Kliker.info

Novinar, publicist i diplomata, nekadašnji dopisnik iz Kaira i Bejruta, izvještač iz Izraela, Sirije, Alžira, Jordana, Libije, Tunisa i Jemena za Daneobjašnjava o novom odnosu snaga na Bliskom Istoku, o tome zbog čega su Amerikanci naprasno odlučili da ponovo miniraju mirovne pregovore u Siriji, o promjeni fokusa američkih interesa sa Bliskog Istoka na Pacifik, te kako destabilizacija Turske i Ukrajine može utjecati na Balkan, posebno na BiH

DANI: Gospodine Dizdareviću, važite za jednog od najboljih poznavalaca prilika na Bliskom Istoku u BiH, kao i za jednog od vodećih kritičara američke spoljne politike u ovom regionu? U jednom razgovoru ste mi rekli da je, da bi se shvatilo o čemu se radi, potrebna sasvim drugačija perspektiva ovog regiona. Kakva?

Da bi se uopšte razumijevala ova priča treba imati u vidu tri potpuno različita nivoa na kojima se ona odvija. Prvi je taj najviši, planetarni strateški nivo iz kojeg sve proističe. Tu je geostrategija bezbjednosti, energija, rat za najvažnije preostale resurse na svijetu. U ovom času Bliski Istok, Afrika i daleki Istok sa  Pacifikom – to su osnovna područja na kojima se preslaguju neki stari i bivši koncepti, neke bivše zone uticaja, gdje se pokušava napraviti prodor jedne globalne zajednice u “stomak” druge, itd., itd. Znači, da bi se došlo do Bliskog Istoka, cijela se stvar  mora posmatrati iz ptičije perspektive. Bez toga nema razumijevanja konteksta dešavanja po regionima.

Drugi nivo je regionalni, to je ono što su zbivanja između arapskih zemalja uz Iran i Tursku, ono što se tamo dešava, odnosi Šiita i Sunita i njihov balans, tzv. palestinsko pitanje, stare neotomanske ambicije, Izrael, Saudijska Arabija, itd. Svaka ta priča pojedinačno ima svoju istoriju, ima svoje strasti, ima svoje (ne)realizirane ambicije. Tu se odnosi mijenjaju, jedna priča poništava drugu, stare storije postaju nove a nove stare. To je nešto što se ne može razumijevati sa strane, samo našom logikom i mentalitetom, našim “zapadnim” parametrima. Ukoliko ne pokušate da uronite u njihov način razmišljanja i u njihovu logiku najčešće bitno drugačiju nego što je naša, teško možete razumjeti ono što je tamo doista bitno.Treći je nivo ono što se dešava pojedinačno u svakoj od tih zemalja.

Kad gledamo iz te perspektive, šta se zadnjih godina, tamo, zapravo dešava….

Pojednostavljeno kazano, moćni dio svijeta se nalazi u svojevrsnom stampedu osvajanja preostalih resursa, prije svega energije, vode i hrane. Bitno je prepoznati da tom otimačinom sve direktnije diriguju velike međunarodne korporacije utemeljene u svojevrsnom neoimperijalizmu. U njihovoj logici promatranja stvari nema ni vremena, a ni potrebe da se sve to radi kroz postojeći i bivši međunarodni poredak. Sada smo svjedoci da se taj poredak ruši kako bi se legalizirala sila kao jedan od osnovnih mehanizama u osvajanju resursa. Stari elementi međunarodnih odnosa kao što su suverenitet, pravo na samostalno uređivanje unutrašnjih odnosa, teritorijalni integritet, odredbe o nenapadanju itd. u političkoj praksi postaju pomalo vic. Kategorijom ljudskih prava kao alibijem za miješanje u tuđe odnose manipuliše se na pomalo groteskan način. Interes i sila dominantne su odrednice međunarodnih odnosa. Najveći i najjači manipulišu danas Ujedinjenim nacijama bezmalo otvoreno do arogancije. Pogledajte samo posljednji slučaj sa zvaničnim pozivom Iranu od strane UN za konferenciju o Siriji, i povlačenju tog poziva manje od 24 sata kasnije, kako bi Zapad sa svojim poslušnicima unaprijed uništio “balans” konferencije. Iran se na apsurdan način eliminira sa konferencije iako je angažovan u sukobu u Siriji, a bez problema prisustvuju Saudijska Arabija, Turska, Katar i drugi koji su na najdirektniji, transparentni i javni način stvorili, finansirali i na svaki način pomogli najgore terorističke formacije koje razaraju zemlju već tri godine. Ujedno, tri države od pet stalnih članica Savjeta bezbjednosti UN-a, dakle najodgovornije za sudbinu Savjeta bezbjednosti i UN, nedavno hladno iskazuju spremnost da i mimo odluke UN rade na teritoriji druge zemlje šta hoće. Nije li to direktno rušenje UN i međunarodnog poretka?

