Kliker.info

Na Bliskom istoku odavno Evropu ne doživljavaju kao veliku, moćnu i odlučujuću u njihovim životima. Ni kao cjelinu, ni posebno kao Evropsku uniju. Osim kada se ta »Evropa« nadvije nad njihovim nebom avionima koji im pod krilima u već  rutinskim igrama  donose  demokraciju i ljudska prava.

Piše : Zlatko Dizdarević (Novi list)

Pa ih se natjera da bježe gdje bilo, a evo sada masovno i baš tamo, kod onih što ih tjeraju iz kuća odakle  nisu imali namjeru odlaziti.

Ni usprkos  drugačijim navikama u vezi sa tom »demokracijom«. O Evropi kao presudnom faktoru u njihovim sve mučnijim životima ne razmišljaju ni političari, ne previše ni novinari, a za obične ljude koji gledaju kako da održe privid donedavno koliko-toliko normalnih života »ona« je odavno smještena u prošlost.

Sami Evropljani koji su se tamo odavno ugnijezdili iz ovih ili onih dobitničkih razloga, teško se navikavaju na ovu realnost. Onaj nježni i dobrohotni  osjećaj uzgajan decenijama po kojem su oni, Evropljani, zapravo spasioci tih naroda i njihovih bogatstava tamo pa otud i najbolje znaju kako im urediti stvarnost, teško se privikavaju  na ulogu nevoljenog viška u životu Orijenta. I ne pada im na pamet kako su sve učinili da se, konačno, ovakvi kakvi su, ispišu iz bliskoistočne povijesti.

Ta priča sa nekada najmoćnijima tamo, Francuzima i Britancima (može i obrnutim redom), na Bliskom istoku je najupečatljivija. Prvo su počeli da ih bagatelišu svojevremeno njihovi moćniji saveznici, Amerikanci i Rusi, potjeravši ih sa Mediterana usprkos britansko-francusko-izraelskoj pobjedi protiv Nasera u Sueckom ratu 1956. godine, kako bi zauzeli ključnu naftnu rutu prema Zapadu. Sykes-Picotov sporazum kojim je bliskoistočni kolač podijeljen među Evropljanima nakon Prvog svjetskog rata, Izrael i Palestina, panarabizam i Afrika, sve je to tada počelo dobijati nove obrise i novi smisao.

Pritisnuti različitim sjećanjima na prošlost i sve gorim slutnjama na budućnost, Arapi su pokušavali da plivaju dalje onako kako su diktirali novi gospodari.  Evropa je polako otklizavala u sjećanje. Kako se pokazalo do današnjeg dana, jedino je među njima samima onaj čip nadmene, a »prirodne obaveze« da se osjećaju kao klasa koja ima dužnost da tamo vlada, ostao neuništiv. Nagledao sam se toga tamo toliko da je i logično što su knjige i knjige napisane na te teme iako se čini da se u Evropi iz njih ponajmanje uči.

Sve mi je ovo palo na pamet čitajući minulih dana jednu malu, reklo bi se u ovim vremenima, rutinsku agencijsku informaciju iz Pariza. Smisao poruke povodom Sirije, u slobodnom prevodu, ukratko je slijedeći: Francuska mora preuzeti inicijativu konfrontiranja totalnom ratu nametnutom od strane režima (misli se Assadovog) i njihovih saveznika jer koriste trenutnu »nesigurnost« SAD-a.

Oni, Francuzi, naime, slute da će Rusi i Trump krenuti (u Siriji) protiv opozicije i da će Assad pokušati da sruši Aleppo prije inauguracije Trumpa. Eto zato su odlučili da zovnu u Pariz sirijsku opoziciju da se dogovore kako da, zajedno sa SAD-om, Saudijskom Arabijom, Turskom i drugim saveznicima, spriječe da se »opozicija« porazi. Koja jadna zabluda u odnosu na sve što se zbiva unaokolo.

Poklič im je jedinstven: »Aleppo ne smije pasti!« Uz  dodatak mnogih drugih očajničkih samooptužujućih konstatacija Zapada kako je izgleda pokasno za energičnije poteze u odbrani »dobrih« terorista u Siriji, te uz groteskne tvrdnje kako sirijska armija hoće da »osvoji«, a ne oslobodi Aleppo i sve drugo tamo što je pod opsadom partnerske al-Nusre, ISIL-a i drugih koljača. Jedini je problem, eto, što je gazda sa one strane Atlantika trenutno »nesiguran«, valjda zbog stanju predsjedničkog vakuuma.

Liberalni pesimisti koji nikako da prežale energičnu, pravednu i ojađenu Hillary čak šuškaju  da novi predsjednik i prije inauguracije pokazuje gubitničke namjere odustajanja od svetog cilja – rušenja Assada, uz poražavajuće nalijeganje na rudu zlotvoru Putinu.

Jadna pa i tužna priča o Evropskoj uniji koja je za naše prostore doista bila jedini normalni civilizacijski izbor i nada (hoćemo da vjerujem da je i dalje tako, usprkos svemu) otklizava prema svekolikom blamiranju i na domaćim i na inozemnim terenima.

