Kliker.info

Možda je do mene, ali priznat ću da me izbori uveseljavaju. Evo najsvježijeg primjera – izbor za načelnika Opštine Trnovo u Republici Srpskoj. Uopće ne znam ko je pobjednik, neka se time bavi Centralna izborna komisija BiH, mene je od srca nasmijala kampanja.

Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

Dakle, kandidata su dva, jednog daje SNSD, drugog SDS. Petak je uveče, vrijeme kad se sav svijet raduje vikendu. Kod nas su naravno i radosti drugačije: oni koji u Sarajevu imaju vode, slave što si mogu priuštiti kupanje, oni drugi utjehu traže pred TV ekranima.

Komediju nad komedijama nudi tribina SNSD-a u Trnovu: skupio se silni svijet, došao predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, svi okupani, dotjerani, kravate, muzika svira prepoznatljive rodoljubive koračnice i taman kad isfrustrirani gledatelj očekuje rafalnu paljbu lidera SNSD-a koji će bošnjačkim vlastima u omrznutom glavnom gradu Bosne i Hercegovine reći i više nego što ih sljeduje, ukaza se specijalni gost.

Umjesto Dodika, tribinu otvara Ibro Berilo, uzdanica SDA i načelnik federalne Općine Trnovo. “Ja vam garantujem, sa gospodinom Gagovićem i sa mnom, Trnovo ima budućnost!” Aplauz, ovacije, Dodik radost ne krije, esenesdeovci ponosni pozdravljaju desetine članova SDA koji su došli da bodre zajedničkog kandidata! Kud će suza neg’ na oko!

Gledaš li, pita me koleginica i priznaje da je okasnila: dežurala pored veš-mašine. Šta je rekao Dodik, zanima je. O Gagoviću ništa, velim ja, pustio je Berila da ga nahvali. Kakvog Berila, pita ona. Ibru, objašnjavam, pa citiram izvještaj: Bakirove Srbe nije ni pomenuo, Sarajevo je prestalo biti Teheran, a čula si da su i referendumi prošlost. Ne vjerujem, kaže ona, osim ako to nije najnovija ruska ujdurma!

E tad sam se već grohotom smijala. Kakvi Rusi, kakvi bakrači, Mile se vraća kući, objašnjavam joj i pokušavam biti plastična: Berilo je prošao cijeli krug od SDA do SDA, a Dodik – koji je SNSD sebi i osnovao da bi bio na vlasti u RS-u, vozi svoj krug – od SAD-a do SAD-a! Sad je moja drugarica već iznervirana: i šta je tebi smiješno, pita, što je narod blećak? Tvoja veš-mašina, odgovaram, vrijeme za vodu ti je isteklo, da ne kažem – iscurilo.

Tako nekako kao i s vodom je i s našim pamćenjem. Redukcije. Da je drugačije, nikom zapravo ne bi ni bilo čudno što Dodik sa SDA gradi bolju budućnost. Milorad je – prije redukcije pamćenja – u ono doba postdejtonske Bosne i Hercegovine, dakle sada već davne 1997. i 1998. godine, svijetom hodio kao veliki Bosanac, najbolji drug Sejfudina Tokića. Zajedno su se borili za Mikija Mausa, Djeda Mraza, manjinske narode, ljudska prava. “Svi optuženi za ratne zločine svoju nevinost ili svoju krivicu moraju dokazati na Haškom tribunalu”, grmio je u intervjuu koji sam radila s njim kada je prvi put bio predsjednik Vlade RS-a, u čije se ime ponosio saradnjom s Tribunalom.

“Mi smo obezbijedili da se ovdje, u nekoliko navrata, od strane haških istražitelja ispita preko 50 svjedoka po različitim osnovama, da funkcioniše i njihova kancelarija i njihovi predstavnici i sigurno su im otvorene sve mogućnosti za rad na ovom prostoru”, hvalio se. I ljutio se na mene zbog pitanja o Edhemu Bičakčiću: nije krio zadovoljstvo tadašnjim SDA-ovim federalnim premijerom s kojim je blisko surađivao, a i o SDS-u je imao jasan stav: “Ja sam ‘92, ‘93, ‘95. bio protiv SDS-a, možda čak malo više nego danas, i javno iznosio stavove kada to apsolutno niko nije uradio.”

Taj i takav Mile Dodik bio je ljubimac američke administracije, ubjedljivo najkooperativniji političar u Bosni i Hercegovini. Puno godina kasnije – u vrijeme obilježavanja dvije decenije Dejtonskog mirovnog sporazuma – u Banskim dvorima bjesnio je na ambasadoricu SAD-a u BiH Maureen Cormack. Šta se promijenilo, pitala sam ga. Ja nisam, vidjećete, odgovorio je. Gledala sam zbunjeno jer je upravo tih dana obećavao referendum o Sudu i Tužiteljstvu BiH.

Evo, posljednju sedmicu slušamo kako će i to prijeteće obećanje biti suspendirano, a potom i definitivno izbrisano, a i onaj ručak u Barci – kada su Dodik i Izetbegović ponosno dogovarali akcize – proročanski prerasta u stvarnost. Pa nećemo valjda biti sitničavi i podsjećati na međusobnu rafalnu paljbu koju u danima onih najvažnijih izbora razmijene upravo lideri SDA i SNSD-a? Djela govore više od riječi i zato po njima i treba suditi, a to što neke nevjerne tome sumnjaju u SNSD-ovo unutrašnje preobraženje – do njih je.

Dodiku omrznuta ambasadorica trijumfalno je pohodila Republiku Srpsku, a sudeći po slikama – načelnici SNSD-a su se utrkivali koji će se prije s njome fotografirati. Uostalom, lider DNS-a Marko Pavić, inače Dodikov koalicioni partner u RS-u, iz Prijedora je odaslao saopćenje iz koga se da iščitati kako je upravo s američkom ambasadoricom razgovarao o gorućim aktuelnim temama – od funkcioniranja institucija, preko revizorskog izvještaja konsolidovanog budžeta Republike Srpske za 2016. godinu, do referenduma o Sudu i Tužiteljstvu BiH.

“Na sastanku je bilo riječi i o odluci Ustavnog suda BiH o knjiženju vojne imovine, kao i o stavu DNS-a o pitanju ulaska BiH u NATO”, objelodanjuju Pavićevi suradnici, samo dan nakon što je Igor Radojičić, gradonačelnik Banje Luke, skupa s Cormackovom otvorio konferenciju u gradu u kome se SNSD ponosi neprikosnovenom vladavinom.

Ne, nisam maliciozna, uvjerena sam da je ovaj Dodikov povratak kući jedini ispravan put: uopće nemam dilema da je Dodik izabrao pravu stranu i pokazao spremnost da se pokaje zbog svojih ludih godina provedenih u proruskoj zabludi. Ne želim biti sitničava pa sad elaborirati koliki je učinak američke crne liste u ovom preobraženju. Ne, ja sam zapravo već odavno uvjerena – a o tome sam i pisala – da je SNSD po mnogim kriterijima daleko bliži SDA nego Savez za promjene.

Taj pakt o napadanju opipljivo ih spaja, kao uostalom i odnos prema građanima na prostorima na kojima i jedni i drugi debelo hajruju. Onim građanima kojima se – svako u svom izbornom štabu – grohotom smiju dok dijele radost izbornih pobjeda. A ti se, Muzafere, kupaj. Kad imaš vode.