SAD su, ipak, i pored ogromnih manipulacija koje su uvele u igru dan uoči početka mirovne konferencije u Švajcarskoj, definitivno izgubile bitku za svoj veliki plan stvaranja novog Bliskog Istoka po njihovoj mjeri. Trebalo je eleminisati tri – četiri istorijski najveće, najmoćnije, najstarije civilizacije na Bliskom istoku, ali pri tome, uz sve manjkavosti, i najorganizovanije države tih prostora u kojima se otimački interes nije mogao lako realizirati. Njih je trebalo zamijenti takozvanim “umjerenim islamom”, zapravo garniturama kojima će biti neuporedivo lakše manipulisati i trgovati. Irak je gurnut u ruke Al-Kaide, Egipat su pokušali gurnuti u ruke Muslimanske braće, dok je Libija tu manje “strateška” pošto je njena priča jednostavnija. To je bilo isključivo pitanje gole i mafijaške otimačine nafte. Najtransparentnije je, ipak, ovo što se dešava sa Sirijom. Izvjesno nedemokratska po standardima koji se na Bliskom istoku primjenjuju samo na nju i pomenute zemlje, ali daleko uređenija nego što je bilo koja država u Zaljevu ili na mnogim mjestima dalje, u svijetu, među neraskidivim prijateljima Zapada. Sirija se evo doslovce danas, i na samoj konferenciji u Švajcarskoj, pokušava ugurati u ruke “umjerenih islamista”, lokalnim marginalcima i svima onima koji će satrati jednu od najstarijih civilizacija Istoka. I vjerovatno posljednju istinski sekularnu državu regiona. Problem je što se ta priča, bez ogromnog prethodnog regionalnog haosa, ne može završiti na planirani način.

Kakve su trenutne posljedice te priče?

Stvorile su se potpuno nove realnosti sa kojima tamo treba dugoročno računati. Na bliskoistočnu političku i vojnu scenu vratili su se Rusi sa ozbiljnim bezbjednosnim, političkim i geoenergetskim interesima i planovima. To je možda prvi slučaj u novijoj istoriji da se jedna velika država i sila koja je bila na koljenima ponovo ovako brzo podigla. Ono što je za Zapad ostalo tajna, jer se nije udarilo na Damask, jest koliko su oni, i da li su zaista i definitivno postali ravnopravan protivnik u vojnom i u svakom drugom smislu. Ne mislim da bi Rusi ušli u direktni vojni obračun sa Amerikom zbog Sirije, ali je sasvim izvjesno da bi branili svoj interes u tom regionu na najefikasniji mogući, vojni i svaki drugi način. Pri čemu je već sada jasno da im kapacitet za svaku vrstu odgovora nije mali. I da načinom definisanja tih odgovora predstavljaju relevantnog i uvažavanog partnera za mnoge druge na svijetu poput Kine, Indije, Brazila, zemalja Latinske Amerike itd.

Gdje je tu Evropa?

Evropa se na Bliskom Istoku ne spominje uopšte. Evropa je nešto što u političkim kalkulacijama tamo ne postoji. Ona je nešto što je bilo i što je izgubilo korak u svojoj sebičnosti i aroganciji, neinventivnosti i nedostatku vizija. Oni se u traganjima za novim, dugoročnim i ozbiljnim rješenjima tamo uopšte ne doživljava kao bilo kakav ozbiljan faktor. To se odavde tako možda ne vidi, ali kada se izmaknete pa to pogledate odande, u kontekstu promišljanja novih geostrateških realnosti, utisak je nedvosmisleno takav.

Koje su to nove geostrateške realnosti?

Amerika se definitivno i dugoročno sa svojim planovima i projektima seli na druge prostore i napušta Bliski Istok. Interesi će ostati, ali se oni tehnički već povlače odatle.  Razlozi su i što se otvaraju potpuno novi putevi energije, oni arktički, čime Hormuz, Oman i Adenski zaljev kao i Suecki kanal bitno gube na važnosti.  Saudijska nafta prestaje da bude geostrateški faktor u onoj mjeri u kojoj je bila prije 20, 30 godina. U svijetu globalnog biznisa već se naveliko špekulira kada će Amerika postati izvoznik nafte i gasa zahvaljujući novim razvijenim tehnologijama proizvodnje energenata kod kuće. Mnogi se slažu – vrlo brzo.To dovodi i do preispitivanja cjelokupnog odnosa SAD sa Saudijskim dvorom, ali i postepenog otvaranja prema Teheranu. Posljedice se već vide u očiglednoj radikalizaciji odnosa Saudijske Arabije prema Vašingtonu. Nasuprot tome, tragom već definirane “Obamine doktrine” Pacifik i Aziija postaju apsolutni američki prioriteti. Formiranje tamošnjeg saveza nazvanog TPP (Transpacific partnership) u kojem je već 12 država, a vjerovatno će im se uskoro pridružiti i Južna Koreja i Tajvan, složena je zajednica koja će raspolagati sa oko 40 posto ukupnog svjetskog BDP-a. Nije malo onih koji upozoravaju, poput, recimo, Noama Čomskog, da je riječ o potpuno novom modelu korporativnog vladanja svijetom koje će, zapravo, dokidati suverenitet država i njihovih zakonodavstava u korist jedinstvenih, “naddržavnih” centara odlučivanja.

Šta  Amerikanci nakon svog odlaska sa Bliskog istoka ostavljaju za sobom?

Pomenuo sam, zahladjenje sa Rijadom, naznake novih odnosa sa Teheranom, prilično za njih “izgubljen” Egipat i, doslovno, vjerovao sam do jutros – popuštanje pritiska na Siriju. Nakon svega u suton konferencije o Siriji, ima osnova za ogromni pesimizam u vezi sa ovim što otvara slutnje o tamošnjem mogućem potpunom haosu. Naravno, u svemu tome, Amerikanci na Bliskom Istoku osjećaju kao prioritetnu obavezu da sačuvaju sigurnost Izraela, kojeg ostavljaju u grotlu nesređenog regiona.  Sad su tu, međutim, i američki interesi nešto drugačiji. Izrael je, kao i sve ostalo, bio posebno štićen kao elemenat zaštite američkih interesa na Bliskom Istoku. Ti interesi više nisu takvi kakvi su bili. Nije nepoznato da u Americi postoji čak i osjećanje o svojevrsnoj “crvenoj liniji” do koje se Izrael mora braniti kao američki interes, a preko koje o tome treba razmisliti. Pojedini tamošnji veoma ozbiljni analitičari, čak i iz vojnih i obavještajnih struktura će kazati kako oni moraju “dovijeka” braniti Izrael, ali ne moraju i okupaciju palestinske Zapadne obale. Ne zato što su u pitanju moralni razlozi, nego zato što to kaže matematika vlastitog interesa.

