Kliker.info

Ugledni profesor Pravnog fakulteta u Sarajevu dr. Zdravko Grebo, uprkos tome što je prilikom nedavnog pada na stepenicama Fakulteta slomio ruku, pridružio se ovih dana demonstrantima na ulicama Sarajeva.U intervjuu za naš list govori o opravdanosti bunta bh. građana, bijesa naroda, potrebi da se demonstracije nastave. Ističe i da je licemjerno od vlasti to što zahtjeve građana ocjenjuje opravdanima, a ti isti zahtjevi su upereni protiv te vlasti. Naglašava i da će ovaj narodni i radnički bunt ući u historiju.
Teror elita
Kako Vi vidite proteste širom BiH, kao socijalni bunt ili kao tobožnji državni udar i terorizam, kako ga kvalificira vlast protiv koje se narod digao?

– To jeste socijalni bunt. Nijedan normalan i racionalan čovjek ne bi rekao da podržava razbijanje, pogotovo paljenje i nasilje kao argument. Međutim, neka ide grijeh na moju dušu, postoji mala gorčina koju čovjek mora imati kada izgovara tu rečenicu – a šta da se to nije desilo?
Kampovali su poljoprivrednici pred Parlamentarnom skupštinom BiH, dolazili su u avgustu borci pred Federalnu vladu pa bili pušteni da umru od žeđi. I, šta se desilo? Ko se okrenuo, ko je šta poduzeo? I sada kažu – vršite nasilje nad državom! Licemjerje tog iskaza je u sljedećem: ako svi mi, počevši od Incka, Sorensena, razočaranog Filea pa do svih lidera političkih stranaka, uključujući i Dodika, koji ni u snu ne bi dozvolio proteste, kažemo da zaista podržavamo opravdane zahtjeve građana, postavlja se pitanje – ko je vršio teror nad državom?
Može zvučati paradoksalno, ali da nije bilo tog nasilja, koje ja u principu ne podržavam, oni se nikada ne bi opametili.
I kako vlast može reći „ja podržavam opravdane zahtjeve“ kad su zahtjevi upućeni protiv te iste vlasti. To je nepošteno, to je licemjerno. Naravno, gluho bilo, ne dao Bog, haj'mo praviti još mračniji scenarij, da je pala mrtva glava, dragi Bog zna kako bi se sve završilo.

Intelektualci, među kojima ste i Vi, godinama ste izražavali čuđenje kako u BiH nema bunta naroda. Kakvu ste Vi pobunu očekivali?

– Očekivao sam iskreni, možda neartikuliran do kraja, ali socijalni bunt. Lično ne pripadam klasi uvrijeđenih, poniženih, bijednih… Ja sam univerzitetski profesor pred penzijom. Nisam ni gladan ni žedan i čovjek me može pitati: „Što ćeš ti u tome, jer nisi ugrožen?“, što je tačno. Ali, moja očekivanja su bila u jednoj skromnoj i jednoj grandomanskoj varijanti. Prvo je da buđenje građanske svijesti i to što je počelo u Tuzli i imalo nastavak u Sarajevu može značiti buđenje građanske i svijesti o njihovom vlastitom položaju i protestiranje protiv onoga što godinama, decenijama trpe. A to su pljačka, korupcija, nepotizam, nepoštene privatizacije, propadanje firmi…
Moja druga tiha nada koja je za sada iznevjerena, ali ja od nje neću odustati, jeste da proces koji je krenuo kao socijalni može skinuti s dnevnog reda ili makar odgoditi ove priče „odozgo“ koje nas dave i guše. A to je da smo Srbi, Hrvati, Bošnjaci, ostali. Ne dovodeći u pitanje potrebu ljudi za kolektivnim identitetom, činilo mi se da zarad neke ne baš bezbolne, ali sretnije budućnosti BiH, ovaj bunt jeste i šansa da se prepoznaju dvije bitne odrednice, za koje se nadam da ću, ovo dok sam još malo živ, doživjeti da svako kaže – ja sam građanin BiH. U čemu je razlika ako kažem da sam ja bijedni, siromašni i gladni Bošnjak, ili bijedni, siromašni i gladni Hrvat, ili bijedni, siromašni i gladni Srbin. I mislio sam da je to bila neka iskra koja je mogla zapaliti nešto što se zove ta klasna identifikacija ljudi, jer ljudi podjednako teško žive, podjednako trpe teror svojih tajkunskih, političkih elita. Do ovog trenutka to se baš nije desilo.

