svjetlu. Prije utakmice Radnički – Crvena zvezda mi je kazao da neće dozvoliti Šešeljevim četnicima, koji su najavili dolazak, da uđu na stadion. Kasnije je sjedio u delegatskoj kućici i kazao mi nakon jednog auta da ni jedan nije ušao. I stvarno je sutra u novinama izišao veliki naslov „Arkan zabranio Šešeljevcima ulazak na stadion“. Već mjesec dana poslije imao sam sasvim drukčiju sliku o njemu, govori za Dnevni list Fazlagić.

Suđenje u BiH se popravilo

Kao najbolje suce po svom ukusu i iz prošlih vremena Adem Fazlagić je uz brata Fahrudina istaknuo dvojac iz Beograda, Zorana Petrovića i Dragišu Komadinića, dok smatra da se u BiH u posljednje vrijeme suđenje popravilo.

– Pred rat je bilo 25 sudaca u Čapljini, a nitko osim mene nije bio iznad Regionalne lige. Ipak petorica od njih su kasnije sudili najviši rang natjecanja u BiH. I to govori o kvaliteti suđenja u ligi tijekom godina poslije rata. Sad se dosta popravilo, smatra Fazlagić.

Željo mi je u srcu

Primjetno je da su svi Fazlagići dosta razvučeni između Sarajeva i Željezničara kao ljutih gradskih klupskih rivala. Svi su karijere započeli u čapljinskom Borcu i pri odlasku na školovanje u Sarajevo birali između dva najmoćnija sarajevska nogometna kolektiva.

– Čapljinu sam posljednji put gledao prošle sezone u zadnjoj domaćoj utakmici s Mladosti. Često odem na Koševo pogledati susret Premier lige jer mi je blizu, ali više volim Željezničar. Uvijek su bili korektniji prema meni i zato mi je Željo u srcu.

Kako sam Mijatoviću prekinuo napad

Na koji način se znaju odvijati događanja na zelenom terenu, a za koje u aktualnom trenutku uglavnom ne dobivamo prava pojašnjenja, niz je primjera i kod Fazlagića.

– Jednom mi je Predrag Mijatović u Beogradu na utakmici Partizana, za koji je tad igrao, zaprijetio da mu ne smijem “ništa svirati” i opsovao me. Rekao mi je to tad u četiri oka, nisam mogao reagirati. Kasnije sam vodio meč Željezničar – Partizan, on je krenuo sam prema golu, ali sam prekinuo napad. Pitao me je: “Zašto kad nije bio ofsajd, ni prekršaj!?” Uzvratio sam mu riječima kojima mi se obratio u Beogradu, a nakon čega mi je pružio ruku i kazao: “Svaka čast, ja sam kriv”.

Povučeni prekid u Širokom Brijegu

Kao pomoćni sudac Adem Fazlagić je bio akter meča Sarajevo – Dinamo gdje je navijač glavnog arbitra Zorana Petrovića iz Beograda pogodio flašom, a meč prekinut. Kao glavni nikad nije prekinuo meč iako je to krenuo uraditi u Širokom Brijegu, odnosno tadašnjoj Lištici, gdje se igrao derbi Zone između Mladosti i mostarske Lokomotive.

– Nisam znao da je to derbi, kasnije sam primijetio da je vrlo napeto na terenu. Jedan igrač me pljunuo i udario po licu pa sam prekinuo meč, međutim delegat me je pitao: “Zašto?” Nitko nije htio vidjeti što se dogodilo i morao sam nastaviti utakmicu.

Ersan Bijedić (Dnevni list)