Koliko ste skloni toj tezi da su Saudijci odgovorni za onaj napad hemijskim oružjem u Siriji ljetos, da je to bila njihova igra da bi uvukli Ameriku u rat…

Saudijska Arabija je danas glavni izvor terorističkog zla na Bliskom istoku pa i sa kracima kod nas. Oni to čak i ne kriju samo što stvar definišu drugačije. Posebno nakon američkog odustajanja od napada na Damask i prvih znakova otvaranja prema Teheranu i zamjene vojne opcije diplomatskom na toj strani. Ove su činjenice dovele do ozbiljnog zatezanja odnosa između Rijada i Vašingtona ali i približile uzajamno Izrael i Saudijsku Arabiju. Interes i jednih i drugih da Amerika sa saveznicima napadne Damask i Teheran bio je veliki. Reklo bi se da je ta frustracija Rijada utrostručila njihovu odlučnost da na svaki način podrže svo zlo u Siriji koje treba da sruši tamošnji režim koji je, ujedno, za njih, “predziđe šiizma”. Zato su oni danas ubjedljivo najizdašniji pomagači Al Kaide i mnogih sličnih na tim prostorima. Što se pomenutog napada tiče, tu su danas činjenice o napadu u Al-Guti mnogo jasnije nego onda kada se držalo jedino i neprikosnoveno do riječi američkog vrha o “nepobitnoj krivici” Asada. Nedavno je veoma ozbiljni američki novinar Seymour Hersh, dobitnik Pulitzera, objavio u “London Review of Books” iscrpnu analizu koja dokazuje da je napad izvela radikalna islamistička grupacija, Al-Nusra Front, da su imali kapaciteta da to urade, a “kreator” bombe kalibra 330 mm ručne izrade napunjene sarinom je izvjesni Ziyaad Tariq Ahmed, bivši specijalista za bojne otrove iračke armije koji prilazi teroristima, a neposredno prije eksplozije, avgusta 2013., došao je na prostor na kojem se sve desilo. Hersh sistematično dokazuje da je američki vojno-obavještajni vrh sve to znao, ali je informacija negdje u pravom trenutku “zaboravljena” itd. itd. Domet bombe je bio dva kilometra, položaji Al-Nusre su bili u tom krugu, a položaji sirijske armije devet kilometara daleko…

U tom kontekstu i ne mora biti tačno da su Saudijci izveli cijelu priču, ali je sasvim izvjesno da su njihove obavještajne službe preko Al-Nusre učestvovale u svemu tome i da su operaciju finansirali. Kad je ideja o pokretanju haosa propala, rodio se bijes  Saudijske Arabije koja Americi ne oprašta “mekoću” spram Sirije, tzv. poraz pred Iranom, povlačenje pred Rusima, itd. Očigledno je da se ovih dana u Švajcarskoj Vašington potrudio da taj bijes smekša neshvatljivim potezima praktičnog miniranja konferencije i pokušajima političke elminacije Asada što se mora pokazati kontraproduktivnim. Jer ako je čak i bivši šef CIA-e Michael Hayden konstatovao u decembru da je “od svih mogućih realnih opcija za okončanje sukoba u Siriji najbolja ona u kojoj će Asad pobijediti!”, onda je doista deplasirano i začuđujuće to izazivanje katastrofe do koje će potpuni neuspjeh konferencije dovesti.

Da li je moguće da se sve ovo dešava isključivo radi energije?

Nafta, odnosno energija uopšte, još uvijek je najveći ulog u svim ovim igrama. O tome sjajno kod vas u “Danima” u zadnjim brojevima piše prof. Anis Bajrektarević. Međutim, ono što je također jako bitno, što se na tu energetsku priču nadovezuje, jeste i ovo o čemu govorim. To je rušenje međunarodnog poretka, potpuna ekspanzija neoliberanog kapitalizma i terora Wall Streeta, sistema za koji naivni   govore da je na izdisaju. On se, zapravo, samo transformiše u još radikalniju varijantu. U to se uklapa i priča o pomenutom TPP-u, zapravo o jačanju  korporacija dominantnih nad državama. O tzv. novom međunarodnom poretku u kojem će moćna centrala likvidirati sve ono što joj ne odgovara. Ja doista nisam nikakav pristalica teorija zavjera, ali treba biti krajnje slijep pa ne vidjeti kako je i zašto ubijen Gadafi, kako se u Sudanu, zapravo, pokušava istjerati Kina iz Afrike i bezmalo ništa više, da je priča o Pacifiku opet priča o Zapadu i Kini, ali i o 150 milijardi barela nafte u Južnom kinskom moru, a sve je sad okruženo novim američkim vazalima u TPP-u,  čijoj se centralnoj regulativi – na  kojoj u ovom času radi na stotine korporativnih pravnika i “zakonodavaca” – niko  neće moći oduprijeti…To su neke činjenice koje se  naprosto moraju imati na umu, ako se hoće razumijevati situacija na Bliskom istoku, u Africi ili na Pacifiku.

I sad kad se Amerikanci “presele” odande, šta će se desiti, šta ostaje kao realnost i perspektiva?

