Kliker.info

Piše : Vlastimir Mijović (Oslobođenje)

S mnogim istinama živimo a da ih nismo spremni izreći, pogotovo ako su one neugodne, depresivne ili opasne. No, kad neko otčepi, onda se vidi da svijest o tome postoji na svim nivoima: od građana, preko političkih lidera, do vjerskih prvaka. Mogli smo se u to uvjeriti ovih dana, kada je – naizgled niotkud – u javnost nahrupila poplava ocjena koje se sve mogu svesti pod isti nazivnik: Nikad, otkako je oružje u BiH ućutkano, stanje u zemlji nije bilo lošije!Na ovu konstataciju, kojoj se ne da ni pera odbiti, ljute se, naravno, oni koji su bili najodgovorniji za poratni razvoj Bosne i Hercegovine. Pritom oni podastiru niz objektivnih pokazatelja koji potvrđuju da su, od Dejtona naovamo, načinjeni mnogi iskoraci: da je ostvarena sloboda kretanja u cijeloj zemlji, da su zaživjele državne institucije, da su postignuti vidni rezultati u domenu povratka izbjeglica i prognanika, da je uspješno provedena reforma odbrane, da rastu i domaće i strane investicije, da… Sve navedeno ima svoju činjeničnu potporu. Činjenica je, međutim, i to da je tempo i obim promjena nedovoljan, pa bi se moglo reći i minimalan. Ne samo da su nakon Dejtona veće bile nade i očekivanja, nego su i objektivne mogućnosti bile takve da smo danas na sonu trebali i morali imati bolji rezultat: i politički i ekonomski i socijalni.Danas, ustvari, imamo potpuni košmar u kojem su frustrirani i građani i nacije. Milorad Dodik neprestano se žali na neravnopravnost Srba u BiH, Krešimir Zubak, predsjednik NHI, u subotu ispucava tvrdnju da Hrvatima nije bilo nikad gore nego danas, a, sa svoje strane, dan ranije, reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić u Beču upozorava da su bosanski muslimani uznemireni i uplašeni, da jedino oni “treba da dijele svoju zemlju, svoju političku vlast i svoju budućnost sa onima koji su počinili genocid protiv njih”.Najotvoreniji i najkonkretniji očito je bio reis Cerić koji jasno vidi (a ko ne vidi?) jedno silno razočarenje koje je među Bošnjacima proizvela ona izrazito politizirana i nepravedna presuda Suda pravde u Hagu. To što iritira reisa, to isto s pravom iritira svakog Bošnjaka, ali i svakog iskrenog Bosanca. Jako je, naime, teško graditi Bosnu i Hercegovinu u kojoj će jedan od tri naroda, u ovom slučaju bošnjački, stalno biti guran u ćošak, od kojeg će se tražiti neprestani ustupci i razumijevanje za one koji su pokušali da taj narod sravne sa zemljom. Stalni je, naime, i opravdani strah da se ratni velikosrpski i velikohrvatski ciljevi, neostvareni u agresiji i ratu, na mala vrata realizuju u miru. A tako će i biti ukoliko bošnjačke i bosanske snage podlegnu pritisku, ukoliko ne pronađu pameti i energije da odole izazovu da uzvraćaju istom mjerom. Taj izazov je sadržan u opasnosti da se od Bosne i Hercegovine traži više od onoga što ona objektivno treba da pruži svakom svom građaninu i svakoj svojoj naciji: da se, konkretno, iz pozicije onoga koji je stalno na neopravdanom gubitku, Bošnjaci počnu boriti za privilegovan položaj u zemlji u kojoj imaju brojčanu nadmoć.Danas u ovoj zemlji politički, a bogme i ekonomski poslovi, u mnogo čemu vode na štetu njene najbrojnije nacije, sa možda još lošijom perspektivom od onoga što imamo u ovom trenutku. Svi koji objektivno gledaju na današnje stanje u zemlji, mogu lako doći do tog zaključka. No, korist može doći samo u slučaju da ovu situaciju objektivno sagledaju i lideri i pripadnici drugih bh. nacija, koji ne smiju živjeti u iluziji da u Bosni i Hercegovini mir, tolerancija i razvoj mogu biti trajno obezbijeđeni ukoliko ne bude uspostavljen zreli etnički i nacionalni balans u kojem niko neće biti ni zakinut ni privilegovan.Sve što želimo za sebe trebamo pružiti i drugima; sve što ne želimo da neko čini nama ne trebamo ni mi činiti drugima – formula je kojoj odavno ne treba dokazivanje.Njoj treba opredmećivanje, odnosno svijest da ispod tog minimuma nikad ne smijemo pasti. Svi mi jedni drugima možemo zagorčati život, svi smo ovdje repa s korijenom koji se ne da iščupati.Vratimo li se na početak i na sasvim opravdanu tvrdnju da u BiH od Dejtona naovamo nikad nije bilo gore, očito je da u nizu razloga zbog kojih bilježimo tako loš saldo ogromnu ulogu, možda i najveću, ima činjenica da se ovdje i dalje pokušava napraviti država u kojoj se preko tuđih nacionalnih leđa nastoje isposlovati korist i privilegija za sebe.Sve dok se tako bude radilo, neće nam biti ni bolje ni lakše. Uostalom, period 1992-1995. je pokazao da ovdje ne može proći ni velika vojna sila, da se i goloruk narod može odbraniti. Pogotovo to važi za vrijeme u kojem kolo vodi politika, kad se borba vodi riječima i idejama.Upravo to: riječi i ideje treba da nas zbliže kao građane iste zemlje, da nas uvedu u vrijeme zrele međunacionalne tolerancije. A potom će ekonomija i novac učiniti ono za čim takođe panično čeznemo: da svakodnevni građanski život svakoga od nas postane lakši i ugodniji.