Kliker.info

Kad god se piše o bh. dijaspori u Americi, jedna se rečenica uvijek može čuti iznova: Kada bi ovi Bosanci, koji su sada Amerikanci, još bili matičnoj domovini Bosni i Hercegovini – možda i ne bi bili tako uspješni, jer ne žive u zemlji jednake šanse.

Ta je teza ponovljena na događaju nedavno održanom Phoenixu, u saveznoj državi Arizona.

Nakon što su se utisci slegli, sve više je onih koji gala večeru u Phoenixu, posvećenu prikupljanju sredstava za školovanje jednog broja studenata i srednjoškolaca u BiH – nazivaju, čak i prelomnim trenutkom u organizovanju bh. dijaspore u Americi, bar kada je ta vrsta pomoći u pitanju.

Ne radi se samo, “o 30.049 američkih dolara za školovanje devet studenata i srednjoškolaca u BiH”, što je transparentno objavljeno, već i o kvalitetu okupljanja, što bi mogao postati model za budućnost, kad je ova vrsta pomoći BiH u pitanju.

“Ovo je prvi put da se na ovakvom nivou organizovao jedan događaj u naše ime i van Los Angelesa,  što nam je bio cilj već dugo vremena”, kaže za “Avaz” Senita Slipac-Kalamujić, osnivačica i predsjednica Fondacije “Bosana”, koja je uz podršku BHAAAS (Bosanskohercegovačko-američke akademije nauka i umjetnosti) organizovala ovo veče.

Prema njenim riječima, “Bosana” je organizacija koja je započela svoj rad u Kaliforniji, upravo u Los Angelesu, s namjerom da to bude organizacija svih i “svakoga ko se osjeća dio nje”.

Slipac-Kalamujić kaže da je cilj bio da “Bosana bude katalist za našu zajednicu da se angažuje i kroz lijep, kulturan i značajan provod pomogne i omladini u BIH”.

U tome se svakako uspjelo, bar kad je riječ o brojnim pozitivnim reakcijama na događaj u Phoenixu.

Spomenuto okupljanje, ili kako su to nazvali po „američkom“ – gala event “Bosana Changing Lives” (Bosana mijenja živote) organizovano je doista u glamuroznom stilu.

Prvo su se na crvenom tepihu, ispred ulaza u veliku dvoranu sa, očito, veoma brižljivo dizajniranim stolovima u crveno-crnim nijansama, kao da se sve održava negdje u Hollywoodu, gosti okupljali ispred profesionalnih foto-objektiva Edina i Aleksandre Nadarević.

Pred njima su u crnim odjelima, ponekom leptir mašnom i glamuroznim toaletama, pred panoom na kojem su bila istaknuta lijepo dizajnirana imena kompanija sponzora događaja, defilirali uspješni Bosanci i Hercegovci iz svijeta biznisa, nauke, umjetnosti i ostalih industrija, a koji su se u Americi, kako se to obično kaže, već “odavno lijepo snašli”.

Dobra organizacija

Iza svega je stajao Organizacioni komitet na čelu sa dr. Esadom Boškailom i njegovom suprugom Aišom. Uz njega je bio mladi poduzetnik Admir Ahmetović sa suprugom Amilom, ali i dvije ljupke Bosanke Adna Hurem i Amela Gračanin, koje su, osim organizacije, ujedno i vodile program.

Sve je organizovano pod nezanemarivom parolom: Najveći je uspjeh pomoći drugima da uspiju!

Boškailo je u izjavi za “Avaz” potencirao da je iza ovog događaja snažno stala BHAAAS, u  kojoj je on u dva mandata bio predsjednik.

“To je normalno, jer BHAAAS se od svog osnivanja 2007. godine zalaže za pronalaženje različitih izvora za stipendiranje studenta u BiH koji nisu u stanju da plate školovanje. Dok sam bio predsjednik Akademije, 2014. i 2015. godine potpisali smo saradnju sa neprofitnom organizacijom BOSANA, koja je razvila proces selekcije studenata kojima je stipendija neophodna”, rekao je Boškailo, dodajući da je sretan što je ovaj događaj organizovan u Phoenixu.