Izrael se trajno može odbraniti samo na jedan način – formiranjem palestinske države koja će biti članica UN-a, i koja će kao takva preuzeti sve svoje međunarodne odgovornosti uključujući i odnos prema susjednom Izraelu. Jer, riječ je o dva naroda, dvije države sa istim pravom. Međutim, to je jedna priča. Pitanje je kako pronaći unutar Izraela političku snagu koja će to da shvati i koja će biti u stanju da zamijeni jastrebove, kao što su Netanjahu, Liberman itd., itd., koji kao i mnogi unaokolo po svijetu, pa i u nas, svjesno proizvode tenzije i haos, mržnju i strah, da bi odbranili svoje lične kriminalne pozicije mimo interesa naroda koji ih u tim mržnjama i strahu biraju kao “zaštitnike”. Amerikanci će, siguran sam, u narednih nekoliko mjeseci staviti na sto pred Netanjahua i Abasa neki gotovi plan poput Dejtona nama. Taj plan je noćna mora i za jedne i za druge, jer su svi uvijek mislili da mogu pregovorima da dobiju više od kompromisa. Dakle, taj kompromis neće odgovorati ni jednima ni drugima, već će biti sa američkog stanovišta pokušaj da se zatvori izraelsko, odnosno palestinsko pitanje. Uz više popuštanja Izraelu, naravno. Međutim, posljednji dani pokazuju da ta vladajuća, desna oligarhija u Izraelu do te mjere grčevito brani svoju situaciju da je ministar odbrane Izraela čak javno bahato ismijao i izvrijeđao Kerija i njegov plan za budući status sigurnosnog pojasa na rijeci Jordan. I Netanjahu je prije nekoliko godina na sličan način silno ponizio Bajdena kada je ovaj došao u Izrael da pokuša da zaustavi dalju nelegalnu izgradnju naselja na okupiranim područjima. Prije podne su se dogovorili o tome, da bi popodne, dok se Bajden odmarao uoči svečane večere, Netanjahu  proglasio izgradnju više od hiljadu novih kuća za koloniste na okupiranim teritorijima. To su neke stvari koje su sad unutrašnje pitanje Amerike, koje će oni morati da riješe sa sobom, ako hoće da riješe pitanje Palestine, odnosno sigurnosti Izraela.

Šta je to novo u odnosu Amerike sa Iranom?

Otvoren je potpuno novi proces među njima. Realnim političkim krugovima u Americi je jasno da se u rat sa Iranom, nakon svega na Bliskom istoku, ne isplati ići. Tu se sad pojavljuje i taj novi odnos spram Izraela. Američko izazivanje sukoba sa Iranom prevazilazi danas njihove interese. Diplomatsko rješenje umjesto ratnog, mnogo im više odgovara. Podjednako tako i Iranu treba 10, 15 godina mira da se ekonomski oporavi. Zanimljiva je priča jednog zapadnog atomskog fizičara koju mi je nedavno ispričao u Bejrutu o iranskoj atomskoj bombi. Pomalo karikirano on kaže da je cijela priča svjesno isfabrikovana i lažna. Atomsku  bombu Iranci su mogli da naprave  prije deset godina da su htjeli, jer se ona ne pravi samo obogaćivanjem uranija, nego se može napraviti i u tehnologiji sa plutonijumom, za šta su Iranci poodavno i osposobljeni i kapacitirani. Sve je, kaže, taktička igra – vi govorite da kao pravite bombu, a mi vam, kao, ne damo…Kad dođe pravi momenat za sve, sjedne se i trguje. Vi popustite nama, mi vama i svi smo na dobitku. Mi jaki pred našim biračima, vi se oslobodili sankcija itd. itd. Kaže fizičar koji je sjedio i po mnogim međunarodnim komisijama za atomsku energiju – to je svjetska politika, samo to ljudi ne znaju.

Kako u odnosu na ovo predviđate neposrednu budućnost na Bliskom istoku?

Sve što sam tamo vidio i doživio, čuo i naučio – a vratio sam se iz Damaska i Bejruta prije dvadesetak dana – stvara dvojak osjećaj. Sa jedne strane često se učini da će stvari ići nekim razumnijim tokom da bi se ubrzo shvatilo da je sve mnogo surovije, bešćutnije i brutalnije nego ono čemu se nadamo. Nemam, naravno, “papirnih” dokaza da je cijela priča sa Iranom na konferenciji o Siriji svjesno namještena, ali i slijepac vidi da jeste, da je lista učesnika konferencije pomalo smiješna, da je tajming uz mnoge okolnosti objavljivanja onog izvještaja sa fotografijama “Asadovih zločina” kojeg je finansirao Katar, objavila Kristijan Amampur, a naručila advokatska kancelarija Carter-Ruck iz Londona, slučajan itd.itd. Dakle, ima elemenata za više od slutnje kako stvar možda eksplodirati, jer se mnogo toga sa pričom o tzv. Arapskom proljeću završila drugačije nego što je bilo planirano.

Koliko god se mnogim “teoretičarima demokratije” i ovdje kod nas, da ne govorim u zapadnom svijetu, kosa diže na glavi od “antidemokratskog čina” svrgavanja Morsija u Egiptu, to što je vojska u Egiptu uradila, spašavanje je Egipta od teokratije i svekolikog nazadovanja. Ovo se sa strane neokolonizatorskih sentimentalista i istinskih okupatora na Bliskom istoku može nazvati skandaloznim. Ali, to su tamošnje realnosti. Zapad je uz Tursku i pustinjske monarhije pokušao svoju veliku igru sa tzv. umjerenim islamistima, što je pomalo vic samo po sebi. U samo  godinu dana pokazalo se da su Muslimanska braća u Egiptu postala spremna da odustanu i od Kemp Dejvida koji je smišljen da brani Izrael, da su prepustili Sinaj ekstremistima, da su bili spremni i da ga prodaju za američke pare Hamasu i de facto Izraelu za osam milijardi dolara, da su potpuno uništili ekonomiju za godinu dana, jer na kraju krajeva oni  doktrinarno i ne priznaju ni naciju ni državu, pa baš i ne znaju kako bi sa njom. Egipat će sa Sisijem biti stabilna zemlja ma kako se s razlogom ili bez njega propitivali o tamošnjoj (ne)demokratiji. Stara izreka koja tamo važi, kaže da na Bliskom istoku nema rata bez Egipta, ni mira bez Sirije. Egipat sa Sisijem ratovati neće, ali je problem kako sad sa mirom bez Sirije?