Titov govor
Kako biste ocijenili efekt dosadašnjih demonstracija u BiH?

– Iskreno se nadam da će značaj ovih demonstracija označiti početak nekog novog vremena. Nikad više neće biti isto kao što je bilo. Ja sam Hercegovac pa volim malo „pregoniti“. Ako ćemo ove godine slaviti – ne znam šta je bilo – herojski čin ili teroristički akt Gavrila Principa, ako se satrasmo posljednjih 15 dana da pokažemo šta je bilo sve lijepo 1984. godine, ja mislim da će ovaj narodni i radnički bunt historijski biti zapamćen.

Kako komentirate to što je u BiH stotine hiljada obespravljenih, ali vrlo malo ih je na ulicama među demonstrantima?

– Meni je to čudno i neobjašnjivo. Apeliram ponovo i na studente i na nezaposlene i na otpuštene radnike, penzionere i druge ugrožene da bi bilo ljudski i pošteno i građanski odgovorno da izađu sa svojim zahtjevima i da, primjerice, penzioner još glasnije kaže: „Ja živim od 350 maraka penzije“! Pa, čarobnjak može od toga živjeti. Kaži, čovječe, to direktno! Čega se bojiš? Ionako si prvi dan potrošio 200 KM za režije, jer si discipliniran građanin.

Ja nikoga, naravno, ne mogu prisiliti niti ću ikoga za ruku voditi na proteste, ali bi bilo dobro da i ovaj simbolički broj prisutnih ljudi ne ugasi nadu da će se broj povećavati i da mimo toga nema drugog rješenja. Ako imam ličnu želju i savjest, pogotovo za ove mlade ljude s kojima još radim, moja poruka bi bila – nemojte odustati. Naravno, nikakva sila, paljevina, razbijanje, ubijanje, ali nemojte vlasti reći: „Još jednom ćete nas prevariti.“ Recite – nećete nikad!

Budite još sedam mjeseci na ulici, budite sve do oktobarskih izbora, budite sedam mjeseci oni koji ćete blokirati Alipašinu  ulicu ili Skenderiju u Sarajevu, ili neku ulicu u Tuzli, Mostaru, Bihaću, Zenici… Samo da ne bude neka poruka iz onih zdravstvenih emisija. Samo da ne bude cijela akcija, cijeli neki polet, cijela neka davno zamrla nada koja se u ljudima probudila – pa, eto moj glas se čuje, i da ne bude udahnite-izdahnite.

Kao učesnik demonstracija 1968. godine u Sarajevu, možete li povući paralelu između reakcije sadašnje i tadašnje vlasti?

– Reakcija tadašnjeg političkog i vojnog rukovodstva bila je skoro karikaturalno slična ovim današnjim. Čak je i neupitni vođa Josip Broz Tito prvih deset dana govorio: „Mi podržavamo opravdane zahtjeve studenata, ali osuđujemo metod“. Nekako mi zvuči slično. Ali, nakon desetak dana, a bojim se da i mi danas već svjedočimo tome, kada se preplašeni režim s još živim Josipom Brozom malo stabilizirao, jer i oni su se bili prepali, kao što su se ovi danas prepali, Tito je držao govor na jednom kongresu sindikata i to je bio apsolutno drugačiji govor u kojem je on, između ostalog, poručio: „Neće niko više rušiti ovu zemlju, mi ćemo svim sredstvima…“

