Kliker.info

Prostorija opremljena stilskim namještajem toplih sunčevih boja, u dubini dvije fotelje boje trule višnje, na prozorima duple zavjese, kristalni luster, u uglu zastava – ne zna se čija i dugi trpezarijski sto na kojem je flaša alkoholnog pića – ne zna se kojeg i čašice na dugim nogicama – ne zna se čija je čija.

Piše : Jasna Diklić (Radio Sarajevo)

A na stilskom namještaju toplih boja oko stola sjedi sedam likova – ne zna se čijih. 

Počinje pozorišna predstava. Glavni akteri su kao kod Gogolja, dežmekasti priprosti ocvali muškarci među kojima prepoznajemo protagonistu, jer ima najveću glavu i najveći trbuh. 

Do protagoniste je zadrigli harmonikaš koji na otadžbinskom jeziku sa uzavrelim akterima pjeva otadžbinske pjesme.

Tu se malo zamislimo pitajući se zašto oni pjevaju kad ne znaju pjevati i zašto im harmonikaš svira kad to loše radi.

Da bi se svirala harmonika, kao i svaki drugi instrument, neophodno je imati izvjesne sklonosti, vještinu, znanje i nadarenost, biti raspoložen za sviranje. Da biste imali kreativni sporazum sa pjevačima, morate uraditi izvjesne stvari na izvjestan način (između ostalog da zakoljete jagnje pred okupljenim, zdravim odraslim muškim članovima svog plemena).

Svaki od aktera ima svoju biografiju koje su im slične, ima svoju porodicu koja je slična, imaju svoje želje koje su im slične ili iste, a imaju svi do jednog i svoje strahove. Polako im nestaje muškost, pamet, kosa, a možda bi sve to mogli nadoknaditi ako zapjevaju sa protagonistom u ambijentu sa stilskim namještajem. Možda će tako zadobiti topli zagrljaj i povjerenje protagoniste. A možda i topao pogled neke ocvale žene! I ništa više od toga vi nećete dobiti.

Kad vas potroše mudriji baciće vas na smetljište,pa onda pjevajte, znate kome….

Sve je loše izrežirano, nismo zadovoljni predstavom jer kulturu čine društveno ustanovljena značenja, pa tako ovu pozorišnu predstavu koja veliča porugu i primitivizam treba ponuditi onim istim ili sličnim vama.

Tražili ste-gledajte! Ja vam sigurno neću aplaudirati!