Zašto su Amerikanci i Zapad gurali radikale u Siriji?

Bio sam tamo prije tri godine kada je sve počelo na jugu Sirije, na granici sa Jordanom, u Dari. Prvi sukobi su bili na krilima protesta u ostalim zemljama. I Asad je pokazao spremnost da pregovara sa demonstrantima. To je trajalo, sa studentima i pravim političkim opozicionarima, dva dana. Treći dan su se pojavili pljačkaši i provokatori, četvrti dan snajperisti ko zna odakle, preko noći se prosulo oružje unaokolo, specijalci raznih obavještajnih službi uz prve bradonje došli su sa strane i sve je bilo jasno onome ko je to promatrao vlastitim očima, bez predrasuda. “Aktivisti” iz Londona i Pariza i Al Jazeera su svaki dan počeli dodavati u svojim izvještajima desetine i stotine mrtvih koje je isključivo “likvidirao režim”. Svjetski mediji su započeli svoj krvavi posao. Asad, sigurno nije demokrata, bio je predsjednik uređene države u odnosu na ono što se od Sirije pokušalo napraviti. Ne treba zaboraviti, to je bila jedina zemlja na Bliskom Istoku koja je imala dovoljno i za izvoz energije, vode i hrane. Jedina zemlja čiji se oficiri nisu obučavali po američkim akademijama. Jedina zemlja koja je imala srednju klasu, što je jako značajno, vrlo moćnu trgovačku klasu koja je po definiciji neophodna kao prvi uslov u začetku bilo kakvih demokratskih procesa. Sirija je zemlja koja je ima besplatno školovanje, besplatno zdravstvo, subvencionirane stanove. Bili su mudri, pa objektivno nisu bili ni prijetnja Izraelu. Država bez duga MMF-u i Svjetskoj banci. Takva Sirija je u kompletnom planu islamiziranja Bliskog Istoka bila neprijatelj, i više od toga. I zato se udarilo na njih. Priča o odbrani ljudskih prava kao razlogu za rat je smiješna.

Radikali su metod iz prethodnih “oslobađanja” u Libiji, Egiptu, Tunisu…Imali su pogrešnu procjenu da će moći stvari da urade kao što su tamo već uradili. Otkako se bavim svim ovim, a bavim se tridesetak godina, uvijek u ovakvim situacijima imam istu dilemu: da li je moguće da jedna zemlja sa takvim kapacitetima i sa takvom pameću, univerzitetskom, obavještajnom i analitičarskom kao što je Amerika,  ispočetka pravi istu skandaloznu grešku u procjeni i ulazi u nešto što ne može da dovede do kraja i iz čega izlazi kao gubitnik. Sadam Husein je bio igrač američkog antiiranskog interesa u Iraku. To znamo. A oni napadaju i ruše Sadama i omogućavaju Iranu da preuzmu Irak pod svoj uticaj i kontrolu. U Avganistanu su izmislili talibane protiv Rusa i sad već 20 godina ne mogu da se izvuku odande. U Siriju su ušli sa stvaranjem, naoružavanjem i logistikom najcrnjih terorista na svijetu, koji im se sad vraćaju kao bumerang.

To je ta dilema na koju nemam odgovor. A postoje samo dvije varijente. Ili su u pitanju zaista nevjerovatne greške u procjeni i politici, ili je uvijek u pitanju satanski plan stalne proizvodnje haosa i dominacije sile bez čega korporativna mašinerija i vojno-industrijski kompleks ne mogu da žive. Tako je sa rušenjem Sovjetskog saveza, pa sa 11. septembrom i terorizmom koji im, evo, sad u Siriji ili Sudanu trebaju, a sutra negdje drugdje…Amerikanci su pokušali da naprave unipolarni svijet, odnosno imali su tu šansu rušenjem Sovjetskog Saveza. I šta su proizveli nakon deset godina svojom politikom? Proizveli su ponovo bipolarni svijet. Objektivno su pomogli Rusima da se dignu, ali sad ne samima. Jednom davno sam u Americi čuo  na nekom predavanju mitskog geostratega Zbignjeva Bžežinskog kad je rekao da je “noćna mora američke geostrategije dan kada bi se eventualno ujedinili interesi Rusije i Kine”. Taj dan je danas došao. Oni su gurnuli Ruse Kinezima, Kineze Rusima, plus Brazil, Indija, Latinska Amerika, BRICS itd., itd. Prema tome, to je realnost. Taj njihov “novi poredak” naprosto traži strateškog neprijatelja, traži rat. Je li to odgovor?