Zato sad se bojim da je proces zastrašivanja ljudi već počeo, kapilarno, direktno itd. Ne bi valjalo popustiti tom pritisku. Nije možda lako, ljudi se boje da izgube i ovo malo što imamo, namjerno želim biti patetičan, ali moramo imati u vidu šta se tim ljudima sve izdešavalo od 1992. do 1995. Hvala Bogu ako nikog lično nisu izgubili.
Ali, potreba za ljutnjom, za osvetom i na kraju za strahom je ogromna. Ja to razumijem, ali se nadam da je ovaj dobri Bošnjo, uključujući i Hercegovce, dovoljno mudar i pametan, da je merhametli i trpeći, ali kad dogori do nokata, niko nema pravo da očekuje od ljudi da ne pitaju zašto su zgaženi, zašto su poniženi, zašto su gladni i da to ne učine javno.

Komična najava prijevremenih i vanrednih izbora

Pojedini političari su za navodno rješenje problema ponudili vanredne izbore

– Ta komična zbivanja oko najave prijevremenih i vanrednih izbora su ponovo spin. To je šarena laža. To nije ustavno moguće. Vlast s tom pričom želi da narednih mjeseci do izbora iskoristi u ovoj „igrici“, adut ulagivanja bijesnom, ali pomalo i ispuhanom narodu, nudeći varijantu vanrednih ili prijevremenih izbora. Narod treba konačno shvatiti i reći – Ma neću više! Ne znamo šta bi drugo, ali vas nećemo, jer ste nas ponizili, opljačkali, sebe obogatili, zaposlili amidžiće, ljubavnice, šofere, fikuse…, sve imate na svijetu. I zato nas pustite da makar živimo dostojanstveno.

Trijumfalno sam propao

Dva puta ste bili kandidat na izborima u BiH, biste li se  ponovo kandidirali?

– Nudio sam sebe građanima, jednom na združenoj listi, jednom sam bio nezavisni kandidat. Dobio sam puno glasova, ali kao i svaki glupi, pretenciozni Bosanac i Hercegovac ja sam se kandidirao za Parlamentarnu skupštinu, a tu treba najviše glasova.
Dobio sam nekih 8.000, a trebalo je 9.000. Trijumfalno sam propao. Nije mi žao. Ko bi sjedio s ovima četiri godine?
Ne bih se više kandidirao. Ne bih volio založiti svoja uvjerenja zarad kompromisa. Vidim sebe u penzionerskim danima kako berem gljive, ganjam leptire, a u obzir dolazi i pecanje. Razmišljam o potočnoj pastrmci.

Narod, i pored zastrašivanja, laži i spinova, ne smije izgubiti snagu

Je li vlast uspjela zaplašiti građane, kada mnogi, uprkos problemima i nezadovoljstvu, ostaju kod kuće?

– Naravno da jeste. Vjerovatno će se cijela ova stvar završiti najredovnijim, redovnim izborima, ali i to bi bila prilika da ti ljudi svojim ubačenim glasom, koji je autonomno ubačeni glas, ne govorim o manipulacijama, o medijskom pritisku, o kupovini glasova, sve je moguće, kažu: „Hoću da glasam onako kako živim, a ne živim dobro“. I, čovječe, kaži: „Hoću da svoj bunt, bijes, u krajnjoj liniji potrebu za promjenom, usmjerim na potrebu da nakon 20 godina ne gledam iste ljude koje sam gledao od 1992.“ I to bi bilo nešto.

I bojim se samo da ta energija, u onom stilu „znam ja nas, hm… ti nas“, ne umre. Jer, i to bi bilo zgodno tlo za sve ove spinove, kao što su, arhiv je izgorio, ne – nije, droga među demonstrantima, pa nije, slučajno je pronađena tog dana na drugom mjestu… I takvih laži će još biti, ali ja mislim da narod, a mislim i na ove plenumaše, na ljude koji su i danas na protestima, ne smije izgubiti snagu. Semira Degirmendžić (Avaz)