Nesposobnostima da sačuva unutrašnju organizaciju uz poštivanje vlastitih principa, neznanjem šta i kako sa sobom bez velikog brata, panikom pred izbjeglicama čijem su »proizvođenju« direktno doprinijeli, odustajanjem od mnogih sloboda u koje se zaklinju, dodvoravanjem Erdoganu pa nesposobnošću da ga se zadrži u vlastitoj krivoj matematici, zatvaranjem granica i time poništavanja velikog obećanja – sve se to vraća Uniji kao bumerang iz dana u dan. Uključujući i duboku nesvijest o vlastim kapacitetima i poziciji na ljestvici istinski važnih snaga u svijetu.

Ne biti svjestan činjenice da je izbjeglička drama koja dramatično uzdrmava Evropu iznutra i proizvedena time što su sve učinili da se pomogne razaranje Iraka, Libije i evo sada Sirije – političko je sljepilo bez presedana. Da se i zanemari podanička nesvijest Bruxellesa spram Washingtona i sve nekontrolirano agresivnijeg NATO-a, pa se ne vidi da rezultati tog haosa na Istoku u filozofiji brutalnog korporatvizma  mogu da se poslože i kao njihov business i profit. Za Evropu to je samo poraz. Otud i srljanje iz gluposti u glupost, protiv vlastih interesa, a u korist onima podaleko koji probleme Evrope knjiže kao svoj uspjeh.

Podjednako tako i vijest od prije neki dan iz Evropskog parlamenta udžbenički je primjer te samozaluđenosti i potpune političke pa i egzistencijalne pogubljenosti. Riječ je o izglasavanju »rezolucije« kojom se poziva Unija da odgovori na »rusko neprijateljsko ratovanje« i propagandu ruskih medija, prije svega u cijelom svijetu sve respektabilnije RT (Russia Today) i agencije Sputnik u vezi sa Sirijom. Vijest kaže da je od 691 europarlamentarca za ovu doista suštinski skandaloznu »rezoluciju« glasalo njih 304, protiv je bilo 179,  a uzdržanih  208.

Iako ovu »matematiku« neki čitaju i tako da pristalice po mnogo čemu principijelno samoubilačke odluke nisu dobili većinu u Evropskom parlamentu, poruka je jasna: EU, evo, i »rezolucijama« počinje da se bori protiv nečega što je u samim temeljima one političke kulture na koju se »demokratska avangarda« poziva – protiv slobode izražavanja i nastojanja da se sa neslaganjima u medijima bori argumentima, istinom i mudrim profesionalnim nadigravanjem a ne zabranama legaliziranim kobajagi demokracijom.

Ova odluka pokazuje najmanje dvije stvari i sluti treću, pogubnu. Prvo, pokazuje da u svom novom i gubitničkom »mentalitetu« temeljem, očigledno,  vlastitog »zapadnog« iskustva, EU priznaje činjenicu prema kojoj je propaganda  postala nezaobilazno  značajan elemenat u pranju mozgova po svijetu. Pa joj se treba svim silama suprotstaviti ako je »protiv nas«. A zapravo, odavno svekolika percepcija jedne velike svjetske katastrofe poput ove sa Sirijom i zločinima imperijalnog korporativizma i geostrategije energije i prostora, uz direktnu proizvodnju i upotrebu »proxy terorizma« u te svrhe, nije bila toliko proizvod zapadne propagande.

I drugo, nesposobnost da se o ovoj razornoj činjenici pokuša razmišljati i odlučivati sa namjerom da se »spusti lopta« ukoliko je Evropi doista stalo vratiti se na put vlastitih principa – umjeto posezati za smiješnom i neučinkovitom silom cenzure i ideoloških kontranapada u današenje vrijeme globalnih komunikaciuja – zastrašujuće je klaustrofobično i obeshrabrujuće  neinteligentno.

Ono što je u svemu ovome najopasnije – da se politička glupost i kratkovidost  zanemare na čas – jeste realna slutnja da uvođenje ove vrste »mjera« protiv drugačijih interpretacija u bilo kojem relevantnom svjetskom mediju, a to RT apsolutno jeste, otvara direktno Pandorinu kutiju u vlastitom dvorištu. Misle li, naime, vrli parlamentarci koji su digli ruku za ovu vrstu politike spram medija u svijetu, da ih glasački prstići neće zasvrbiti i jednog dana kada im u vlastitom dvorištu – inače sve manje doživljavanom kao zajedničkom – neko počne medijski ići na živce ! Pa krenu sa »rezolucijama«. I finansiranjem propagandnog siledžijstva.

Hajdemo ovu političku noćnu moru prepustiti danima ili mjesecima što dolaze. Ono što se kao zaključak nameće već danas, bez ikakvog čekanja goreg sutra, nažalost, jeste da je Evropa doista počela da gubi glavu. To »počela« je odavno, samo se o tome iz nelagode uglavnom šutjelo. Šteta.