Što se Sirije tiče, od utorka, izgleda, nade u dobro je mnogo manje: nema kraja rata dok se američki, zapadni, zaljevski, turski i ko zna čiji  interesi i politički ciljevi ne ostvare. Još prije samo koji dan izgledalo je da može drugačije. Činilo se da će Amerikanci shvatiti šta je najbolje za region, pa i šire. Problem je, izgleda, što su nakon prvobitne “pobjede” umjerenih u samoj Americi, tamo ponovo prevladale korporacije i finansijsko carstvo i na ovoj temi. Za njih je pobjeda rat, a ne diplomacija u korist mira. Izgledalo je da su Amerikanci, Rusi i Iran sada konačno zajedno u ovoj priči, ne zato što su u nekoj novoj ljubavi političke, idelološke, statreške naravi. Jednostavno, činilo se da su postali svjesni jedni, drugi i treći da je stotinjak hiljada islamista raznih nijansi i boja tamo zajednički izazov za sve. I opet, izgleda, lažna nada spram brutalne istine o interesu i samo interesu. Kupljeni mediji to će sve fino objasniti unaokolo.

U kom pravcu to sve skupa sada može ići?

Ono o čemu se moglo govoriti u ovom času – bilo je da će sa manje ili više nervoze i  iskakanja, Asad ostati kao figura s kojom će se pregovarati, da bi se premostila ova cijela priča. Danas po svemu izgleda da su Amerikanci promijenili odluku iz raznih razloga i sada silno provociraju onu prvu od tri mogućnosti koje je iznio pominjani šef CIA-e Hayden: na dohvat je realnog potpuna eksplozija regiona, jer je sve urađeno ne samo da se Asad ukloni kao validni pregovarač, već i da se potpuno eliminira. To, naravno, treba realizirati na terenu. Rusi i Iran, uz Kinu i druge neće u ovoj priči jednostavno prodati svoje interese. Stvar se više uopšte ne tiče samo Sirije. Irak i Libanon su prvi na redu, pitanje Kurda se otvara na poseban način, Iran je opet na udaru, Turska krajnje ranjiva, Jordan, Izrael i ko zna još ko nemaju nimalo razloga za mir. Izrael u ovakvim situacijama reaguje prvo oružjem, pa politikom, kad je za politiku uglavnom već kasno. I zašto sve to? Pa zbog svega zbog čega je i počelo, a nije završeno kako su očekivali svi oni što su počeli.  Ako to bude doista tako, onda će biti propuštena ogromna šansa da se donese mir ovom regionu. I opet stara dilema: da li je mir uopšte bio cilj?

Možemo se prebaciti na Tursku, koja je u toj priči igrala veliku ulogu. Sad u Turskoj dolazi do velike podjele. Do sada smo imali jedinstvenu vladajuću islamističku grupu, a sad imamo podjelu… Šta se zapravo tu dešava i zbog čega?

Nisam specijalista za Tursku, nisam se njome posebno bavio izvan konteksta Bliskog istoka. Ne volim komentarisati ono čime se nisam bavio, što nisam osmotrio vlastitim očima i provjerio nekim vlastitim iskustvom. Ono što ipak mislim da postoji, što se vidi sa Bliskog Istoka, jeste jedna stara istina koja kaže da nijedna bivša kolonijalna sila, ili imperijalna sila, nije uspjela da se cijepi do kraja od sentimenata, želja i snova povodom bivših vremena. I ti se sentimenti u raznim oblicima i nerijetko uz nove apetite pojavljuju  s vremena na vrijeme u raznim istorijskim uslovima i okolnostima.  To se dešava sa Engleskom, sad posebno sa Francuskom koja na Bliskom istoku i posebno u vezi sa Sirijom igra nevjerovatnu igru sa Olandom čija je politika mnogo bliža imperijalnoj nego “socijalističkoj”. Njegove ambicije su danas, uz Saudijsku Arabiju i Izrael, izrazito destabilizirajući faktor na Bliskom istoku…Čini mi se da se na fonu ekonomske ekspanzije Turske – mada vidim da pojedini analitičari danas dosta sumnjivo propituju suštinu pokazatelja tog rasta – pojavila i kod Erdogana neootomanska klica. On je taj svoj san iskazivao na razne načine smještajući u tu priču i nas onakve kakvi smo bili svojevremeno, kao dio imperije. Ruku na srce, i odavde su mu mnogi istaknuti krugovi u tome silno pomagali. A bili smo mali, bili smo na nekom kraju u imperiji, samo sentiment u koji realno nije uloženo ništa. Odnosno, osim potrebe da se prevaspitamo podanički u skladu sa tamošnjim ambicijama i potrebama. I čini se da se Erdogan preigrao, posebno kad je ta ambicija stvaranja imperije ponovo zakoračila u arapski svijet.

Ono s čim se ne slažem u odnosu na neke analitičare ovdje kod nas, temeljem iskustva iz velikih starih država arapskog svijeta, je ocjena da je Turska imala i da ima i danas osnova da se u tom svijetu nametne kao veliki lider, da je Turska bezmalo idol u arapskom svijetu itd… Turska je u bližoj istoriji, pa i daljoj, bila na drugoj strani, a Arapi su se opredijeli za Britance. To što su ih Britanci po običaju prevarili, to je druga priča. Konkurentska osjećanja, od vjere do poslova oduvijek su bila i ostala problem u ambicijama Istambula da se nametne Kairu, Damasku i Bagdadu. To ne može proći ni danas, a ta ambicija Istambula se pokazala. Turska je htjela da bude veliki globalni igrač na Bliskom Istoku, a napravili su grešku koja se ne smije desiti ozbiljnim zemljama koje razmišljaju o svojoj velikoj ulozi. Oni su se u ovom sukobu bez ostatka opredijelili za samo jednu stranu. I više nego aktivno na toj se strani krvavo angažovali. Sad kada ta strana otklizava prema gubitništvu, oni su ostali bez realnih šansi i mogućnosti da se legitimiraju u toj igri kao veliki igrači, znači sutra i kao posrednici. Najmanje što je Turska morala da uradi ulazeći u sve ovo, kad je sve počelo, bilo je da ne prekida formalne diplomatske odnose sa Damaskom jer se tako ne može sutra pojaviti  kao sila koja će biti medijator i koja će upotrijebiti svoju snagu, kapacitet, uticaj, veze u tom posredovanju. Oni to danas nisu.  Jordan je pod egzistencijalnim pritiskom zaljevskih zemalja duboko involviran u pritisak na Asada, pa se ne spominje ni približno kao Turska. A zna se i da kralj Abdulah održava pristojnu komunikaciju sa Asadom. On zna da će se stvar završiti jednog dana, da se Jordan nalazi na strateškom putu od Crvenog mora, preko Sirije u Evropu. On zna da su oni orijentisani jedni na druge. I on ne smije dozvoliti da bude identifikovan, kao što danas Turska jeste identifikovana, kao istorijski neprijatelj komšije.