Dr. Esad Boškailo, u minulom ratu preživio je šest koncentracionih logora u Hercegovini, u Americi je ponovo postao liječnik, specijalizirao neuropsihijatriju i postao jedan od pridržnih profesora na Medicinskom fakultetu u Phoenixu, a koautor je i knjige “Wounded I Am More Awake: Finding Meaning after Terror” (“Ranjen više sam budan – Nalaženje smisla poslije terora” — izdanje na engleskom, 2012). Poznat je i po tome da na javnim nastupima kroz vlastito iskustvo sugerira kako “treba krenuti u budućnost”, stavljajući što je moguće više “tačku na ‘i’ vlastite prošlosti”.

Dotičući i svoj primjer, on je artikulisao snažnu i uvjerljivu poruku za sve prisutne, apelirajući na jednu novu vrstu budnosti. Ponovio je kako se ni on, poslije višestrukog logorskog stradanja “ne osjeća kao žrtva, već kao pobjednik”.

Obrazovanje iznad svega

“Ubijeđen sam da kroz edukaciju možemo zajedno raditi na pozitivnim promjenama u našoj Bosni i Hercegovini, jer zemlja prolazi kroz teške, iako očekivane procese u poslijeratnom periodu.

Željan sam novih projekata kao bi pokrenuli procese koji će pomoći da napokon i naša Bosna krene normalnim putem”, rekao je Boškailo.

Kada je, kako kaže, sa suprugom Ajšom i još par prijatelja krenuo u ovaj projekat, imao je na umu samo “ispunjenje zadatih očekivanaja”. No, neki sada kažu da su očekivanja i premašena, ne samo u prikupljenim donacijama za studente u BiH, već i u iniciranju jednog prosesa koji se treba nastaviti na jedan kulturno izbalansiran način.

“Naša Akademija je za ovu je večer donirala 5.000 dolara na račun ‘Bosane’ za stipendije, a investicija u obrazovanje mladih ljudi iz svih etničkih zajednica u BiH najbolja je bosanska investicija”, dodao je dr. Boškailo.

U okviru manifestacije organizatori su održali posebnu panel diskusiju na kojoj su pored Boškaila učestvovali i jedna od najuspješnijih Bosanki u svijetu biznisa Senada Adžem. Iza nje već stoji prodaja oko pola milijarde dolara najluksuznijih nekretnina.

Na panelu je učestvovao i poznati autor Bill Carter, univerzitetski profesor, scenarista i režiser filma “Miss Sarajevo” (filmska priča o 17-godišnjoj Sarajki Ineli Nogić).

Carter, koji je inače počasni građanin glavnog grada BiH, bio je organizator koncerta Bono Voxa za Sarajevo pod opsadom.

Adžem, Carter i Boškailo iznijeli su dijelove vlastitih životnih priča, govorili su o bosanskom iskustvu, te trenutcima kada je njihov život bio prekinut u minulom ratu u BiH. Interesantno je da su i Adžem i Carter, govoreći o tom iskustvu, naveli da je to bio momenat u kojem su odlučili da žive, te da je od od tada sve krenulo drugačijim, boljim putem.

Svi skupa, govoreći o ovom sadašnjem trenutku – naveli su, kako je sada pravi čas da se oni, kojima se nekad pomagalo — sada oduže i pozovu druge da pomisle kako pomoći onima, kojima je, 20 godina poslije rata u BiH — ta pomoć još potrebna, posebno kad je riječ o obrazovanju.

Senada Adžem rekla je da je njeno „bosansko iskustvo“ natjeralo i naučilo da, kad god bi se suočila sa poteškoćama ili nostalgičnim, ali više bolnim sjećanjem na gubitak svojih najmilijih, svoju tugu bi transformisala u dodatnu edukaciju. A znanje, u Americi posebno, kada se “uposli” u određeni poslovni ambijent – očito donosi ogromni tržišni rezultat.

