Kliker.info

U vrijeme kada je teško doći do stalnog zaposlenja, za pohvalu je svaka inicijativa ljudi koji uspijevaju osmisliti način da zarade, žive od vlastitog rada i uzdržavaju porodicu.

Primjer su supružnici Denisa i Samir Mešan iz Bugojna koji su se, nakon višegodišnjeg boravka u inostranstvu, vratili u svoj grad i počeli baviti pekarstvom, piše Fena.

Otvorili su, naime, vlastitu pekaru, koja je za kratko vrijeme stekla svoje redovne kupce i povjerenje mnogih stanovnika bugojanske općine.

-U početku je bilo teško. Uložili smo novac, i bili svjesni rizika koji donosi ulazak u novi biznis. Srećom, nismo pogriješili u našoj procjeni. Ne može se čovjek preko noći obogatiti, ali se može solidno živjeti – kazala je Denisa.

Dodaje da nikada nije zažalila zbog odluke da se vrate u Bugojno i pokretanja posla kojim se trenutno bave.

-Tamo je suprug na posao putovao 120, a ja 80 kilometara, u suprotnom smjeru. I, onda, kada nakon isteka mjeseca platite sve što treba, shvatite da vam je dobro i u vašoj zemlji, i da samo trebate raditi. Naši ljudi misle da će im život na zapadu ispuniti sve snove, ali nije tako – ističe.

Naglasila je da u pravljenju hljeba i raznog slanog i slatkog peciva koriste isprobane recepture norveških pekara, s obzirom da su u toj zemlji živjeli od 2001. do 2013.

-Suprug je tamo radio kao pekar, a određeno iskustvo je stekao i u bugojanskom „Mlinpeku“ u kojem je, također, proveo izvjesno vrijeme.Nekako se sve posložilo, i danas smo tu gdje jesmo, zadovoljni nakon tri godine rada – kazala je.

Priznaje da je konkurencija na tržištu velika i da, žele li opstati, pekari moraju uložiti  maksimalne napore da ponude  proizvod, koji će moći zadovoljiti sve rigoroznije kriterije kupaca.

– Mi smo se bazirali isključivo na domaću proizvodnju novih vrsta hljebova, koji ne sadrže nikakvu hemiju. Imamo domaći, bavarski i planinski hljeb, i oni su jako traženi. Nije nam važna količina, već kvalitet hljeba koji pravimo – istakla je.

Dosta dobro se, kaže, prodaju i dvije vrste hljeba, čija je cijena 0,50 KM.

-Kupuju ih uglavnom penzioneri koji žive sami, a bude i onih kojima hljeb poklonimo, jer nemaju novca da ga plate. Takvima uvijek izađemo u susret – veli Denisa.

Kaže da pekarski posao zahtijeva puno truda i odricanja, i da zbog stalnih obaveza nema baš puno vremena koje bi, eventualno, iskoristila za neke druge stvari.

-Kada zatreba, pomognu djeca. Kćerka studira u Tuzli, a sin je srednjoškolac. Povremeno zaposlimo studentice, koje na ovaj način zarade đeparac za dalje školovanje, što nam je posebno drago – ističe.

Smatra da svi ljudi, ukoliko to zaista žele, mogu biti uspješni u postizanju svog cilja, bez obzira kojom profesijom se bave.

-Važna je upornost, volja i želja da se uspije. Ako to imate, onda ni rezultati neće izostati – poručila je.

Denisa na kraju zaključuje kako bi se cijela knjiga mogla napisati o njenom dosadašnjem životu, i putu koji je prešla s porodicom do adrese na kojoj danas živi.

Kao 12-godišnja djevojčica je iz rodnog Vinca kod Jajca otišla u izbjeglištvo u Sloveniju, a kasnije i u Austriju. Tamo je pohađala osnovnu školu, i onda se 1995. vratila u Bosnu, tačnije u Zenicu. Tu je završila prvi razred gimnazije, da bi školovanje nastavila u Bugojnu.

Za taj grad se, kaže,  čvrsto vezala još kao srednjoškolka, zapravo onog momenta kada je upoznala svog supruga Samira, koji joj je i najveća podrška.

Mevlida Rižal (INS)