Turska je ovdje imala i drugi problem. Njima se učinilo da će tu Kurde dobiti za sebe ali su se i ovdje prevarili. Ankara nije računala s time da će Kurdi stati na noge, i da će se u krajnjoj liniji poslije raznoraznih premišljanja Kurdi koji su jaki i imaju oružje opredijeliti za Asada. I danas, zato što je pomagala pogrešan koncept, Turska će dobiti na svojoj granici u Siriji naoružane Kurde koji su protiv nje, a ne nezainteresirane Arape. Turskoj se ta cijela stvar vratila kao bumeran na domaćem terenu, jer ovo što se dešava unutar zemlje u značajnoj mjeri generirano je i gubljenjem njene objektivne moći. Oni sada pokušavaju na sve moguće načine da  izađu iz “sirijske” igre, što je opet pomalo karikaturalno. Ne može se iz te igre izaći za 24 sata sklapajući ogroman energetski sporazum sa Iranom, ili zaustavljajući na sva zvona prije neki dan jedan veliki konvoj oružja koji je išao za Al Kaidu u Siriju. Jednostavno, mislim da je Turska odigrala, sa stanovišta njihovog dugoročnog interesa, niz pogrešnih poteza. Tome je pridonijela Erdoganova ambicija koja je prerasla današnje objektivne mogućnosti Turske. Možda će i onaj dio našeg svijeta ovdje koji je u dubokoj i strasnoj nesvjesti u vezi sa turskim odnosom prema nama ovim dobiti šansu da se malo spusti na zemlju i shvati gdje smo mi doista u njihovim optikama.

Hoćete reći da se ono što se dešava, taj Erdoganov pokušaj popravljanja veze sa  drugim blokom, Americi ne sviđa, i zbog toga sad recimo pomažu povratak njegovog velikog konkurenta Abdulaha Gula na scenu?

Nije sve baš crno-bijelo. Gul se predstavlja onima koji ga ne poznaju dovoljno, kao demokrata što je dubiozna konstatacija. Po mnogo čemu, on je ista vrsta ambicioznog moćnog i konzervativnog islamiste kao i Erdogan. Turska je jako bitna Americi zbog NATO saveza. Oni nemaju interesa da proizvedu haos u Turskoj koji će dovesti u pitanje strukturu sistema jer bi to bio problem za NATO. Amerikanci su pragmatici u ovoj priči. Oni će braniti Erdogana dok njihova procjena bude da on može da ostane i da može da nastavi američku politiku koju je tamo vodio. Onoga časa, kada i ako shvate da je njegova pozicija upitna do te mjere da može pasti i ugroziti time politiku koja ih interesira, oni će odigrati na Gula, suštinski i “konstruktivno” istog kao što je i Erdogan. On je ono što su tražili u arapskom svijetu, tzv. umjereni islamista koji nije umjeren. Ne samo u smislu odnosa prema islamu, već i u odnosu na moć koju ima. Čovjek koji ima toliku moć, a on definitivno ima moć, ne može biti vječito umjeren. To se valjda zna.

Vaš komentar onoga što se trenutno u Ukrajini dešava. Vidimo sad Turska, Ukrajina, više tih država koje se sad nekako destabiliziraju u ovim novim podjelama na Istoku.  Kako bi se te podjele mogle reflektovati kod nas?

To drugo pitanje direktno je vezano za ovo prvo. Knjige se mogu ispisati o tome. Vrlo kratko – ovo što se sad desilo u Ukrajini, mislim da je tipična ilustracija onoga što je stanje sa EU i njenim kapacitetom da realizuje politiku koju zagovara. EU je u poliltičkom smislu izgubila unutrašnju energiju, mislim da se ne snalazi, da nema viziju u vezi sa jako bitnim stvarima kao što je proširenje. To proističe u značajnoj mjeri iz sebičnosti koja je “genetska činjenica” u Evropi. Svaki put kad je teška situacija, Evropa prvo gleda kako da zatvori granice, kako da zabrani strancima da uđu unutra, kako da sačuva svoje pare. EU na kraju krajeva ne pokazuje ni inventivnost, ni snagu, ni čvrstu riješenost, da riješi jednu jednostavnu storiju kakva je, recimo, ova trakavica koja se zove Sejdić i Finci u nas. Pa ako ništa drugo da spasi obraz vlastitoj važnoj instituciji, sudu u Strazburu sa čijom se odlukom grupa političara u BiH iz vlastitih interesa naprosto izruguje. To je samo usputni dokaz  impotentnosti evropske politike na globalnom političkom planu. Nitko zato u svijetu ne doživljava EU onako kako ona sama sebe doživljava iznutra. Ona više nije globalni igrač među prva tri u svijetu. A oni će se uvrijediti ako im to kažete. EU je na tragu te svoje političke impotentnosti izgubila Ukrajinu. Jednostavno zato što se dešava isto na tom cijelom polumjesecu koji je okruživao bivši Sovjetski Savez. Bio sam kao ambasador godinama u raznim evropskim inicijativama i organizacijama iz kojih sam mogao to da promatram. Godinama i godinama se tim zemljama obećavalo proširenje, evropska perspektiva itd., a stalno se pri tome vještački podizala ljestvica oko prijema u EU. Stalno su se oni percipirali kao “naša zona”, a stalno ih se de facto odguravalo od sebe. Da bi se desilo ovo što se desilo. Ljudi su pali na koljena ekonomski i na svaki drugi način. Pojavio se onda drugi igrač. U politici nema praznog prostora.