Senada je, u međuvremenu postala znani filantrop, u Phoenix je doputovala sa privatnim letom i sa svojim bratom Amelom Adžemom, inače direktorom IT sektora u jednoj velikoj kompaniji na Floridi. Odvojila je vremena da se druži sa mladim Bosancima iz Arizone i nije skrivala zadovoljstvo što se može angažovati u pomoći mladim Bosancima koji obrazovanje stavljaju u vrh svojih prioriteta.

Carter je rekao da mu je Sarajevo pomoglo da emotivno preživi gubitke u vlastitom životu, dodatno ga učilo solidarnosti i učvrstilo u pravdoljubivosti. Rekao je da se i danas osjeća obaveznim da kada putuje svijetom govori o tom jednogodišnjem iskustvu u opkoljenom Sarajevu 1993. godine.

Te događaje Carter je maestralno i ljudski toplo opisao je u izvanrednoj knjizi “Fools Rush In” (“Budale hrle unutra”). Od svih gradova koje je posjetio u nekih 60 zemalja svijeta, kazao je da mu je Sarajevo na prvom mjestu. To je zbog Sarajlija s kojima je dijelio dobro i zlo, pa je zbog toga sretan što se mogao odazvati i ovom pozivu za panel u Phoenixu.

Boškailo, Adžem i Carter govorili su i kako je teško zaboraviti stradanja, do kraja oplakati izgubljene, ali, 20 godina nakon rata, mora se zajednički krenuti dalje. Mladi i obrazovani ljudi, ustvrdili su – apsolutno su najbolja šansa za BiH.

Prisutni su dugim aplauzom pozdravili i najavljenu predaju aplikacije BiH za članstvo u EU.

Veoma nadahnuto pismo podrške svim prisutnima ovog gala događaja poslao je i ambassador BiH u Washingtonu, Haris Hrle.

Promjena paradigme

Obrazlažući i kroz aspekt svoje struke — tvrdnju kako treba izlaziti iz konteksta žrtve, te sugestiji prisutnima (izbjeglicama iz BiH u SAD) da se počnu osjećati kao pobjednici, a ne žrtve, dr. Boškailo još kaže:

“Tokom rata u BiH svi smo mi, manje više, bili žrtve agresije i u tim trenucima nismo imali nikakvu kontrolu na onim što nam se događalo. Bili smo bespomoćne žrtve, čekali trenutak kad će nas silovati, mučiti, ubijati, razdvajati od naših najdražih, protjerivati… Sada, kad smo uspjeli da sve to procesuiramo u našim glavama, da sve to stavimo na pravo mjesto, tamo gdje i pripada, a to mjesto se zove prošlost, moramo se riješiti te silom nam date uloge, koja se zove žrtva”, rekao je Boškailo.

Podsjeća kako se prošlosti čovjek može i treba sjećati, ali se “u njoj ne može živjeti, pa se zato moramo riješiti uloge žrtve i, kretati se kroz sadašnjost – sa novom ulogom koja se zove pobjednik”.

“Morate priznati da  se čovjek puno ljepše osjeća kao pobjednik nego kao žrtva. Pobjednik je i neko ko je puno naučio iz prošlosti, čovjek koji se oslobodio teškog tereta koji se  zove mržnja, pa ga je ta prošlost i ojačala  i dala mu novu dimenziju”, rekao je Boškailo.

Dodaje kako “moramo prestati da umaramo naše duše onim što nam nije potrebno, citirajući Rumija:

“Duša se ne troši, ona se samo umori od onoga što smo za nju svezali, a nismo trebali i onoga što je otišlo od nje, a mi to nismo željeli”.

 Stipendije za najbolje

Posebna zahvalnost gostima i panelistima, te svim donatorima, uključujući izvođače iz “Nebuloza” benda iz Los Angelesa naknadno je upućena od strane organizatora. Ali, ono što će se pamtiti je nastup konceptualne likovne umjetnice Selme Selman iz Banje Luke, koja je bila stipendista “Bosane”. U svom obraćanju publici pod nazivom “Vi nemate pojma”, ona je kod mnogih probudila dodatne emocije. Selma je, inače nastavila svoje školovanje na Syracuse Universitetu u New Yorku, a njeni radovi su već poznati i u Americi.

Na manifestaciji organizovana je i prodajna izložba akademskog slikara Džemala Emrića, rodom iz Počitelja, sada nastanjenog u San Hoseu u Kaliforniji, od čega je dio sredstava, prema najavama organizatora uplaćena za “Bosanu”.

Prema riječima organizatora, godišnja školarina na univerzitetima u BiH košta oko 3.500 dolara, pa će prikupljena svota od samo ove večeri biti dosta za devet studenata. Ali, neće se stati na ovome.

“Sve je bilo otvoreno, na principima biznisa, potpuno trasparentno, uključujući i licitaciju predmeta i dva dresa s imenima Edin Džeko i Miralem Pjanić, koji su otišli onima što su najviše ponudili za njih, tako da smo veoma zadovoljni”, kaže Admir Ahmetović, koji se cijelu večer brinuo da manifestacija posluži cilju kojem je bila namijenjena.

Admir je, inače, “posebna priča”, jer ovaj je Dobojlija u Arizonu je došao sa 17 godina, školovao se i radio. Danas, u najprestižnijoj industrijskoj zoni Phoeniksa Admir, u vlasništvu ima zgradu u kojoj djeluje njegova kompanija za proizvodnju dijelova za najsavremenije svjetske letjelice i ostale mehaničke proizvode.

“Velika je šansa da kad letite Boeing avionima preko okeana u njima ima dijelova koje mi proizvodimo. To važi za neke američke ratne letjelice, a isporučujemo i dijelove za NASA-u, a ima toga još, jer uglavnom radimo od najskupljih strateških legura”, rekao je Ahmetović za “Avaz”.

Tajna uspjeha

Ovaj zapis iz Arizone ne bi bio kompletan ako ne bi smo spomenuli Mehmeda Kozlicu, ništa manje uspješnog biznismena rodom iz Bihaća, koji u Arizonu nije stigao zbog rata u Bosni, već davnih 1980-tih. I on je bio jedan od donatora “Bosana” večeri.

Priča da su oni koji hoće da rade, a Bosanci su među Amerikancima koji već na samom startu rade “više od prosjeka”, kako reče — “totalno uspješni” u Arizoni.

“Oni su pozitivan primjer na koje se možete ugledati”, dodao je.

Meša, kako ga prijatelji, uključujući i dr. Boškaila zovu, kaže da nije pogriješio što je “došao u ovu Rajsku dolinu (“Paradise Valley”), kako se zove se mjesto u kojem žive nekih od najvećih bogataša Amerike. Tu vilu ima i planetarni šampion Muhamed Ali. Kozlica kaže da je ulazio u kuće u kojima ima i po 30 kupatila.

“Za Arizonom osjetim nostalgiju, već poslije mjesec dana, čak i kad sam u Bosni, pa spremim kofere i nazad”, kaže Mehmed, koji veli da sa 60-tak godina života “ne mari za penziju”.

“Imam, dovoljno vlastitih stambenih objekata od kojih može udobno živjet sa svojom familijom”, kaže.

Iako sam se sreo sa mnogo predivnih ljudi u Arizoni, gospodin Kozlica je posljednji s kojim se rukujem prije leta za New York, u kojem je tek prestala velika sniježna oluja.

“Dođite nam opet, ovdje je uvijek toplo, imamo mi još takvih ‘snow birds’ (sniježnih ptica) iz Kanade i sa sjevera, koji u Arizoni provode zimske mjesece”, kaže mi ovaj vedri, ali poslovno i ozbiljan čovjek.

Erol Avdović (Avaz)