Nećete vi, hoće netko drugi. Pojavio se novi igrač koji im je ponudio preko noći otpis dugova, petnaest milijardi svježeg novca, 30 posto jeftiniji gas, koji im je ponudio strateške  investicijske projekte u oblastima u kojima je Ukrajina jaka. Tako ih je uzeo. Sve ostalo je zakašnjela reakcija uvrijeđene frajle koja sada pokušava preokrenuti stvar. Kasno. Ova priča sa demonstracijama, koja se očigledno instrumentalizira izvana, teško u finalu može proći dva puta u Ukrajini. Dilema se proširila i na Gruziju, Moldaviju i druge. Vidjet ćemo. Nažalost da se vratimo na ovo dole. Nakon tog geografskog polumjeseca koji okružuje Rusiju i u kojem su uzaludno čekali konkretne poteze EU, a nije ih bilo, Evropi je ostao još samo Balkan. Ostaju  Albanija, Kosovo, Makedonija, Crna Gora, BiH, Srbija, nakon Hrvatske koja je ušla. Šta se ovdje dešava? Dešava se bezmalo isto. Osim Srbije koja je na Balkanu najveća i istorijski koketira sa Rusijom, svi ostali Evropi kao da nisu interesantni. Evo skoro dvije decenije kako nam se priča da nećemo ući u EU za 15, 20 godina. U međuvremenu se stalno podiže ljestvica uslova na nekim suštinski bizarnim stvarima sa stanovišta krajnjeg cilja i geostrategije. Pa vojna imovina, pa državna imovina, pa Sejdić-Finci i to sve u uslovima nametnutog ustavnog sistema u kojem se ni jednostavnije stvari ne mogu riješiti sa ovakvim unutrašnjim uličarskim oligarhijama. To su stvari koje su kao uslovi za ulazak, za priključenje, za proširenje, za geostrategiju, naprosto smiješne. Jedini način koji je imao smisla sa BiH, i sa drugim okolnim zemljama je bio uvući ih u EU i onda ih iznutra institucionalnim drilom očistiti od ambicioznih korumpiranih patuljaka i zemlju u procesu privoditi normalnosti. Ovako će se po mom dubokom uvjerenju desiti, i već se dešava potpuno ista stvar.

Stalno nam se govori, i to je najciničnija situacija koju sam čuo u ovdašnjoj politici: vi sami nađite rješenje, a mi ćemo se sa tim složiti! I to sve na temelju onoga što su oni skrojili kao Ustav, temeljem kojeg se ne može naći nikakvo rješenje, zato što su u njega ugrađeni svi mehanizmi blokade, i ni jedan mehanizam deblokade. Pa zamislite da je EU rekla Srbiji i Kosovu – eto vas, nađite vi između sebe sami rješenje, a mi ćemo ga prihvatiti.  Ne bi ga našli nikada. Nego su ušli unutra, zavrtali su ruke, pritiskivali su, ucjenjivali su, dovodili su političke garniture, da bi došli sada na pola puta. A nama govore, ono što nam govore. Prema tome, šta se dešava. Odguruju nas od sebe. Ne samo nas, nego i Makedoniju, i Albaniju i Kosovo.. U ovim uslovima plašim se da ćemo ponovo doći do one istine da u politici nema praznog prostora. Govorim prilično karikatauralno i vrlo pojednostavljeno da bi znali o čemu se radi. Ako nas EU odgurne, a odguruje nas, ući će tu ili Turska ili Rusija, ili i Turska i Rusija uz nove kandidate sa Istoka. Svi oni na neki način već ulaze. Bez vojske i sile. Zovu ih. Primjećuje li itko ovdje da je danas već najveći postotak svih dnevnih informacija u našim medijima, svih “objašnjenja” i “analiza”, iz Anadolije ili Al Jazeere? Besplatno je. Da je sve više škola i fakulteta njihovih. Da roditelji u osnovnoj školi u Sarajevu kažu da umjesto mrskog Djeda Mraza hoće da paketiće dijeli Sulejman! Je li to slučajno? Naravno da nije slučajno. Jednog dana, pa da sad budem mračno karikaturalan do kraja mada ne pravim od toga vic: kada osvanu na Savi raketni sistemi S-300, onda će se netko uhvatiti za glavu i pitati: otkud Rusi ovdje? To je to što mislim o EU, Ukrajini i Balkanu.

Ako se ovo sa BiH nastavi ovako kako jeste, ova teritorijalizacija nacionalističko lopovske histerije u državi ni na nebu ni na zemlji,  BiH će postati ozbiljan bezbjednosan problem za region, vrlo brzo. Dok na “onu” stogodišnjicu Evropa ovdje diže čaše šampanjca, i po ko zna koji put ponavlja “nikad više”. Ne može dovijeka ovako. Nerzuk Ćurak je odlično nedavno rekao, “da BiH od raspada čuva samo to što je iznutra raspadnuta”. To ne može dugo. I ta faza ima svoj rok trajaja. To su neke realnosti koje malo ko analizira osim onih koji pomno proučavaju projekat raspada.  Vuk Bačanović (Dani)